„Sva zatvaranja zaustavljaju ljude u njihovoj djelatnosti. Ljudi postaju sve više pasivni, a onda se može razvijati stanje bespomoćnosti. Nadajmo se, ipak, da će proraditi jače psihološke odbrane i da će što prije proraditi kolektivni biološki imunitet i da ćemo poslije svega dobiti i pametne uvide i objašnjenja“, navodi za naš portal dr Milorad Simunović, profesor psihologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.
Parafrazirajući starog filozofa, koji je rekao da je "čovjek čovjeku - vuk", Simunović ocjenjuje da je u ovoj situaciji "čovjek čovjeku - virus".
„To je vrlo nezgodna situacija, a nažalost zgodna za pokretanje brojnih iskliznuća iz normalnosti, odlazak u otuđenost raznih vrsta, a u krajnjem slučaju za provociranje psihopatskih i sociopatskih potencijala“, ističe on.
Naš sagovornik za Portal Analitika priča i o strahu od virusa, životu na distanci, potrebi čovjeka za autoritetom, ali i za izvjesnošću...
ANALITIKA: Iako se činilo da ćemo ljeto dočekati u daleko boljoj epidemiološkoj situaciji, brojke pokazuju suprotno. Postoji opravdani strah građana da će se opet uvesti striktnije mjere, koje bi mogle potaknuti na krah ekonomije, ali i naše psihičko stanje. Kako sačuvati mentalno zdravlje sada kada je sve još uvijek neizvjesno? Da li je sada čak i teže, nego kada se virus prvi put javio?
SIMUNOVIĆ: Mada ne raspolažem sa svim informacijama, imam utisak da nije teže. Imam na umu tendenciju kod ljudi za sticanjem novih navika. Ljudi su kao vrsta prilagodljivi na razne okolnosti i razne promjene okolnosti i raspon adaptivnih ponašanja i strategija dosta je širok.
To važi i kada su u pitanju stresogene okolnosti. Na početku širenja virusa je bilo stresno i sumorno, kao da je bila u pitanju okupacija. Čini mi se da ipak nije bilo straha ili panike većih razmjera. Ljudi su se uglavnom držali pristojno i odgovorno.
Što se tiče ekonomije, predviđena je, koliko sam shvatio ozbiljna recesija na svjetskom nivou. Za Crnu Goru to može biti posebno teško, s obzirom na stanje njene ekonomije. Sve to dodatno može da provocira i mentalno zdravlje i dovodi ga u iskušenje. Postoji doduše i ova okolnost: mi ovdje imamo dugu tradiciju nemaštine i oskudijevanja, duga iskustva sa stresom i u tome smo, takoreći, dobro istrenirani i prema tome naredni.
ANALITIKA: Govorilo se nedavno i o zatvaranju Glavnog grada, iako izvjesno do toga neće doći, a svakodnevno se prati situacija na granicama, zbog porasta broja zaraženih osoba. Kako se psihički pripremiti za sve ono što nam predstoji?
SIMUNOVIĆ: Sva ta zatvaranja zaustavljaju ljude u njihovoj djelatnosti. Ljudi postaju sve više pasivni, a onda se može razvijati stanje bespomoćnosti. Nadajmo se, međutim, da će proraditi jače psihološke odbrane i da će što prije proraditi kolektivni biološki imunitet i da ćemo poslije svega dobiti i pametne uvide i objašnjenja. Političari će, kao što već to i čine ugrađivati sebe u svaki povoljan ishod i niko ih u tome ne može zaustaviti.
Ali, opet, pošto je mnogo toga u zoni neizvjesnosti, možda se može desiti i takvo čudo da se i to promijeni. Naravno, u svemu tome ćemo dobiti najnoviji tip biznisa i biznismena, pa čak i epidemio-profitere. Uz sve neizvjesnosti, ovo mi izgleda prilično izvjesno!
ANALTIIKA: Bolest Covid-19 može se desiti bilo kome, pa ipak kako se stvari komplikuju, javlja se i stigma prema onima koji su zaraženi…
SIMUNOVIĆ: Stigma, što je to? Pojavila se ta riječ i pošteno rečeno, ja ne znam koje je u ovom slučaju njeno konkretno značenje.
Da se prisjetimo: prvo se vrlo pogrešno govorilo u vidu preporuke o socijalnoj distanci, umjesto kao što je trebalo o - fizičkoj distanci. To je kasnije popravljeno i sada tu jezičku zbrku možemo uzeti kao simptom određene zbunjenosti i stanja zatečenosti. Propisuje se takođe karantin i samoizolacija, a onda se kaže da stigmaticija nije u redu, a sam karantin i socijalna distanca povlače implikaciju o stigmatizaciji. Nemojte se grliti, nemojte zajedno na svadbe i što bi još mogla značiti stigmatizacija? Ne misli se valjda na javno kamenovanje. Govorili smo o tendenciji - privikavanja - i u tome je ključ za prevazilaženje svake stigmatizacije, s tim što ovdje postoji politička konfrontacija, a to je za stigmu rizična okolnost.
ANALITIKA: Bez obzira na to, kad pandemija bude zaustavljena i kakve posljedice budu, novonastala situacija i iskustvo koje je skoro cijeli svijet prošao, ostaviće posljedice na većinu. Kako se nositi sa njima?
SIMUNOVIĆ: Kakve sve posljedice će se pojaviti, ne znam, i ne znam ko to zna. Čitavu stvar pratim preko medija i to sporadično, samo mislim da će svijet pronaći određene načine adaptacije. Imam izvjesnog optimizma oko pronalaska vakcine, koja bi probleme sanirala na zdravstvenom nivou. Što se ekonomije tiče, neka o tome govore ekonomisti i čini mi se da su njihova predviđanja za sada dosta hipotetička i ograničena, s tim što će vremenom postati sve adekvatnija i realističnija. Sam ekonomski život, kao i život uopšte će pronaći svoja rješenja. Ta rješenja će se selekcionisati.
U suštini naših adaptacija, možemo reći da djeluje mehanizam pokušaja i pogrešaka, koji pokreće selekciju adekvatnih strategija. Vjerujem da ćemo dobiti i objašnjenja, koja se tiču biosfere, pa ćemo valjda znati da li je virus i njegova planetarna rasprostranjenost nastao kao mehanizam regulacije unutar biosfere kao u raznim pogledima ugroženog sistema. Ne bi možda trebalo da bude iznenađenje, ako se ispostavi da je u pitanju pobuna života, na primjer protiv dosta izraženog gerontocentrizma, a to vam kažem kao čovjek koji se nalazi u kategoriji starih ljudi.
ANALITIKA: Ljudi imaju tendenciju da neke izuzetno stresne situacije i sopstvenu anksioznost ,,liječe alkoholom, psihoaktivnim supstancama ili tabletama". Kako izbjeći ovu zamku?
SIMUNOVIĆ: Da li život na distanci, to jeste život bez dodira povlači za sobom njegovu virtuelizaciju? I da li su alkohol i supstance takođe oblici i načini privatnog virtuelizovanja života i hoće li se ako ova situacija potraje ove dvije stvari složiti i usaglasiti jedna sa drugom? Potreba za dodirom i kontaktom je jedna od osnovnih i najjačih, a antiepidemijske preporuke povlače frustraciju dodira i kontakata. Štoviše, kontakt i dodir su metodi kojima se amortizuju stresovi kroz koje ljudi prolaze i trpe ih.
Kada naiđu katastrofe, ljudi se okupljaju i drže jedni drugih. Kroz dodire i kontakte, čovjek obrazuje svoja načela realnosti i na tome nivou se testira i uspostavlja njegova normalnost, a odsustvo dodira povlači zamišljanje, pa čak i haluciniranje dodira, a određene supstance to mogu da olakšaju. To jeste jedna ozbiljna zamka. „Prvo je nastalo mi, tek onda ja“ je fraza potekla od poznatog naučnika i autora, a objašnjava važnost za kontaktom i dodirom. U ovoj situaciji takvo načelo se ozbiljno potkopava.
ANALITIKA: Postoje dugoročna istraživanja koja pokazuju da je nakon karantina veća učestalost anksioznosti, poremećaja sna ili čak posttraumatskog poremećaja. Da li je preporuka psihologa da se takve mjere uvode samo kada su neophodne?
SIMUNOVIĆ: Parafrazirajući starog filozofa, koji je rekao da je "čovjek čovjeku - vuk", ajde da kažemo da je u ovoj situaciji "čovjek čovjeku - virus". To je vrlo nezgodna situacija, zgodna za pokretanje brojnih iskliznuća iz normalnosti, odlazak u otuđenost raznih vrsta, a u krajnjem slučaju za provociranje psihopatskih i sociopatskih potencijala. Znamo da razvijene zemlje imaju i razvijene ustanove mentalne higijene, psihološke i psihijatrijske službe.
Pojavio se jedan pojam za opštu upotrebu, a to je pojam - empatija. Preporučeno je da ljudi saosjećaju jedni sa drugima, da bi mogli da budu solidarni i to je preporuka, a i naslanja se na prirodnu tendenciju da kada postoje nevolje, ljudi se lakše oko nevolja udružuju.
Istovremeno, sa tom empatijom preporučuje se život na distanci i to je još jedna komplikacija i biće potrebno dosta inventivnosti za iznalaženje onih rješenja, koja su važna pri preuzimanju raznih pomoći psihološke vrste.
U istom tom nizu problema je princip globalizacije. Virus očigledno ima svoj globalistički zamah, moglo bi se reći čak i totalitaran, a posljedice u ljudskom svijetu do kojih dolazi među različitim narodima i državama su očigledno - antiglobalističke.
ANALITIKA: Mediji i društvene mreže imaju veliku ulogu u informisanju javnosti o novonastaloj situaciji. Problem je što je trenutno prisutna poplava informacija, pa i dezinformacija, koje dodatno šire strah i paniku, te bitno ugrožavaju mentalno zdravlje stanovništva. Kako se zaštititi od negativnih informacija i dezinformacija, kada svi želimo da saznamo novosti o korona virusu?
SIMUNOVIĆ: Što je u ovoj priči informacija, a što dezinformacija nije uopšte lako, pa niti moguće razlučiti, počevši od pitanja da li je virus nastao prirodnim putem ili u laboratoriji, pa do toga koliko je epidemiološka statistika objektivna, kako svjetska tako i regionalna. Mi ni na jednom od navedenih nivoa nemamo sasvim pouzdane autoritete s kojima se može računati na istinitost i oko čijih saopštenja se ne može sporiti. Takođe, govoriti o širenju straha i panike, pitam se da li je to informacija ili dezinformacija. Sve je to prirodno skopčano sa kvalifikacijom da se radi o nepoznatom virusu i o epidemiji, koja je u mnogim, ako ne i svim pogledima nepredvidljiva i neizvjesna, pa najzad ima li poslije svega smisla i za ovu kvalifikaciju se izjasniti da li je ispravna ili nije?
ANALITIKA: Pa gdje je tu onda kvaka?
SIMUNOVIĆ: Baš na tome mjestu je kvaka. Većina ljudi u ovakvim prilikama neizvjesnosti i nepostojanja sasvim potvrđenog autoriteta osjeća živu potrebu za autoritetom i izvjesnošću. Tolerancija na neizvjesnost kod većine nije visoka. Ljudi imaju potrebu da vjeruju, to je u ljudskoj prirodi. Ako nemamo stvarne autoritete, onda se tu pronalaze - virtuelni i izmaštani.
Takođe, javlja se i dodatni problem, koji se sastoji iz toga što imamo ljude na istaknutim položajima koji bi htjeli da imaju autoritet, održe ga ili uvećaju ako ga imaju, kao što imamo one koji bi htjeli da dođu na istaknute položaje, pa se između prvih i drugih javlja borba oko autoriteta. Meni se povremeno čini da se kod nas ta borba vodi sa više volje, nego ona protiv epidemije.
