Crna kosa podignuta prema nebu iznicala mu je gotovo s pola čela. Dlaka na dlaku bez ijedne sijede. Zelene prodorne oči neobično su svjetlucale na tamnoputom licu. Kratki uredni brkovi davali su čitavom izrazu neku posebnu suptilnost. Dok je silazio niz Manovo ždrijelo naviralo mu je stotinu misli. Jedan rat je završen ali prava borba tek predstoji. Znao je da mesa mora biti. Između službe otadžbini i sigurnosti vlastite porodice uvijek je prednost davao prvom ali je znao da se jednom i ta cijena mora platiti.
Četvrti rat u vojničkim čizmama. Vidio je kameni dio velikog porodičnog guvna ispred očeve kule, na kojem su se donosile sudbonosne odluke. U miru se na njemu vrhlo žito, koje se kasnije mljelo u ždrvnju. Na to njihovo ždrvnje dolazilo je čitavo selo, i bogati ali i siromašni s vrećicom žita o ramenu. Takvima je Milena često znala dodati od svoga žita da imaju nahraniti đecu doma. Dok se primicao kući, iako staložen po prirodi obuzele su ga emocije. Nije vidio ukućane još od Jovanjdana, kad je pop Luka Poček na ručak bio.
9Računalo se da je najugledniji oni dom u koji se pop ustavlja na dnevni obrok na dan slave. Nije Miraš mnogo mario za takve običaje, iako je za pokojnim ocem nosio bradu skoro godinu dana. Više je to nekako radio po svom osjećaju, bio je čovjek drugačijeg kova. Imao je ka’ ijedan glas u plemenu i čitavoj nahiji. Njegova riječ važila je čak i kod albanskih plemena s onu stranu granice. Mislio je oće li koga zateći kući.
Ove godine nijesu izdizali u ljetnju kuću u Tremošev do. Rat je, mislili su da je sigurnije biti bliže Cetinju. U uniformi nakon Aprilskog rata s puškom u ruci banuo je Miraš na kućni prag. Đeca su mu se naročito obradovala. Odavno nijesu viđela oca, a godila im je njegova posvećenost nasuprot majčinoj strogosti. Sa sobom je donio jedan vojnički panjok. Bi i Mileni milo da ga vidi, učinjelo joj je da je nekako još ljepši, da mu je život u uniformi izoštrio crte lica i istakao njegove kratke crne brkove.
Nijesu se pozdravili samo su im se pogledi sreli i na trenutak zadržali jedno na drugom. Najstariji Mirašev sin, Dušan, sačekao je, na svom malom stolovaču rađenom od jasena, oca da ispije kafu. Kad je Miraš i posljednji gutljaj srknuo, desetogodišnji sin skočio je i tražio da mu pokaže pušku jugoslovenske proizvodnje koju je donio s ratišta. Iako je bio sitan oružja, nije se mogao odgovoriti svome prvijencu. Dijete se zanimalo za ono što je u kući najčešće slušalo.
Mali Dušan je donosio junačke pjesme iz biblioteke Radomira Orlinskog, očevog prijatelja i čitao ih naglas ukućanima ali i drugima koji bi se tu uvijek našli. Miraš ga uze i sjede na desno koljeno. Pomilova ga po tjemenu, shvatao je da su ga đeca željna, ali se nadao da neće uvijek tako biti. Nego kao da život baš voli da zadire u ljudske nade. I ne primijeti da dječje disanje posta ujednačeno. Spavao je na očevim grudima.
Punog lica, duge crne kose, vitkog stasa i blagih crta bila je jedna od najljepših žena svoga vremena. Odlikovala se prirodnom bistrinom i mudrošću. Kad je dovedena iz Bjelopavlića u prekrasnoj crnogorskoj nošnji s ukrašenim ćemerom oko struka, poznati proto Simo držeći krst u ruci mladom bračnom paru prokomentarisao je: „Otkad se Bogu molim, otkad crkvi služim i ovaj krst držim nijesam ljepšu ženu vjenčavao.“
Mirašu bi mila ova popova iskrena riječ i zaigra mu usna pod lijevim brkom, a Mileni bi neprijatno, ali se ipak otmjeno osmjehnu. Njih dvoje, uz Perišiće, važili su za najljepši par u Cetinjskoj pjaci.
Kad je ugledao njenu zanosnu figuru kako se začešljava pred ognjištem vukla ga je želja za ženskom bliskošću od koje se bio odvikao tokom ratnih dana. Prišao joj je i poljubio u vrat. Od ove junske noći kad su vatre gorjele nakon njegove smrti rodiće se Jagoda kao njihovo peto dijete.
Ubrzo poče Miraš da nestaje iz kuće, u početku rjeđe, a onda sve češće. Uglavnom to bješe noću kad đeca polijegaju. Isto kao i prije više godina dok je vodio komite lovćenskim stranputicama. Nikad ga Milena nije pitala kuda to ide u gluvo doba noći. Ni psi ga nijesu srijećali lavežom kad se vraćao koju uru prije zore. Čula je bila da postoje komunisti koji žele da jaram neprijateljski zagone, da je među njima i pravnik Sveto Nikov, koji se skoro vratio iz Beograda. Nijesu znali ukućani što se zbiva sve dok dva sata nakon ponoći ne zapucaše puške.
Tek nekoliko dana kasnije Milena je čula da su naši zarobili Italijane i oslobodili Ivanova Korita. Nije trpjela strepnju koja joj je kidala svaki nerv i obuzimala um ali bila je ponosna na muža. Da je mogla, rada bi bila uzeti pušku ili mu makar malo smoka i koru koromana iznijeti. Nije mogla niti smjela, znala je da bi je stotinu đavola našlo da se nešto desi njihovoj piladi. Nikad nije mogla da shvati tu prenaglašenubrigu i posvećenost potomstvu. Znala je da je to odlika starih bajičkih gena, iako se nije uvijek s tim slagala, ali je to veoma poštovala. Hvatala je sebe da je i sama počela tako postupati. Ta predanost nastavku loze širila se u njihovoj kući kao kad vjetar zadigne vazduh niz Vjetreni mlin.
Kokot je budio zoru toga julskog četvrtka. Svako spava. Miraš bješe kasno stigao s Lovćena. Mrak se ne bješe još od dana odvojio, a po okolnih brežuljaka, po putu i okolo kuća sve bješe krcato od šljemova i peradi s kapica italijanskih alpinaca. Sa svakog obronka provirivahu cijevi pušaka. Elitna italijanska jedinica, iz tri pravca, prije zore opkolila je Gornič. Jake snage koncentrisala je na ovo mjestu radi razbijanja i uništavanja ustaničkog uporišta.
Italijanska komanda na Cetinju još nekoliko dana ranije dobila je detaljne podatke o učešću stanovnika ovog kraja u ustanku. Italijanski tumač Pero Stevanović prevodio je sve podatke italijanskim oficirima. Sasvim slučajno imena ustanika čuo je i Đuro Begović, koji je preko Borka Lazarevića poslao poruku da se sklone. Ali vijest ne dođe do onih kojima je bila namijenjena.
Po naredbi italijanskih fašista okupili su se na guvnu Nika Dragova ispred kuće. Komšija Vaso Filipov odjednom poče slutljivim glasom: „Vala, Mirašu, grdan sam ti san snivao“.
Miraš je mirno sjedio raširenih nogu, nije se ni pomjerio s mjesta. Vaso je nastavio priču o snu: „Poleće ti kapa s glave“. Crnogorska kapa koju je Miraš nosio, značila je glavu, a rastanak s njom imao je simboliku gubitka glave. U kapu se teško diralo.
Neki urođeni instinkt govori mu je da je to posljednji dan života. Nemir ga je još od noći obuzeo, brinuo je za sudbinu svoje porodice, senjalo ga je da bi njegove ustaničke odluke mogle sada uticati na njegove najmilije.
Svoju zabrinutost nastojao je sakriti od ukućana, ali Mileninom oštrom oku ništa nije promicalo. Osjetila je da se nešto u njegovoj glavi odvija. Kad je ušao u kuću upitala ga je nenametljivo: „Što ti je, Mirašu, što se ne obriješ?“ Znala je da se izbrijavao svakog jutra, prije nego je ispijao jutarnju kafu, koja mu je draža bila od bilo kojeg jela.
Dodala mu je kaput ne vjerujući da će ga posljednji put viđeti. Nije da nije slutila i osjećala ali kao da nije željela da vjeruje. Uhvatio je za ruku i šapunio joj na uhu: „Ako mi nađu onaj pištolj, gotov sam“. Kolaš od kojeg se godinama nije odvajao, imao je samo tri metaka, a sakrio ga je u gredama od pojate. Okrenuo se i otišao na mjesto zbora, pogledala je za njim želeći da ga zagrli, da mu uputi neku riječi ili iskaže osjećaj.
Minuo je među ostalima spuštajući se niže kuće ka Ublu đe je bila italijanska vojska. Bilo je kasno da mu išta više kaže. Žalila je za tim čitav vijek. Misli su joj skrenuli sinovi koji su joj nestali iz vidokruga. I oni su pošli za ocem. Milena se okrenula, tražila ih pogledom, ali nije uspjela da ih vidi. Briga joj je razdirala stomak kao crv murovo drvo. Osjetila je nemoć kao nikada ranije, znala je da mora ostati staložena, no misli su je stezale kao udav koji davi svoj bespomoćni plijen.
Pokušala je ostati pribrana, pogled joj je lutao, a briga za sinove nadjačavala je brigu za mužem. U tih nekoliko minuta stala je u nju sva briga svijeta. Trzala se na svaki šum očekujući vijesti o sinovima i mužu koji su udaljeni bili svega stotinak metara ali Italijani joj nijesu dali proći.
Pred Miraševom kućom stajalo je nekoliko italjanskih vojnika s mitraljezom uperenim ka vratima kuće. Bili su riješeni da zapale kuću nakon što su odnijeli sve što je u njoj bilo. Bagaše žita, krtolu u trap, čitavi mrs što je zimu pretekao, a odnijeli su i suvi sir iz žita. Nakit i ordenje iznijeli su još ranije.
U šatoru komandanta u kojem je zasijedao Ratni vojni prijeki sud vršena su ispitivanja. Glavno pitanje je bilo đe su se pojedinci nalazili u noći ustanka. Prvo su ispitani Bajo i Sveto. Nakon saslušanja Sveto je povjerio svoje misli rođaku Đuru Kinjovu: „Strijeljaće nas“. Na što mu je Đuro više utješno rekao: „A dati neče čoče“.
Nakon njih prozvan je i Miraš. Isljeđivanje je vršio italijanski pukovnik, komandant kaznene ekspedicije. Malecne građe u uniformi s epoletana na ramenima nije se ni trudio da utvrdi stvarne činjenice već je nonšalantno postavljao ista pitanja ne očekujući na njih neke posebne odgovore.
Presuda je donešena ranije, a na osnovu obavještajnih podataka i iskaza ona dva italijanska vojnika koja su bila zarobljena na Lovćenu. Tog dana poginula su dva vojnika, jedan pod Presjekom, drugi na Ljubinom potoku. Šest ih je bilo zarobljeno i bili su smješteni u jednu kuću u Bajičku planinu. Italijani su imali i ceduljicu sa spiskom lica koje treba likvidirati.
Vojnici su svu trojicu svezali oputom koju su našli u blizini i izveli ih na gubilište, malo udaljeno od Ubla. Miraševi sinovi su ostali među okupljenima, ali su ih vojnici neposredno prije strijeljanja otjerali mahajući rukama i vičući: „Via, via“.
Dječaci od osam i deset godina otrčali su dalje od strelišta i svoje kuće, priokrećući se u želji da znaju što će biti s njihovim ocem ili da ga makar još jednom posljednji put vide.
Smrt strijeljanjem bi presuda. Dok su ih vodili na gubilište smjenjivale su se slike života kojeg nema više. Miraš gleda put kuće. Ređaju mu se slike. Ne bješe mu ža’ umrijeti, spremao se on na to mnogo puta ranije još na taraboškim visovima i ruskim vrletima. Morahu ga misli kako će đecu sitnu Milena na put izvesti.
Put od šatora do toga mjesta ne bješe duži od nekoliko desetina metara ali u te korake stade čitava vječnost. I Bajovo je oko tumaralo tražeći sina Miloša, pitao se oće li mu trogodišnji sin zapamtiti njegov lik, đe će ga i kuda sudbina odvesti. A Sveto iđaše najponosnije, tvrdokorni revolucionar kao da je čekao ovaj dan. Ali iza ovog gorostasa kojeg s pravom zovu Planina krila se iskrena duša koja se zauvijek rastajala s ovim svijetom.
Ne bješe se pošteno ni naigrao niti ženskih usana naljubio, a morao je otići. Misli im brzo prekide komanda: „Oružje na gotovs“! Nađoše se jedan do drugog pred puščanim cijevima. Puče im pjesma s usana.... „Oj, svijetla majska zoro, majko naša Crna Gore...“ Pjevahu polako i svečano, kao da nikada neće prestati.
Streljački vod na trenutak ustuknu, zazebe ih na dnu srca, jednom mladiću iz stroja kao da zadrhta koljeno. Tuđini su uvijek stranci i kad darove nose, a kamoli kad mecima čašćavaju. Sretoše im se na trenutak oči, onih koji smrt čekaju i oni koji ih u nju šalju. Sklanjaju dželati poglede jer svezanog je lako pogubiti, ali imahu još u sebi trunke savjesti da osjete slobodu koja u očima trojice osuđenika na smrt isijava. Komandant komandova: „Paaaljba!!!“
Prolomi se plotun kroz planinu, stade pjesma, meci pokidaše muška prsa. Dok su zrna parali njihova tijela nije se čuo niti jedan jauk. Poigravahu im tijela od metaka, dok se ne stropoštaše na travu. Sveto u sredini pade na leđa, a Miraš i Bajo potrbuške sa strane.
Italijanski oficir lijevom rukom izvadi beretu iz futrole, kratkim korakom priđe tijelima i svakog ovjeri po jednom u glavu. Kao da ih se i mrtvih bojaše. Muk i tišina. Gorničani su tražili od komandanta da dozvoli da ih sahrane pred crkvom, on na prvi mah dozvoli, ali ubrzo preinači odluku. Začu se samo pištaljka glavnog komandanta i za svega nekoliko minuta čitava vojska nestade s okolnih uzvišenja i zaminu prema Cetinju.
Uzaludno su rođaci kroz Mirašev kapot tražili džepni sat, ne mogaše ga naći. Đuro Kinjov i ostali u dostojanstvenoj tišini iskopaše tri poveće rupe i u njih položiše ustanike koji životima platiše učešće u oružanom ustanku. Bez leleka i bez jauka. Tri humke ostaše na zelenoj travi kraj put s kamenom na svakoj, tu đe im padoše glave. Njihova smrt odjeknula je Bajicama i Cetinjem, zadugo niko glasnije nije govorio, a kamoli pjevao i igrao.
Na mjestu na kojem su sahranjeni iznikla su tri duba jedan do drugog. Decenijama kasnije tri snažna dubova stabla ostala su jedini živi svjedok ove priče.
I životinje osjećaju često više i bolje od ljudi. Sjutridan Mirašu uginu konj i to na livadi đe je bio sahranjen njegov gospodar, a dva dana nakon toga i ugič – predvodnik stada. Niti jedno niti drugo ne umriješe od starosti ili bolijesti.
Miraš je imao neku neobičnu duhovnu snagu koja se širila na druge ulivajući im sigurnost. Rano je počeo oružje da paše, prva vojna mu je bila na Skadru kada je sa sedamnaest godina s ocem dobrovoljno stao u redove Bajičke čete.
Sreća je kao kocka, neko je dobije, neko ne, a ima i onih koji je dobiju ili izgube u najgorem času. Čovjek je biće koje nema pravo na izbor toga časa. Vlastite odluke u času kad se donose nemaju istu težinu kao kad iz njih izviru njihove posljedice. Svaka smrt brazda ožiljke ali i osnažuje, a život je uvijek igra između opstanka i bezdana. U genu crnogorske žene jeste briga za smjenom kakva kući dolikuje. Ako je žena i tuđa večera za rod iz kojeg ide, ona je stožer doma u koji dolazi.
Okruženoj smrću Mileni je strijepnja za najbliže postala sastavni dio života. Borba za opstanak klesala je njenu istančanu ponositost. S kamenom korom da bi opstala izgledala je čvrsto, a u svojoj suštini nikada nije gubila žensku tananost. Takvim životom gradila je oko sebe mit. I prenosila ga nenametljivo na druge.
(Objavljeno u knjizi "Đačka četa" u izdanju Fokalizatora, 2024)
