Prestani da kukaš! Obriši te patetične suze. Umij se. Išamaraj se pred ogledalom i vrati se da razgovaramo! Sad mi reci od koje si ti vrste?
- Kako misliš od koje sam vrste?
Jesi li možda od onih „suverenista“ koji bi potajno volio da suverenost nikad nismo ni izborili!? Jesi li jedan od tih? Da bi mogao do kraja života da lelečeš za Crnom Gorom po cetinjskim ulicama, sa naljepnicama po licu? Pa zato uvijek imaš alibi da kao crv u onoj kabini, u ekstazi te patologije, zaokružiš SVE samo ne opcije koje ti garantuju da živiš kao slobodan čovjek, u svojoj državi? Je l' tebe strah od slobode, šta li?
- Nisam ja od tih!
Nisi? Ne ulivaš mi povjerenje, ali neka bude. Nešto nije u redu sa tobom, osjećam. Sad svi cmizdre! Da su svi koji sad plaču glasali za građansku, slobodnu, EU Crnu Goru, imali bismo 60 posto svi skupa na izborima u Podgorici. Od kojih li si? Jesi li suverenista koji Ivana Vukovića smislit' ne može? Jednostavno je bilo jače od tebe, priznaj? Bolje izgleda od tebe, uspješan je, ti, koliko vidim, bogzna nisi. Jednom si mu se javio na ulici, on te iskulirao? A jeste nadmen onako, razumijem te... Pa si onda...
- Nemam ja ništa protiv tog čovjeka! Naprotiv.
Pa koji je onda problem sa tobom, dođavola?! A znam... I u redu je, razumijem, samo mi priznaj... Izluđuje me to što ne znam! Priznaj, bio si dekintiran. Djevojci ti je bio rođendan, trebale su ti pare, a ovi su ti dali... Koliko? 300? 500? Ili ti je trebalo za ljekove? Ako je to, onda je sasvim...
- Prestani da me vrijeđaš!
Hm... Da te pitam jedno pitanje, kako bi nazvao čovjeka koji stavlja interese tuđe države ispred interesa one čiji je građanin?
- Šta je ovo, razgovor u paklu između Monteskjea i Makijavelija? Nazvao bih ga izdajnikom!
Heej, čekaj malo, zar se ne bojiš etikete ekstremiste? "Pećinskog nacionaliste"?
- U svakoj zemlji na svijetu se to tako zove.
Vjeruješ li u boga?
- To je moja stvar.
Vidio si sliku kućnog sveca, sjetio si se Đedovih kletvi i poklekao si! Nije? Nije valjda da si povjerovao u priču o 1.000 eura plate, na lokalnim izborima?! Jao, pa ti si ladno...
- Hej! Nisam glup, ok?!
PA KOJI JE PROBLEM SA TOBOM!? Opet plačeš... Izvini. Izvini, molim te. Osjećam se užasno sad. Ššššš, u redu je... Ma, isplači se, biće ti lakše...Devastiran sam. Razočaran. Na svakog sumnjam. Svaki smisao je doveden u pitanje, svaka vrijednost. Imali smo šansu da konačno biramo marljivost, kreativnost, radnu etiku, rezultat... Dosta je više zastava, podjela, zar ne? Dosta, brate! Mi smo narod čudan. Toliko puta nam je istorija dala šansu, a svaki put smo... Je l' se ti to meni smiješ? Ko si ti?!
- Koja si ti emotivna, romantičarska budaletina! Ha-ha, „isplači se, biće ti lakše“! Isplači se ti, maj*une montenegrinski, imaš rašta! Kad počnemo brzo da vas lovimo! Jednog po jednog bez posla da ostavljamo. Pa uvezemo 10 - 15.000 naših pasoša! Pa promijenimo Ustav. Pa ćeš da vidiš „kako će istorija da vam daje šansu“. Budalo! Malo mi te i žao. Pa jesi li stvarno mislio da ćete parkićima i trotoarima, kolumnistima i onim vašim „revolucionarkama“ da dobijete bitku sa mašinerijom iz Kremlja? Pa ti nisi vidio ni da te zajebavam od početka! Vidi ga kako je zbunjen! Ok, evo neću više da te maltretiram. Za sad.
Ne, ne, sve je u redu. I hvala ti!
- Na čemu, molim te?
„U glavu mi pamet ućeraste, od tada smo viši prijatelji“.
- Na čemu?
Vidjećeš.
