Oblak prašine ostajao je za crnom fordovom limuzinom koja je zamicala prema Budvi.
Vrata limuzine su se napokon otvorila. Čizma je dotakla budvanski makadam ispred zgrade Opštine. Izrazitost muške figure u pukovničkoj uniformi kvario je poveći drob koji je štrčao zatežući do pucanja dugmad na bluzi. Bat čizama na ulaznim vratima najavio je dolazak očekivanog gosta.
10Nijesu mu se mnogo obradovali. Sila je to, jedan od šefova glavnog inspektorata iz Beograda. Došao je da lično prečešlja ispravnost rada male opštine na moru. Rijetki su vrćeli glavom da tu ima još nešto, jer ne dolazi takav budža samo zbog papira.
Ušao je bez pozdrava, teatralno i osiono. Čitavo činovništvo je bilo na dočeku. S vrata je vikom naređivao što da mu donesu, bez mnogo molbe i izvijanja tražio je i što mu pripadaše ali i ono što nije bio opseg njegovog rada.
„S mlekom. Odmah“, oštro pogleda službenicu opštine koja zbunjeno upita: „Oprostite, gospodine, što s mijekom“.
Kao da ga udari po licu, razgorači oči i zavika: „Pukovnik, ja sam pukovnik ove države. I tako ćete mi se obraćati. A kavu ću s mlekom. Kavu“.
U ljutini ne moga sakriti govor kraja iz kojeg je ponikao iako se trudio da zvuči kao rođeni stanovnik grada u kojem je već nekolilo godina živio. Godine službe u Austrougarskoj ogolile su njegov karakter, a grubost žandarmerijske službe potisle oficirsku elegantnost. Ni visok položaj u novoj Kraljevini nije uspio izbrusiti poriv da silom otvara svaka vrata.
Ništa tako za ponašanje ljudi ne prijanja kao prostačko i podlo. Valjda zbog labilnosti karaktera nekih ljudi. Vazda su takvi mislili da je lakše biti loš nego dobar. Bio je od one fele kojoj je po željama sve bilo malo, a po kvalitetu sve premnogo. Mnogi su govorili da su kao moda došli s novim vremenom. Međutim, vazda ih je bilo. Nema vremena bez takvih.
Predsjednik opštine Budva dolazio je obično sat vremena nakon početka radnog vremena. Ne zato jer je spavao do kasnije, nego nije želio da svojim saradnicima nameće kaplarske manire. Malo ga je ko oslovljavao s predsjedniče, i njemu je tako draže bilo. Predsjednik će biti mandat ili dva, a Simon Belović od kad je rođen pa dok bude živi. Vjerovao je da je funkcija samo trenutačno zvanje, a ime najvažnija dužnost.
Simon bješe čojek na glasu. Prisukao bješe po vijeka. Prezirao je svaku vlast koja kabadahijski drži uzde nad narodom. Bio je čovjek slobode. Vele da je krišom od austrougarskih žbira odio da se priključi crnogorskoj vojsci prilikom opsade Skadra. Branio je i Lovćen od istih onih čiji je bio državljanin. Naposljetku sputaše ga i interniraše.
Kao mladić i on je imao snove, ali ga brzo iz njih prenu život. Nije posustao u hladne apsane koje su mu proždirale zdravlje. Odbio je sve ponude ćesarovske policije da za njihov konat drži Brajiće i ostala sela pokornim. Tešku je muku ogriza da ostane svoj. Nije bio mnogo govorljiv. Sve što bi prozborio o glavu mu se obijalo, a samo zbog ugleda koji uživaše od Novoga i Kotora do Cetinja.
Prosijede brke sukao je nagore kaʹ nekad svi Crnogorci. Rijetko je nosio odijelo, bez kad mora. A Simon je malo što morao bez ono što je njemu po volji bilo. Zato je uvijek nosio zlatno crnogorsko odijelo. Tada da prkosi ćesaru, a danas Beogradu. A niko se ka’ on ne radovaše ujedinjenju no nešto se u njega steže oni dan kad ga probudi dolazak savezničke vojske.
Činjelo mu se da je teže gazila no austrogarska vojska kad pade Lovćen. U silavu mu je vazda stoja punan kolaš. Nije ga nosio radi preše, a još manje poradi zora. No ostala navika od prošlih vremena. Vjerovatno je i on sam bio čovjek prošlosti. A i žandarmi ga često opominjahu da skloni oružje. Njemu tada bi još milije da ga metne da mu robu krasi. Ne mogahu s njim na kraj izaći. Đe on obrne i selo bi i ne samo ono no i sva opština budvanska. Pa ga se klonjahu.
Rovita još bješe nova vlast nakon propasti Beča. Morali su se na njega oslanjati. Ali ma se učvrstiše i na njega počeše surgum dizati. Ma im je treba da se ugledom založi đe im nije moglo biti. Nego se i Simon mnogo ne uzmicaše, a zna je da ga prežaju iza svake busije da ga slome kao nekad ćesarovci u okove željezne. Sitan ih je bio da se njegovim imenom služe dok im valja, pa poslije kad uzbiče, da ga destregaju.
Kad ugled čovjek gradi godinama sam, svako ’oće o njega da se očeše, da čapa, ofukari i ode, pa poslije da priča kako je lako ka’ Simon biti. Nego ne mogaše protiv sebe, osjećao je obavezu i odgovornost da bude i pregne među prve.
A sve śćaše zboriti: „Ma neko mora“.
Doma ga vazda korahu: „Ako mora neko, ne moraš ti zaboga, Simone, svaki put. Vala si se odužio mimo drugoga.“ Malo ga riječi najbližih primire, ali ma malo prođe, evo ga opet. Nije bio opijen slavom ali ga je vuklo neko čuvstvo, da mu ime ostane.
Strah ga je bilo da mu ono ne pogine. Da s tjelesnim odlaskom ne ode i ona suština čovjekova. Kad god on potegne za opšte dobro, oni doma u maniti lik udare. Strijepe i iščekuju što će biti. Ko li će Simona ova put pravdi privesti. Onoj njihovoj pravdi, daleko od pravice, koja zatrije sve prave sinove. Da ne ostavi kojega preko roka, a sve od živoga straha da će biti bolji.
Nije Simon ni danas došao ranije no ka’ obično, iako je znao da mu je kontrola. Ušao je preko vrata opštine u crnogorskom odijelu, javljajući se vrataru.
„Stigao je“, srete ga sekretar uplahireno na stepeništu.
Ne odgovori Simon ništa, samo lijevom rukom zaoštri brk nagore i lagano ode uz stepenice. Pravo ode u svoju kancelariju u kojoj je pukovnik već detaljno pregledao opštinske protokole. Otvori vrata i ulježe, na stolicu mu je već udobno zavaljen sjedio pukovnik.
„Dobar dan, dobro došli“, pozdravi ga Simon stajući naspram njega ispružene ruke.
Začudi se pukovnik crnogorskoj robi. Nije očekivao, mislio je da je samo na Cetinju još nose. Nevoljno ustade i mlitavo pruži ruku. Simon je prihvati, čvrstim stiskom dajući do znanja da je svemu naredan.
Pogleda ga direktno u oči i nešto duže zadrža direktan pogled. „Simon Belović“. Predstavi se otresito, dok pukovnik nadmeno izusti: „Pukovnik Tanjgarika“.
Simon se zamisli na trenutak, prisjećajući se upita: „Tanjgarika. Bio je jedan Tanjgarika, upravnik austrougarskog istražnog zatvora u Bjelovaru...“ Simon je tamo robovao.
Neprimjetno se skameni pukovnikovo lice, ali brzo se pribra: „Sigurno ste pogrešili. Nego da pređemo na stvar. Želim svu dokumentaciju na stolu“.
Simon šefovima odjeljenja dade znak da iznesu sve što ima. Donesoše mu sve papire zavezane konopom na četvoro. Pukovnik letimično pogleda samo prve strane iz svakog resora. „Želim obići zgradu opštine“. Simon nije imao ništa protiv.
Činovnici svi ustreptali. Epolete štrecahu mnoge. Vremena su zla, pa se svako bojaše nenadane. Nenadana je kao sudbina, dođe kad joj se ne nadaš, zada udarac i ode bez riječi i objašnjenja. Kad završiše obilazak, vratiše se svi na prvi sprat u kancelariju.
„Kakva je ovo, bre, posrana opština i predsednik?“ najednom izreče pukovnik svoj zaključak. Dok je ovo izgovarao skupio je lice i napravio grimasu koja je odgovarala riječima gađenja. Osjećaj moći došao je do punog izražaja, oguglao na mogućnost da joj iko može doakati.
Ni na trenutak ne promisli o težini izgovorenih riječi. Ni o mjestu i o tradiciji sredine u kojoj je došao. Iako nije bio grubijan već školovan oficir, ali godine vlasti potrošile su promišljanje o mogućim posljedicama.
Pred cijelom upravom Simonu je grdno rečeno. Simon je opština. Svi su zamučali. Niko više nije ni slušao što je pukovnik dalje govorio o problemima oko vođenja protokola, neusklađenosti s novim zakonima itd. Svima je u ušima ostalo samo kako je to okarakterisana njihova opština. Simon se ni ne pomjeri s mjesta, samo mu žecnu lijevu brk nagore.
A znao je i on da će mu se dalje ova riječ čuti no sve zasluge od Beča do Cetinja za pedeset i kusur godina. Narod kao da živi za loše vijesti. Još kad su s kakvom brukom povezane. Kad čuje kakvu dobru vijest niko se i ne okrene. Takve se novine jednostavno i ne pamte, rijetko i čuju, a malini i bude milo. A loše vijesti, nečija bruka ili nečije kuku e to se prepričava. O tome se zbori. Pa se i detaljima naknadno dopunjava. Često u njima suština i gubi smisao. Niko za to i ne mari. Svima je milo čuti bez onima čijeg se doma tiče. Neki se takvoj vijesti raduju. Neki slade ili seire, a dostina svoju bruku njome ukrivaju. Čini im se nekako da im je lakše kad je i drugima teško.
Škripali su Simonu zubi pod brkovima, a znali su oni oko njega da današnji sastanak neće svršiti bez kastiga. Ali ne progovori niko ništa. Pukovnik nije ni obratio pažnju na efekat koji su izazvale njegove riječi. Navikao je da mu se ne protivrječi, đe je god odio u kontrolu. Ali u Crnoj Gori nikad nije bio dosad.Nastavio je dalje.
Hladnokrvnim glasom, Simon prekide: „Kako je ovo sve krenulo nekim neočekivanim tokom, predlažem da napravimo pauzu i odemo na ručak pa ćemo nastaviti kasnije“. Svi pofermaše, a pukovnik prvi: „Na pun stomak uvek se bolje misli“.
Organizovao je Simon još ranije gozbu. Dobavio je svinjče, da učini čast gostu. A inače nije prasetinu obidova. Milije mu je bilo malo kastradine no išta drugo. Ovo da učini gostu, zna da će mu biti milo. Ubrza Simon jelo pa od večere napravi ručak.
Dvije limuzine su već bile upaljene dok su izlazili iz zgrade. Simon je stavio lijevu ruku na pukovnikovo rame: „Pukovniče, ti ćeš sa mnom“. Bez čekanja odobrenja Simon je usmjerio gosta prema svom vozilu. Metnu pukovniku cijev među rebra. Ču se pokret kokota na kolašu. Metak u cijev dodatno je stvarao napetost.
„Pukovniče, nijesu ti ovo babe šumadinske, ođe su ti Crnogorci.“ Prostrijelnim pogledom jasno je saopštavao svoju riješenost. Dok je pukovnik zabezeknuto pokušao nešto da izusti. Simon je zaključio: „Kad dođemo tri puta ćeš reći da si lagao sve što si rekao“.
Pokušajući da smiri sagovornika, mirnim je glasom rekao: „Molim Vas, ja to ne mogu....“. Simon je bio okrenut prema pukovniku i nedvosmislenim tonom, s jasnim namjerama zaključio je: „Beeeograda ga gledat nećeš“. Argumenti koji su se nalazili u Simonovim rukama bili su mnogo ubjedljiviji. Pukovnik je raskolačenih očiju klimnuo glavom shvatajući da nema nazad. Sjetio se priče o zemlji u kojoj je riječ tvrđa od kamena. A kad riječ ode više nijesmo njeni gospodari. Dok se vozilo ispunjeno neprijatnom tišinom približavalo odredištu, ukazao se hotel Mogren, u kojem je bio spreman objed.
Astal bješe s dva čela jedno pored drugoga. Lijevo bješe za Simona, glavu Budve, a desno za pukovnika, gazdu iz Beograda. Sdesna potpredsjednik opštine, načelnici odjeljenja, šef žandarmerije, sudija, šef carinarnice. Slijeva bješe gradska elita, profesori, ljekari, direktor pogrebnog i nastojatelj manastira u svešteničkoj odeždi.
Smislio je Simon kako da mu se ova riječ što slijedi dalje čuje od one prve. Smješka se on, a smješka se i pukovnik. Prvi od stida, a drugi od straha. Misli svi su mu do noga, još će dobro i ručati. Pored prasetine, na pjadele bješe bakalar, fileti brancina i orade, mušlje, škampe i brodet. A pred pukovnika prase ucijelo, sa crvenom jabukom u ustima.
Toči se vino paštrovsko i brajićka loza, a s Njeguša donijeli medovinu. Priganice s medom i sirom nose dvije đevojke u crnogorskoj robi. Kad se svi nakončaše na narednu trpezu i poslužiše mezom, ugrabi i Simon dvije riječi: „’Oće pukovnik nešto da vam kaže“. Potpuno smiren svečano je najavio gosta.
Smeten od razvoja situacije, pukovnik je jedva ustao od stola. Niz čelo su mu frcale kriške znoja što od živoga straha, što od jela koje je od nervoze stavljao usta. Uzeo je čašu drhtavom rukom i podigao je, dok je drugom držao pirun i kucnuo kako bi skrenuo pažnju na govor.
„E, dozvolite da se obratim“. Prisutni su brzo prekinuli jelo. Najednom sve oči su bile uprte u pukovnika. Posegnuo je iz daleka, činjelo im se važno što će reći. Mada se vijesti o njegovoj ocjeni rada opštine brzo proširiše.
Pukovnik je nastavio: „Zadovoljstvo mi je danas biti s vama divnim ljudima. Nikad se nijesam ovako osećao kao kod kuće. Želim da kažem da rad vaše opštine zavređuje pažnju. Da su današnje reči u opštini izrečene u cilju poboljšanja rada, malo sam prenaglio, a ja to nijesam tako stvarno mislio. To se podrazumeva...“
Taman je htio da nazdravi i završi govor.... Simon je bio pripravan. Ustao je i blago naklonjen prema pukovniku, pokazujući rukom broj, ispod glasa reče: „Tri puta pukovniče. Tri“. Ispod astala sijevao je srebrni sjaj sa Simonovog kolaša. Izbezumljenog pogleda, silni pukovnik je kapitulirao pred sopstvenim strahom, nastavio je prekinuti govor: „Da, u vezi s tim. Želim iskazati moje najdublje poštovanje. Izvinite ja sam lagao. Ja sam lagao. Ja sam lagao sve što sam rekao.“
Kad je ovo izgovorio, sio je na stolicu dok su zvanice ostale u čudu. Simon je zatakao levor za silav. Trgnuo ključeve grada koje je zadužio prije skoro dvije godine. Podigao ih lijevom rukom, stisnuo u šaci i rekao: „Evo ključevi od grada. Nema te slobode koja se da gvožđem zaključati.“
Dok je ovo izgovarao bači ključeve prema pukovnika. Padajući, ključevi zakačiše komad mesa pred pukovnikom i štrcnuše mu prasetinu na raskopčanu bijelu košulju.
(Objavljeno u knjizi "Đačka četa" u izdanju Fokalizatora, 2024)
