Piše: Nikola Popović
Budući da narativ koji namjeravam predstaviti nikad nije stekao pravo građanstva među ovdašnjim velikodostojnicima pravoslavnim, on u genološko-religijskom smislu pripada korpusu tzv.apokrifne literature. Da bi čitalac razumio o čemu je zapravo riječ, neophodno je apokrifnu storiju znakovita naslova dovesti u vezu s jednom kanonskom pričom, za crkovne poglavare srpske i njihovupastvu daleko prihvatljivijom. No najprije riječ-dvije o karakteru ortodoksne revolucije u Crnoj Gori ‒ iz rakursa pravoslavlja (čitaj: svetosavlja) izopštenogaautora ovih redaka.
ZLOUPOTREBA KRSTA
Iscrtavanje trobojki manjeg bh. entiteta Republika Srpska, skupljeni troprst, obmotavanje ikonama (bukvalno), zloupotreba krsta, svetaca i sl., kreirali su ambijent u kojem pravo na pravoslavlje pripada ekskluzivno Srbima i vaskolikom srpstvu. Natoizirani Montenigreni, Dukljani, Milovi Šiptari, DPS Crnogorci, kako iz njihove perspektive izgledaju svi građanski orijentisani Crnogorci istog vjerozakona,naravno da ne mogu biti dostojni krsta i vjere pravoslavne. Ili preciznije: liše zastave, najveće im svetinje, što je vjerujuće biće ortodoksno (opet čitaj: svetosavsko) svako malo uždije, pravoslavni Crnogorci đavolje vrijednosti nemaju, a kamoli vjerozakona, morala i etike hrišćanske.
Oni su u službi odnarođenog i šejtanskog režima, pa kao takvi moraju odstupiti od pravoslavlja. Neka im njihove Crne Gore, crvenog crnojevićkogbarjaka, njihovih sunarodnika muhamedanske i latinske vjere (s kojima zajedno ‒ Bože me sabrani ‒ grade moderno crnogorstvo i modernu Crnu Goru). U pitanja crkovna oni ne smiju zalaziti. Đavolskom nakotu i komunističkoj kopiladi crnogorskoj srpski popovi poručuju: Odbijte od pravoslavlja! Ljubite skute gospodareve, naše je carstvo nebesko! –zabrinuti za zemljišne (ne za nebeske) katastarske parcele na kojima nijesu planirali nikakvu nebesku djelatnost! S golemim simboličkim kapitalom, drugim od dva Njegoševa „strašna simvola“, molebanska Crna Gora svakog četvrtka i neđelje (do)živi religijsku katarzu.
ČETNICI
Među stotinama čestitih vjernika (da, i njih ima), besprizorno zloupotrijebljenih od crkovnih poglavara, među stotinama čestitih Srba, što ni u primisli ne bi doveli u pitanje državnost i postojanje Crne Gore, (na)hodi (se) nemali broj četnika i kriptočetnika, koji bi po već oprobanom receptu uništenje crnogorske države začinili kakvom novom Srebrenicom. Upravo njima, ostrašćenim Velikosrbima iz Crne Gore, Srbije i manjeg bh. entiteta Republika Srpska ovaj natoizirani Montenigren, Dukljanin, Milov Šiptar i DPS Crnogorac posvećuje apokrifnu priču „Crveni epitrahilj“.
Zanemarimo li nedavno preminulog crnogorskog glumca Miša Janketića, ime Milorad Vukojičić mnogima vjerovatno neće značitiništa. Ili baremonima koji nijesu iz pljevaljskog kraja ili pak potomci njegovih žrtava. Aliukoliko ime Milorad Vukojičić povežemo s njegovim nadimkom ‒ pop Maca (ili pop Koljač), enigma prestaje.
Zloglasni pop Maca, vođa tzv. četničke crne trojke u Drugom svjetskom ratu, njezin egzekutor i glavni spiritus movens, u okupiranim Pljevljima 1944. godinemučki kolje desetoro ljudi, od kojih čak šest žena (među njima i majku Miša Janketića).
Označivši ih kao partizanske špijune i simpatizere, a prethodno oslobodivši sebe bilo kakve samilosti (pogotovo hrišćanske), pop Maca umjesto krsta koristi nož da bi nenaoružane seljake odvojio od života. Ljubiti bližnjega svog on preinačuje u zaklati bližnjega svog. Pričestiti nožem četničkim a ne hljebom i vinom ‒ tijelom i krvlju Gospoda. Biti na strani okupatora a ne na strani slobode.Vladati tamom a ne služiti svjetlosti. Blagost svešteničku zamijeniti svirepošću zločinačkom. Zaklati u ime pravoslavlja. To bi u kratkim crtama bio profil ovog ratnog zločinca i ubice nedužnih, ali i kanonska priča koju najavih na početku teksta.U stvari po Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja popa Macu 2005. godine u manastiru Žitomislić kraj Mostara proglašavaza sveca, njegov bi krvavi životopis trebalo smatrati hagiografskim zapisom.
Apokrifi (prema grčkom αποκριφος, tajan, skriven) predstavljaju spise koji nijesu uvršteni u kanon svetih tekstova, pisani stilom biblijskih pisaca. Oni su zapravo nekanonske knjige biblijske tematike, na početku strogo zabranjivane od crkovnih vlasti i uglavnom tajno širene. S obzirom na to da je biografija popa Mace ušla u kanon svetih tekstova Srpske pravoslavne crkve, poprimivši oblik hagiografije, priča o drugom svešteniku, ovoga puta crnogorskom i antifašističkom ‒ i slučajno prađedu autora teksta ‒ može biti jedino apokrifna. Martirstvo popa Mace i njegov pastirski nož donijeli su mu svetačku titulu i mjesto u kanonu; popu Bošku Popoviću crkva se zahvalila zaboravom. Jednom riječju, oni popu Bošku nikad nijesu oprostili ‒ antifašizam.
ANTIFAŠIZAM
Dok su ga vezanog i premlaćenog talijanski i četnički zlotvori sprovodili ulicama Nikšića, njegova rodnog grada, pokazujući ga zastrašenim sugrađanima, upravo te 1942. godine, četrdesetogodišnji pop iz svešteničke dinastije Popović (dvadeset i treći u svojoj porodici) s ponosom je nosio epitrahilj i mantiju svešteničku. Opredijelivši se za antifašizam, borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika, u vaktu kad je „svezana Crna Gora išla preko Crne Gore“, pop Boško Popovićne zaboravljana vjeru hrišćansku.
Krvlju okrvljeni epitrahilj, skinut s njegova tijela i danas se čuva kao najveća svetinja u njegovoj (ili našoj) porodici. Uz epitrahilj, najvažniji dio odežde pravoslavnog sveštenika, bez kojega se ne može zamisliti bogoslužbena radnja, pop Boško Popović stiže da održi potonju propovijed (života). S gađenjem ispljunuvši pričest ‒ na koju je prije strijeljanja imao pravo ‒ on talijanskim fašistima, četnicima i okupljenim građanima Nikšića pod Trebjesom gromoglasno poručuje: Nije ovo krv Isusova! To su splačine fašističke!
Junački podvig popa Boška Popovića, ravan osmijehu sugrađanina Ljuba Čupića i bastašnoj hrabrostisugrađanke Joke Baletić (strijeljanim na istom mjestu), svjedočanstvo je poslanstva Crnogorske crkve kroz vjekovea njegove zadnje riječi emaniraju njezin vrhovni princip: slaviti vjeru pravoslavnu i slobodu crnogorsku. Da li će se ponovo u crnogorskim hramovima slaviti vjera pravoslavna i sloboda crnogorska, da li će uzor biti kanonsko podvižništvo popa Mace i njegov krvavi nož ili pak apokrifni podvig popa Boška Popovića, kojem će se carstvu vjerujući ljudi prikloniti, ostaje da vidimo. No, dok se to ne desi, za praunuka Boškova se zna. On ne šeta.
Autor je saradnik na Fakultetu za crnogorski jezik ‒ Cetinje i doktorand komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
