"Ne dajte mu da pobjegne", reče skoro Nenad Čanak, aludirajući na premijereja u odlasku. Realno, svi mi, koji smo deklarativno protiv ove i ovakve vlasti, znali smo odavno razloge zbog kojih bi dotični uopšte bježao.
Svjesni su toga i oni koji mu još uvijek pružaju podršku, ali radi lične koristi ćute. Mada, i takvih je sve manje. Valjda su progledali. I brod kad tone, miševi iskaču dok su na vrijeme.
Dovođenje na vlast klerofašista, zahvaljujući čemu je crnogorsko društvo trajno poremećeno, suzavci i meci sa Cetinja, veleizdajnički ugovor, do kriptovanih telefona, dokaza o komunikaciji sa kriminalnim klanom, korupciji i mnogobrojnih drugih (nelegalnih) stvari - sve su to razlozi da brat Abaz utekne, vjerovatno put susjedne nam države na sjeveru. Pod skute onoga koji mu je ideološki otac i svojevrsni šef.
I počelo je. Moglo bi se reći da je pala prva velika uraška riba, da ne rečem glava. Realno, teško je to bilo za očekivati kada znamo kako su poklopili policiju i tužilaštvo svojim klimačima. Džaba su bila sva pisanja M portala, prenesene poruke i audio snimci. Da je rađeno kako treba, pola vlade bi već pravilo stolovače u radionicama spuškog zatvora.
Vrijeme je da država uzvrati udarac, izbaci pione sa table i pospremi. Redom
Stekao se dojam da se oni koji kao treba da budu zaštitnici zakona jednostavno tale u prljavim poslovima novopečenih foteljaša. Mada, mnogi među njima to i rade. Vjerovatno je švercerska grupa bila toliko očigledna da je nisu mogli sakriti od stranih partnera. A tobožnja borba protiv šverca duvana je jedina slamka za koju se Abazović drži.
Pomenuh prošle neđelje da je nevjerovatno da vlast nekoga tako brzo pokvari kao što je to slučaj sa tridesetoavgustašima. Moram da revidiram taj stav. Kapiram sada, nakon ovih afera, da su oni na funkcije došli već pokvareni. Jer, prosto, nije najveći krivac Rade za to što je učinio.
Kriv je onaj koji je nekog sa dosjeom i sumnjivim društvom postavio na tako važnu funkciju. Koza kao brani bostan, no kolike su šanse da ga neće obrstiti, barem malo?
I, naravno, po uraškom mišljenju opet je kriv DPS. I SDP, jer generalno u njemu vide najveću opasnost po svoje biračko tijelo. Do kad će im to biti glavni argument odbrane teško je prognozirati. Valjda dok ne nestanu sa političke scene Crne Gore, što će se nadamo desiti brzo.
No, onda se opet na prvo mjesto stavlja pitanje bjekstva presvetog premijereja!
Naš davljenik Abazović pokušaće da se na svaki način iskobelja iz novonastale situacije
Ima li Crna Gora tužioca dovoljno hrabrog da procesuira premijera? Pa bio on i jedan Abazović. Prethodna rečenica ga ne uzdiže, već totalno suprotno – milsim na jednog Abazovića, agresivnog, koji grana rukama dok mu glas puca od natezanja i dernjave. Abazovića koji je u posljednjih nekoliko neđelja skroz pogubio konce i ponaša se kao mušica oko sijalice, obijajući pragove stranih zvaničnika, pa poput mušice svaki put udari glavom o prepreku. Dakle, riječ je o osobi koja želi da ostane na vlasti po svaku cijenu.
Moram opet ponoviti dio iz jednog od mojih prethodnih tekstova. Fascinantno je to koliko su spremni da pređu preko tolikog broja izrečenih uvreda, kleveta, laži i podvala samo da bi sačuvali vlast. Spremni i da momentalno pušte niz vodu dojučerašnje najbliže saradnike. Tako je prošao i Rade.
Abazović nije časa časio da se ogradi od ovog svog prijatelja. Štaviše, od njegovog hapšenja pokušao je da napravi sopstvenu zaslugu i tako obezbijedi sebi poneki prijeko potreban poen pred podgoričke izbore. Bijedno! Do krajnjih granica!
Ima li Crna Gora tužilaca? Mislim da nema. Još od Monteskjea tri grane vlasti idu jedna uz drugu i zajednički napreduju i razvijaju se. Ne može postojati kvalitetno sudstvo i tužilaštvo ako su izvršna i zakonodavna vlast trule. A crnogorske su trule da ne mogu biti trulije. Smrad njihovog truljenja zatrovao je sve oko sebe. Jedini spas od toga su izbori, ali anarhistična trula sredina je prirodno stanište onima kojima izbori ne odgovaraju.
Da je rađeno kako treba, pola vlade bi već pravilo stolovače u radionicama spuškog zatvora
Upravo zato jer u situaciji bezakonja, nepostojanja sistema i institucija mogu da rade što god oće. Da žare, pale, pljačkaju i švercuju, dok im cio svijet žmuri. Vremenom bi ta trulež omogućila i da fizički uklone nas nepodobne neistomišljenike. Za razliku od sada, kada samo bivamo žrtve linča nekih političara i njihovih samoproglašenih demokratskih medija.
U takvom sistemu, Lekić bi na primjer bio savršeni premijer. Nije slučajno on predložen za osobu koja bi trebalo da posloži rogove u vreći tako da se više ne češu jedni o druge. Jedna voštana politička figura koja će se baviti formalnim stvarima i ispunjavati neostvarene političke ambicije iz mladosti dok mu iza leđa rade što im je milo.
Nažalost, scenario je propao. Nema totalne i neograničene vlasti, para, predsjednikove smjene ni strane podrške. Počele su da padaju glave. Politički, naravno. I kreću redom, baš kako je i red.
Naš davljenik Abazović pokušaće da se na svaki način iskobelja iz novonastale situacije. Zbog toga u narednom periodu možemo očekivati puno graje, ali i dosta mahanja rukama i stisnutim pesnicama. Tako reaguju đeca kad gube u nekoj igri. Kao ''Ne ljuti se čovječe''. Mada, za njih ovo i jeste neka vrsta igranja sa državom. E, pa vrijeme je da država uzvrati udarac, izbaci pione sa table i pospremi. Redom. Da ne pobjegnu.
