“Ko si ti, što bi?” stadoše zapitkivati odrubljenu glavu što se kortljajući iz vreće tek smiri na jedan krš. Tek je donijeli Crnogorci, krijući iz Novšića, jer je Gospodar Nikola I zabranio od Veljeg rata da se glave neprijatelja smiju kidati.
Čim dobi svoje mjesto i pribra se stade odgovarati: „Ugrabi me Novak Ramov, zakla me handžarom.“ „Ka’ i mene“ začuše iz jednoga glasa trideset i sedam glava.
7
„Uh, sad mi je lakše kad stradah od takve sile“, zadovoljno nova glava odgovori. „Nije to nikakva sila, mali čojek“, dobro ga se sjeća Arslan-beg.
„Ma velji junak“, dodadoše drugi.
„Muč tu, bruko“, ćutka ga Koskaj-beg.
„A što, čoče, nije sramota istinu reči, više je njemu krvi na handžaru no stotinama drugih. Da ne bi Jašara Babića još nam šćaše natankati glava“, prozbora mudri Osman Zvizdić.
„Kakvo je ovo mjesto?“, pitala se nova glava.
„To je Tablja, podigao je Petar II da se na nju naše glave suše. Vidio od Mušovića u Nikšiće i Ali-paše u Gacko i Mostar.“ Građevina na uzvišenju izviše manastira, kružnog oblika, zidana klesanim kršima.
„Nije Petar II imao namjeru da to bude za nas, nego stražara za dvadeset i četiri vojnika kao posljednja linija odbrane“, pojašnjava Zvizdića glava.
„Ali, Alaha mi, zašto poviše božjeg hrama?
„Vjerovao je da je tu bila utvrda još od šestog vijeka.“
„Kako ste vi dopanuli ođe?“
„Kako koja, uglavnom smo čamile u manastirsku ćeliju po stotinu i više godina. Dosadio nam je mrak. Velika je vlaga dolje i sve smo bile na gomilu bez ikakvog reda. Ovđe nam je na sunce bolje. Visočije je pa se bolje vidi. „Eee, ludo dijete, ne staj nam na muku. Da se prisjećamo. Davno je to bilo. Dovati me knez Rogan, ma mu pleme u pepeo napravih još za vrijeme prvog Petrovića“, prisjećala se Čengić-pašina glava.
„I mene isti knez posječe koju godinu kasnije“, dodade Husein-pašina glava.
„Ko je najstariji od vas?” “Hahaha…”, nasmijala se Zvizdića glava.
Ima nas odavno. Slažu nam glave još od Balšića. Miralaj Ahmed je tu još od Grdanova ustanka ima četristo godina. Šaban ćehaja glava je nešto manje od vremena Ruvima II.
Najviše ih je od sječe begova, njih sedamdeset i sedam. Vidiš tu glavicu pored nas, ona se po nama Begovina zove. Do vladike Danila najugledniji bješe brat Numan paše Ćuprilića. Nakon njega silan je Osman-paša, što ga zovemo Ćehaj paša. Laguma ga džeferdarima Nikac od Rovina kad mu šatoru blizu priđe. A potom među nama prvijenstvo uze Mahmut paša Bušatlija“, objašnjava Zvizdića glava.
„Kuda je on, ne vidim ga?“, oće da vidi proslavljenog vojskovođu nova glava.
„Ne možeš ga ni viđeti. Nije sa nama. Ostavili su ga u manatirske odaje. Ali naredili mu orahov kovčeg sa svilom i crvenim jastukom. Od tada na Tablji stiže mnogo paša. Dugo je među nama prednjačio Mehmed-paša“, govori Zvizdića glava kad ga najednom prekide: “Što vam je danas, šuplje lobanje. Čega ste se ufatili. Evo nam dosta jada gavranovi zadaju i bez vaših pustih razgovora. Po vratu me jataganom stuče neki Joko Giljen iz Cuca. Više sam od sunca iz godina i ime krvnika svoga zaboravio“, ijetko završi razgovor Mehmed-paše glava.
„Mrtvi su više i oni i mi. Dosta su ih i naši potukli. Tako i moga dželata vojvodu Iliju Zvicera“, uključi se u razgovor Feriz-paše glava. „Lako je tebi, pogibe od vojvode, a mi od siromaha od Čeva, Cuca ili Bajica“, žalila se Salih-pašina glava koja je od skoro tu, a pogibe od Kojice Krivokapića.
„Mrtvi smo pa od koga god. Sve nam je isto“ dodate Oto-beg Mušovića glava . „Tebe smače Nikac od Rovina, imaš se čime zoriti, zato tako zboriš“, ironično odgovori beg Mušovića glava „Oh, tako mi takvoga mrtvog zora.“ Potonji je stigao Selim paša zamjenik komandanta vojske. Uključi se s vrha Selimova glava: „Strefi me neki siromah Đoko Lazarev Popović. Slomiše mi vojsku pa se ne snađoh“.
Uključi se Zvizdićeva glava: „Ne budali, pašo, ne slomiše ti vojsku no prosuše mozak i pamet“. Ljuti se što je bruku na osmansku nanio vojsku.
„Neka, Zvizdiću, nije lako s Crnogoricama bilo ratovati. I sam znaš kakvi su to krvnici. Mene na Grahovac posječe Staniša Koprivica. Makar je bio oficir. Nije me sramota borio sam se koliko sam mogao“, stade smirivati Kadir-paše glava.
“Čije su ovo lobanje što ovako zbore, nabijene na kolčeve, visočije nego druge?”, zanima se Bećirova glava i gleda više sebe, kako najbliže suncu stoje desetine glava, poneka još mesa na sebe ima. „A to su sve naši đenerali, muširi, paše i vojni komandanti. Osman paša, Mehmed-paša, Čengić-paša, Salih-paša, Husein-paša, Feriz-paša, Kadir-paša, Selim-paša. Ispod njih su miralaji, dizdari. Dolje još su juzbaše, bimbaše, pa begovi i age. Na samome dnu pokoji asker ili nizam, ali sve dobri junaci. Ođe se zna red. Poštuje se hijerarhija”, odgovara Zvizdićeva glava.
„Jedino je Smail-aga Čengić mimo reda na vrh gore do Kadri-paše, Selim-paše i drugih“, dodaje Paripović aga.
„Na prevaru me dovede Novica Cerović i Šujo Karadžić, a otkide me s ramena Mirko Aleksić. Nije mi vladika mogao oprostiti što sam mu devet brata smakao pa me poperio visoko da se kaurini bolje slađe“, započe razgovor Smail-agina glava. “Koliko nas je?”, ne posustaje s pitanjima Bećirova glava.
“Poslije svake bitke sve nas je više. Petar II je mnogo glava uzidao u zidine Tablje pa ne vidiš. Oko nje je više od osamnaest redova sve jedna na drugu. Još nam je vladika i krov sagradio da nas manje sunce i kiše biju.” Mio je Zvizdićevoj glavi razgovor. „Evo ih“, zavika Mustaj-beg Arslanagića glava.
Crne tice u jata popadale na lobanje, vrhu kljunovima koliko mogu, ali malo mesa naode. Popile mozgove, pojele oči i sve što je za kljun bilo. Ostavile nam samo ove dlake od perčina pa ka’ strašila stojimo. Najviše ih je na novajlijinu glavu. Napale je po dvades’ gavranova. Kljucaju je i slade se. Ostale joj ne mogu pomoći. Mrtvi nikome ne pomažu. „Ojš onamo de“, zavika čojek iz manastira pucajuću iz lumbarde. Polećeše tice, ali ne predaleko.
Malo se poizmakle na prvo drvo do Tablje. „Ko bi ovo?“, upita Đulek-begova glava i ona je nova.
„Vladičin perjanik. Nema ko mrtve da brani. Bez njega. Govore da mu je sam vladika naredio“, pojašnjava beg Ljubović. “Da mi je znati, vode li iste razgovore njihove glave na Mostaru ili Gacku?”, pitala se Zvizdićeva glava. “To će ti najbolje Đulek-beg i Asan-aga reći, oni su ih smicali i nove na kolčeve naticali.” Bi mila ova opaska Asan-agi: “Vala isti. Mrtve. Glave ovamo. Glave tamo. Mada mi se čini da se bolje drže. Navikli na teškoće dok su žive bile. Još im brčine i perčini nevremenu prkose.”
„A svraće li vam ko?“ pita se nova glava. “Ne dađavolje ko bez kad upanu da nas dopune. Tada ih dođu višina. Sve iz krvavih vreća vade.”, mrzovoljno Zvizdić odgovara. „Tako mi sultana na dinu, milo nam je viđeti. S novim glavama i nove vijesti dođu. Rijetko bude da moramo duže čekati. Malo pa malo i eto ih ponovo. Kakve su ono crne ka’ ugarak glave? Donesoše ih skoro u deset punanih vreća. Istovariše ih na Tablji.”, Zvizdićeva glava progovara.
„Sad smo iz Rašovića kule. Pogoreše nas dvades’ aga i begova. U mukama izgoresmo.“, sve izglasa zagrajaše begovske i agovske glave.
“Među sobom zovemo ih čađave glave. Ne donose ođe bilo koga. Nije ovo mjesto za svakoga. Mjesto na Tablji treba zaslužiti. Od kad oba čudna kula nasta, dosta zadaje Turcima muka. Dok je živ svak’ poče misliti je li zaslužio mjesto na Tablji ako pogine. Čak je bilo i međusobnih megdana oko toga čije su zasluge dobre za Tablju.
Bule smisliše i kletve za loše ratnike: „Ajdene visila ti na Tablji glava“. Ove bi ih riječi kao u oko zaobljele. Kak i one koje su izgovarali obično muškarci, kad oće da pohvale nečije junaštvo: „Za Tablju ti valja glava.“, nastavlja Zvizdića glava. “Čujemo da se mnoga naša mlađarija hvala da im se očeva glave na Tablji suše. Ovo ti je mjesto kao najbolja butika od turskih glava“, šali se Jusuf-aga kojeg smače Novak Ramov. “Neka čoče amidža ne šali se.”, naljuti se ka’ Zvizdića glava. „A što ne. Neće nam teže biti no što nam je. Uostalom naše je prošlo. Mrtvi smo”, ne dade se Jusuf-beg.
„A koji nas mantrak sve napominješ. Znamo to. Mrtvi smo pa što sad. Ko nam je kriv što ne živjesmo kad smo bili živi“, sjetno priča ćehaj paše glava.
„I to što veliš. Sve bih i ja drukče da mi je opet biti živ. Nego živima često ne pada na um da će mrijeti i ko se sjeti dockan bude”, sjetno zaključi Zvizdića glava.
“Od čega najviše ginuste?” ne posustaje Bećirova glava. Ni gavrani joj pamet ne ućeraše. S mesom pa šuplja. “Od handžara, jatagana, pođe ko od kubure ili džeferdara. A Mahumut paša od zrđala britvulima đeteta Bogdana Vukova iz dela Zalazi“, uz podsmijeh se uključi Salih-paša.
„Mora se od nečega mrijeti“, stade u odbranu glava vezirovog ađutanta. „Mora, mora, ali ne pređe roka. Bolje da smo bili još tamo. Dugo ćemo i na ovaj dunjaluk biti”, sjetno će mladi Ferizović aga.
“A poneki od paša i od ženskija”, zajedljivo, kezeći se dobači Asan-aga Resulbegovića glava, silnika iz Trebinja, kojeg pop Milo pobode na mjesto đe je sad. Niko ni riječ ne reče, boje se da staju na muku. Svoju i pašinu. Na ovaj svijet ga posla mlada Anđelija ljuba Stanka Vojvodića.
“Ko su vam najviši krnici?” “Ti nas ispituješ kao da si kakvi žbir”, sumnjivo će Zvizdića glava pa nastavi: “Imamo ih dosta. U stara vremena Vuk Tomanović sa sinovcem Nikcom, knez Rogan, Vuk Mićunović, pet sinova staroga kneza Martina, Janko i Bogdan Đurašković i mnogo drugi.”
Najbolje Ferizović pamti. “Simo Kođošija i njegov mač dosta nam jada doda i Savo Nikov Bajica na Kruse mu se ruka skorčala od naše krvi”, dobačuju Mahmut-paše ađutanti.
“Od novijih krvopija najbolje će ti reći Kadri-paša i Salih-paša. “Uh, čudo nas je našlo od braće Jovovića, dva Novaka jednog Ramovoga, a drugog Miloševog stukoše nam dobre dvije čete”.
“Ništa nam manje teži nije bio Krsto Pavlov i Jovan Vuksanov”, uključuje se Asan-aga. “Auh, dina mi i Petko Kovačević i Jovan Baćović, a tek Kenjo Stankov”, frkće Zvizdića glava. Manje se uključuju paše ne pristaje im da pominju osmanske zlotvore. Ređaju imena, svaka glava svoga ubojnika.
“Najteže nam bi kod odbrane od Ostroga, kad strašnik Đuro Prelov uvede običaj da se nakon svake sječe bna glas broje glave. Do tada svakao svoju koju smače, čutke zareziva na hadžaru. A od Đura, nas prozivaju ka’ da u školu idemo, a ne na rahmetluk.”, brekti Jusuf-aga, pa nastavi: “Našem nizamu i redifu, strah u kosti je ućerivao Đuro Kusovac. Koga je god zarobio dovodio ga je ovamo da nas ovakve gleda, pa stravljene vraćao na dom“.
„Čekajte, evo gosti“, upozori Asan-aga. „To je Darinka, knjaginja crnogorska“, znao je Kadri- paša još iz Trsta. „Viđi kako je ublijeđela kao da je od naših“, našali se Arslan-beg misleći na bljedilo smrti.
„Eto se mršti kad nas pogleda. „Čujem da će brzo i nas smaći s Tablje, već se knjazu umiljava i novotarije uvodi“. Omilila nam je Tablja, druga nam je kuća. Samo me strah da nas ne makne odavde da nam se naši smiju. Jedva smo ovo zaslužili“, vrti glavom Oto-beg. Njemu je najteže kuća jaka, pa je i prijekor teži.
„Svejedno mi je kad sam mrtav“, ne skriva svoju ravnodušnost Đulek-begova glava.
„Vala tako mi ovoga dunjaluka, nije isto. I smrt ima čast i bruku. Čini mi se da sad ko od mojih dođe za mene, da mu ne bih rad pošao. Voliji ovako pa za dovijek, da me na Tablji gledaju. Makar ću žene i đecu tuđinsku strašiti ako ništa.
„Eh, nema junaka u tebe kad se na jade istresaš. I na ovaj svijet ne treba fukarluk raditi“, stade ga koriti Selim-paša.
„Nijesmo zato ginuli da budemo strašila no ljudi. Mrtvi su isto ljudi. Dobri ili loši. Svako i ovamo nosi kakav je živ bio. Na zalazu je i njihova i naša slava. Jedna bez druge ne mogu. Budite dostojanstveni. Na trgu je diplomatski predstavnik našeg Carstva, a mi smo u stranu zemlju predstavnci naših junaka. Po nama će nas svijet poznati.” Dodaje Zvizdić: “Glavama nego kako. Po glavama se narodi poznaju.”
(Objavljeno u knjizi "Đačka četa" u izdanju Fokalizatora, 2024)
