Ona sjećanja koja pamtimo, bila ona lijepa ili ružna, su tu i bez njih nismo kompletni, nismo ih zaboravili jer da jesmo, zaboravili bi sebe.
Svi ti fragmenti koji se jave nekada i sjenom nas obuzmu, spuštajući nam na lice iste one izraze koje smo imali kada smo ih prvi put doživjeli, su sjećanja koja život znače.
21. maj 2011.
Pet je godina otkako se referendum završio.
Danas je 21. maj 2011. Državni je praznik i malo ko radi. Ja sam eto morao i danas. Ne zato što me neko tjerao nego jer se tako poklopilo, neko mora i na praznik, ovaj je mene dopao. I neka je, ne ljutim se.
Jutros mi je policija oduzela vozačku na dva mjeseca jer sam novim bulevarom od Starog aerodroma do Zlatice vozio brže nego što je dozvoljeno. Dosta brže. Bulevar je dan ranije otvoren, viđeh na vijestima, pa sam htio malo da ga „probam“, a i bio sam ubijeđen da i policija odmara za Dan nezavisnosti. Prevarih se. Zaboravih da oni nikada ne spavaju.
„Evo smo ti došli majko Crna Goro” je bila ta - ona za vazda!
Tačno sam znao i koliko sam se prevario - u eurima naravno. Sada se više ne sjećam iznosa, dva mjeseca BEZ sam zapamtio. Završio sam posao koji sam imao na sjeveru i u popodnevnim satima krenuo prema Podgorici.
U kanjonu Morače, kroz čuvene Platije nikada nije bilo dobrog radijskog signala, osim signala Radija Crne Gore koji je nekako odolijevao onim kamenim tunelima. Malo je šuštalo na nekim mjestima, ali većim dijelom puta se mogla jasno čuti emisija posvećena petogodišnjici referenduma.
Vrtjeli su se govori sa veličanstvenog mitinga održanog 18. maja 2006. u Podgorici. Voditelj je najavio predsjednika crnogorskih iseljenika, koji su došli sa svih meridijana da daju svoj glas. Došli kao što su dolazili Medovski mučenici, da pomognu kada treba. Ovi sada, srećom, na dobar put.
Zagrmjelo je sa zvučnika: Evo smo ti došli majko Crna Goro, da te zagrlimo slobodnu u najljepšoj majskoj zori. Plakao sam do Podgorice. Plakao od sreće i od svih onih nagomilanih emocija koje su se skupjale godinama, a koje su ove riječi Blaža Sredanovića aktivirale poput bujice. Znao sam i tada, a kasnije će se samo potvrditi da samo prava i iskrena emocije može izazvati onu drugu.
„Evo smo ti došli majko Crna Goro” je bila ta - ona za vazda!
1992.
Osnovna škola „Njegoš“.
Skinuli su nam Titovu sliku sa zida iznad table. Nismo tražili objašnjenje ali su nam ga dali – dosta je bilo njegovog.
Jugoslavije više nema, makar ne one kojoj smo nekoliko godina ranije dali zakletvu. U Hrvatskoj je rat. Mi đeca od 11, 12 godina - sluđena dešavanjima oko nas. Ne znamo ništa osim onoga što nam svakodnevno „siju“ sa dnevnika RTCG. Mi koji smo imali sreće da nam kući govore istinu i da nas svakodnevno uče vrijednostima koje su bile jače od tog zla, smo znali nešto više.
- Za koga si ti Đuka?
- Za liberale, što pitaš?
- Ti si ustaša!
- Znaš li ti ko su ustaše?
- Znam, vi liberali!
21. maja 2006. smo zajedno slavili svoju državu.
„Neznanje nije sramota, ali nespremnost da se nauči jeste.” — Bendžamin Frenklin.
Moj drug je bio spreman da uči i naučio je. Na vrijeme.
1992.
Cetinje.
Veliki antiratni miting usred nabujalih nacionalizama i mržnje koja je prijetila da satre sve živo. Otac i stričevi su me poveli sa sobom. Ne znam puno ali se osjećam kao na nekom ostrvu koje je daleko od svakog zla, osjećam se lijepo među svojima koji misle drugačije.
Neko je počeo, a masa je prihvatila i iz jednog grla zapjevala: „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. Oko nas su bile jake snage tadašnje policije, (Nikola) Pejakovićevog MUP-a, saznaću kasnije. Okrenuli su se prema nama. I puške su bile okrenute ka nama.
- Zbog čega se policija okrenula ka nama?
- Da nas sačuvaju od nas samih!
Nikada nisam zaboravio taj dan. Ostao je urezan za vazda.
5. septembar 2021.
Belvederska noć.
Nešto smo malo uspjeli da zaspemo u autu, nekih sat, dva prije svitanja. Probudile su nas detonacije. Svuda oko nas padali su suzavci i šok bombe. Nisam se bojao jer sam se śetio riječi iz februara 1992. – da nas to policija čuva od nas samih, a i bio sam sa istima onima kao i te godine. Pa kažu da se istorija ne ponavlja.
Narod koji je došao da javno iskaže svoje protivljenje bio je nespreman za tu količinu brige. Toliko je policije tog jutra brinulo o svima nama da su nas gađali direktno u glavu. Vazda im hvala, nećemo nikada zaboraviti, kao ni onih deset Cetinjana koje eto ne stigosmo da položimo za nečiji bolesni naum.
Nego, sjećanje pamti jedan detalj koji se urezao duboko. Sklonili smo se u Sportski centar jer se napolju od brige nije moglo disati.
- Takȇ đe ti je sin?
- Eto ga gore na Belveder, na barikade.
- Zovi ga da dođe dolje, ko zna na šta su ovi spremni.
- Neka su. Za ovo sam ga i rodila!
Crnogorska majka. Majka hrabrost.
Jesen 1996.
Uh. Kako se sve treslo od ljubavi. Ti mitinzi Liberalnog saveza, a toga dana pojačani sa simpatizerima Narodne stranke, su uvijek bili čista ljubav. Svi su bili srećni, bila je to jedna velika porodica puna istih misli i čistih emocija za svoju jedinu zemlju. Na drugim skupovima se pjevalo oružju, pozivalo u rat, oštrile kame, kukale bule... mi smo pjevali ljubavi.
„Jutros mi je ruža procvjetala...” se orila sa razglasa, a mi smo pjevali. Nedugo zatim, „zapjevalo” je i nebo. Počela je da tuče teška jesenja kiša. Raširili su se kišobrani na podgoričkom trgu, koji nikada nije bio tako pun kao te noći.
- Sklopite kišobrane! Sklopite kišobrane! Neka nas dobro pogledaju i prebroje.
MUP nas je i tada brojao, brojao i u spiskove stavljao. Neka su, valjda im je to posao da stalno brinu o nama. Mi smo bili mokri do gole kože i srećni kao nikada u životu. Da mi je još jedna takva kiša, makar jedna samo.
18. maj 2006.
Kako sada izgleda kao da je bilo juče. Mogao bih, čini mi se, minut po minut, naslikati svaki trenutak toga dana. U stvari, mogao bih do jednog momenta. Od njega se više ničega ne sjećam.
Cio dan smo se pripremali za taj jedan, jedini, završni i veličanstveni momenat. Svi smo znali tog dana da ne smijemo ništa zaboraviti jer ćemo se godinama kasnije prisjećati i pričati o tome. Sve se moralo zapamtiti i sve viđeti.
Kupimo se u staro „Radovče”, ono koje je bilo na trgu. Iskusno smo došli na vrijeme. Polako se kupimo i kako ko pristigne govori - do hotela je masa. Sada mi rekoše da Nikšićani još nisu krenuli jer je Budoš zakrčen od auta... kako nemam koji metar više pa da sve pogledam, da sam vidim to čudo. Staro Radovče ili „Kod đaka” kako su ga naši očevi zvali imalo je baštu koja je bila prekrivena nekim metalnim konstrukcijama preko kojih su bile raširene cerade. Brzo smo došli na ideju da se popnemo na njih. Dosta je to bilo rizično ali morali smo da pustimo pogled.
Popeli smo se, pogledali lijevo prema stadionu, onom istom na kojem ćemo ubrzo prvi put viđeti momke, naše momke, sa zlatnim orlom na grudima. Pogledali smo desno prema hotelu Crna Gora, prema starom mliječnom restoranu, ulici zlatara... a na nebu je bio balon u našim bojama, bojama naše zastave... e tu prestaje svako sjećanje.
Emocije su bile tolike da je srce htjelo da pukne. Nisam mogao da vjerujem da sam dočekao, dočekao jer sam tada već znao da imamo državu. I da čemo je imamo za vazda!
