Prevrnuo je trpezu pred sobom dok su mu paše saopštavale da je zetska vojska ponovo potukla askreske odrede u blizini Drača. „’Oću glavu toga kaurina. Ili vaša neće biti više na ramenima. Neću da niko zaustavlja moj prodor ka Evropi.“ Paše su pognute glave čekale da prođe nalet bijesa njihovog svemoćnog padišaha. Znali su da ih sultan Murat I neće prevariti ako ponovo omanu. „A sad mi se gubite pred očima“.
7
Uz duboki poklon hodajući unazad brzo su nestali iz ogromnih vrata koje su otvarali vratni dvorjani. Moć Osmanskog Carstva penjala se ka zenitu. Otomansko more počelo je duboko da zapljuskuje evropsku obalu. Zahuktavo se talas prema središtu Evrope. Balkan je bio skoro pod kontrolom sultanovih podanika. Balšići su rijetki koji se opiru.
U punom galopu konj je nosio jahača koji ga je svako malo podbadao. Jurio je kao bez glave. Žurilo mu se da što prije donese vijest svome gospodaru. U mrkloj noći jedva su se raspoznavali konj i konjanik. Tek kad prispje u blizini dvorca, obasjaše mu siluetu vatre s prednjih kula.
Začu se topot kopita na drvenom prevoju prije glavnih dvorski vrata. Straža je otvorila velika vrata jer ga je ranije opazila. Očekivali su vijesti. Projurio je kroz dvorsko dvorište i zaritao konja pred sami ulaz u dvorac. Lične odaje Balše II bile su osvijetljene prigušenim svijetlom.
Kad uđe u njegovu otmjenu prostoriju, zarežaše dva vuka pored kamina. Ustali su da dočekaju gosta. Iskezili zube vazda gladnih čeljusti.
„Ostav!“ kratko komandova Balša II. Životinje zacvilješe i hitro se unatraške vratiše na svoje mjesto. Glasnik je pretrnuo od straha. Toliki put je prešao, a takav osjećaj blizine smrti izazva jezu u čitavom tijelu. Vukove je držao zetski vladar još dok je dijete bio. Iz poštovanja prema znamenju svoje dinastije.
„Milostivi gospodaru, naši glasnici javljaju da od Trakije ide silna otomanska vojska. Priča se da je glavni cilj Vaša glava“. S mirom je vladar primio ovu vijest. Navikao je posljednjih godina da mu o glavi rade i Osmanlije i Topije. Zamislio se na tren. Desnom rukom sukao je brk prema očima, a vučicu po tjemenu mazio je lijevom rukom na kojoj sijaše prsten sa specifičnim znakom. Glasnik je stojao kao ukopan. Čekao je otpust. „Možda glavu i dobije. Ali ne bez dobre zamjene“, progovorio je Balša nakon duge tišine.
„Zovite mi Đurđa neka dođe“. Vojvoda Krvavičić je bio njegov prvi doglavnik i iskusni ratnik. „Vojvodo, koliko ratnika može biti spremno za pokret?“ upitao je.
„Za kad gospodaru?“
„Odmah“, odsječe Balša.
„Hiljadu, gospodare. Ako dozvolite da sakupim vojsku, biće ih znatno više. Malo mi treba da ih sve spremim. A do tada ćemo imati i više vijesti.“ Nastojao je vojvoda da dobije na vremenu i spremi vojsku za rat. Znao je da će ovo biti najteža borba do sada. Udružene Osmanlije s lukavim Topijom.
„Mudrost čeka. Hrabrost je pretiče. Naređujem pokret za danas“. Nije se njegova poricala. Otišao je vojvoda da spremi koliko je mogao.
Treći je vladar iz svoje porodice, a drugi po imenu Balša. Nosi očevo ime, rodonačelnika dinastije. Imao je kratku urednu bradu. Ispod usana bile su mu izbrijane dlake. Brkovi su bili gusti i široki, zašiljeni na gore.
Duga snažna kosa razdvojena na razdeljak imala je naizmjenično redove potpuno sijedih i redove potpuno crnih vlasi. Snažna građa isticala je njegovu muževnost. Život pored mora dao mu je suptilnost u ophođenju i pokretu. Istančana vještina u pregovorima oslikavala je dobro obrazovanje i taktičnost.
Međutim, gorštački geni koje je u sebi nosio, često su navladavali urođenu diplomatičnost. Naročito u kritičnim momentima. Kao prilikom dvogodišnje opsade Kotora. Nije robovao formalnostima. Često se prepuštao slučajnostima i instiktima. Držao se da se virtuoznost ne može uokviriti. Volio je slobodu. Uvijek se besprijekorno odijevao.
Iz Venecije su mu dopremani štofovi za uniformu. Sedma je godina kako je na prijestolju. Nijedan od njegovih prethodnika nije imao viziju države kao on, ali njegova energičnost imala je često i rušilačko djejstvo. Zimus je potpisao ugovor s Dubrovčanima.
Poveljom je dao povlastice dubrovačkim trgovcima koji borave i prolaze kroz njegovu zemlju. Proširio je teritorije do Peći i Prizrena. Njegova država prostirala se sve do zaleđa Dubrovnika. Na Konavle, Trebinje i Dračevicu važili su njegovi zakoni. Njegovo vizionarstvo i sposobnost zabrinjavalo je okolne vladare. U naročitom neprijateljstvu je bio sa bosanskim kraljem i knezom Karlom Topijom.
Balšina ćerka Ruđina još nije bila punoljetna, a sve je plijenila ljepotom. Interesovao se za nju i napuljskii kraljević. Imala je očevu upornost ali daleko smireniji karakter. Kad je ugledao dok je ušetala u njegove prostorije u dugačkoj bijeloj haljini: „A evo moje prekrasne princezice“. Ustao je i krenuo joj u susret.
„Oče, obećaj mi da ćeš se vratiti“. Znala je devojčica da joj otac uvijek drži data obećanja. Ovaj put nije mogao da joj kaže ništa što ne bi mogao ispuniti.
„Sačekaj makar da se vojska skupi“, utoliko je ušla i Komnina, njegova supruga. Pokušavala je da privoli supruga da sačeka, dok mu ne dođu sve snage. Umjela je da omekša njegovu mahovitost. Volio je, iako mu nije rodila nasljednika, nikada joj nije prigovorio. Čak ni u naletima najžešćeg bijesa. Znala je da njegov ponos pomiješan s nepromišljenom hrabrošću neće na dobro izaći.
Nagovarala ga je da ostane još koji dan. Makar do jutra. Nakon što je dobio vijesti da je otomanska vojska upala i poharala dio njegove teritorije, nije htio nikoga više čut. Odbrana pokrajine Grekot i kastela u Beratu okupirali su mu misli. Računao je da će izdržati s hiljadu ratnika dok dođe ostatak vojske.
Navuče čelični pancir i skoči na konja, pokriven bijelim plaštom osjenčenim širokim zlatnim obrubom. Pratila ga je Komnina u crvenoj haljini s tankim cvjetovima na vrh glave. Godine su joj posebno isticale gospodstvenu ljepotu. Bila je ljepša nego ikad. Pružala je ruke da supruga još jednom dodirne. Osjećala je nemir. Sva je zetska vojska već bila na konjima. Ovaj put ni vukovi nijesu htjeli ići za njim. Zviznuo je nekoliko puta ali su se pokrili ušima. Nijesu izlazili. Pred vojskom barjaktar je razvio ogromnu zastava. Glava vuka s kacigom na crvenom polju.
Balša na raskošnom crnom vrancu jahao je pred vojskom. U lijevoj ruci mu je bio zetski široki mač s krstom između sječiva i drške, a u drugoj topuz od skadarskog čelika. Za njim je išlo hiljadu konjanika među kojima trista kopljanika i još toliko vitezova s mačevima, sa četiristo strijelaca naoružanih noževima i lukovima.
Balša II izabra da neprijatelja dočeka na Saurskom polju pred Beratom. Kad ne može birati bitku može makar mjesto. Toga 18. septembra ljeta Gospodnjeg 1385. napojio je konje na rijeci Vojuši i pošao u susret Hajrudin paši.
Dvije vojske jedna naspram druge. Osmanske i valonske ima više od deset puta više. Balša raširio u dva reda svoje oklopnike. Prvo konjanike i kopljanike, a za njima strijelce i pješake. Projurio je s kraja na kraj. Govorio je bez kacige, dok mu se nemirni vranac ritao.
Opkoljen sa svih strana još je bio na konju. Prštala je životinja i propinjala se na nogama. Dvije strijele probile su oklop i zarile mu se u lijevi bok i rame. Uz njega se bori vojvoda Đorđe s desetak pripadnika dvorske straže. Okružili su ga. Ne ostavljaju svoga gospodara. Padaju vojnici pod njima ali naviru novi sa svih strana. Skidoše ga sa konja. Još se bori Balša. Pade mrtav Đurđe pred njegovim nogama.
Skinuo je vezir i pogledao put neba. Nema vile niti vukova. Još vijori samo barjak cijele vojske. Otrgnu desnom rukom obje strijele. Podigao je mač svog vojvode i okrenuo se prema askerima koji su na njega kidisali. S oba mača tuče jednog po jednog. Zari mu se koplje u prsi. Pokleknuše mu koljena, ali još ne pokleknu niti pade. Sasjekoše ga jataganima. A glavu mu azijatskom sjekirom okidoše. Otkortlja se s pancira. Nema nikoga za svjedoka. Ugrabiše je osmanski oficiri.
Zamalo se oko nje ne poklaše među sobom. Svaki bi od njih da je nosi paši. Ucijenjena je na milion akči i posjede u Bursi. Uz je išlo plemstvo i činovi. Neki su se nadali da će s Balšinom glavom postati paše pa čak i zetovi samoga sultana. Poginulo mu je mnogo vojske, nije mnogo falilo da i s takvim snagama zadrži liniju odbrane i ostvari makar na kratko pobjedu. Među poginulim je i vojvoda Ivaš, kao i nekoliko Balšinih protostratora, arhegeta i merarha.
Pred pašu donesoše glavu Balše II zamotanu u ljubičastvu kadifu. Na divanu paša raširio noge i fućka čibuk, Hajrudin paša uzeo pa zagleda glavu. Milo mu je jer s njom svoju spašava. Naredi da je očiste i u so stave. Naročiti kovčeg se za nju radio. Spremao se lično da je ponese sultanu u Jedrene. Posebnu je stražu za nju odredio. Dvojica su je nosila, a četvorica za njima idu ispred i iza. Nije htio Hajrudin paša da rizikuje da mu je Zećani ugrabe.
S bojišta svako svoje mrtve nosi. Nekoliko vojnika doprlo je do Balšinog tijela i umotalo ga u zastavu jedinu koju Osmanlije ne ugrabiše. Donesoše ga u dvorac u Draču. Komnina je pala uz njegovo tijelo. „A kaciga?“ htjela da zna što je s glavom.„Ostala je na poprištu“.
Putovala je glava s pratnjom od Berata do Makedonije. Za njom ode i nešto zarobljenih Balšinih kopljanika. Sve do Hadrijanovog grada. Očima još gleda. Nije se umorila od puta. Pokušali su dva puta da je otmu. Jednom Komnini ljudi koje je potkupila da je vrate, a drugi put razbojnici. Po pratnji mislili su da se sultanovo blago u kovčegu nosi. Smrt se brzo pročula pa i tuda kuda je glava prolazila.
Živjelo je u Makedoniji i Jedrenu mnogo hrićana. Kad poneko od njih vidi pratnju, prekrsti se na brzinu. Poneko se i pokloni prema kovčegu iako sa sigurnošću nijesu znali što u njemu nose. Poneki smjeliji crkveni nastojnik zvonjavom je pozdravio prolazak glave hrišćanskom vladara.
Kad pređoše rijeku Tundžu, najzad uđoše u veleljepni saraj koji je podigao sadašnji sultan, prije skoro dvije decenije. Tu se zarobljeni zetski kopljanici iskobeljaše straži.
„Nećemo dati da nas ovakve vode caru agarjanskom“, povika jedan od njih i u sindžire vezani skočiše u ušće rijeke Tundže i Marice.
Mali sanduk unesoše u odaje onoga što ga zovu sluga brata sunca svijetloga i poslanik od sve zemlje. Sultan sjedi na svome tronu. Kad uđe pratnja s kovčegom, popravi sultanski kaftan kao da mu dolazi važan gost. Mahnu rukom. Dade znak da otvore kovčeg.
Ubači ključ, otključa i otvori.Usoljena glava crnogorskog gospodara izbečila. Poispravi se sultan i udalji malo. Oprućili se Balši brkovi, a kratka nakostriješila kosa. Još u očima snage ima. Vjeđe se mršte. Prkosi glava pred sultanom kao da je živa.
(Objavljeno u knjizi "Đačka četa" u izdanju Fokalizatora, 2024)
