Amfilohije je bio prinuđen da odustane od svoje nerazumne vaskršnje politike. Retorika o nezaraznosti srebrne kašičice razbila se u paramparčad. Nije pomogla ni zaumna blagoglagoljivost popa Perovića. Pokušavali su do posljednjeg trenutka, ali nakon što je Irinej odustao od vaskršenjeg okupljanja, mitropolit je ,,podvio rep”.
Istina, srpski patrijarh nije odustao zbog toga što je preumio, već zato što je bio pritisnut epidemiološkom realnošću i tragičnom situacijom u Srbiji. O onome što mu je zbilja na pameti svjedoči da je samo nekoliko dana ranije sproveo kazneni postupak protiv “odmetnutog” sveštenika SPC Vukašina Milićevića.
Taj se pop Milićević - gle čuda - drznuo da upozori javnost da pričesna srebrna kašičica i te kako može biti zarazna, pa je ekspresno kažnjen. Irinej mu je zabranio javne nastupe. Izrekao mu je i opomenu pred isključenje. Međutim, Milićević je izašao kao pobjednik (za sada). Očitao je lekciju patrijarhu i svim drugim poluprosvijećenim i neprosvijećenim sveštenicima SPC.
Istina, nikako se ne bih kladio na Milićevića i njegovu prosvijećenost sve dok ne čujem što misli o praksi SPC da drži parastose četničkim zločincima, kao i praksi Sinoda SPC da za svece proglašava koljače i ubice poput Milorada Mace Vukojičića. Ako bi se i tome javno suprotstavio, dospio bi pred vrata slave. Do tada ništa.
Pobjeda
Dakle, suočen sa Irinejevim manevrom, mitropolit Amfilohije nije imao kud pa je uputio poziv vjernicima da neće biti okupljanja za Vaskrs. Ruku na srce, ne bi imao izbora i da se Irinej nije javio; patrijarh mu je samo poslužio kao zgodan izgovor za izvlačenje iz pat pozicije. Jasno je da okupljanja ne bi bilo, zbog visokog rizika od širenja zaraze.
Uprkos svim mogućim strategijama koje su preduzimane do zadnjeg momenta, uključujući i ad hoc kampanju o ,,borbi protiv pravoslavlja“ i ,,napadima na Mitropoliju“, Boban Mugoša na konferenciji za medije 14. aprila 2020. nije mogao biti jasniji: ,,Svaki poziv na vjersko okupljanje predstavlja veliki rizik. Ponavljamo da ne smijemo da dozvolimo bilo kakvo kršenje naredbi, i to je iznad svega“.
A onda je poslao i konačnu poruku Mitropoliji: “Ne znam na kom jeziku da kažem da je okupljanje neprihvatljiv rizik!” Bio je to i kraj Amfilohijevih nada da će požnjeti nekakav uspjeh sa promovisanjem neprosvijećenosti i sumnjivih uvjerenja.
Pred mitropolitom se, na njegov užas, poput Lovćena ispriječilo ono što čini snagu jednog građanskog društva, a na čemu počiva uspješnost i djelotvornost mehanizma demokratske izvršne vlasti. Mitropolitova istrajnost u promovisanju čudesa, raspršila se pred opštim građanskim konsenzusom i povjerenjem građanstva u poštovanju Nacionalnog koordinacionog tijela i preduzetih epidemioloških mjera. Pobjeda prosvijećenosti!
Nije tek tako Radoje Cerović rekao 27. marta 2020. u ,,Živoj istini“ da je ,,ovo najbolja Crna Gora koju je ikad video“. Upravo tako. Nikada Crna Gora nije ubjedljivije demonstrirala svoju civilizovanost, što god ko o tome mislio ili lagao. Zar odlučnost kojom su građani Tuzi i Malesije reagovali na pojavu ,,klastera“ ne zaslužuje najdublje poštovanje? Svetila vam se besa i neka vam je sa srećom!
Civilizacija i varvarizovanje
Ali, nijesu samo naša braća Malisori ispoljili visoku kulturu i disciplinu u borbi protiv epidemije. Sva Crna Gora diše ovih dana duhom visoke prosvijećenosti, demonstrirajući istovremeno i visoku građansku zrelost.
Vijest da će korona izazvati pad nacionalnog dohotka od devet odsto, djeluje mnogo manje uznemirujuće pri činjenici da smo na planu uljuđivanja dobili devet puta toliko!
Vazda mi je draga bila misao poljskog filozofa i pisca Stanislava Lema o civilizaciji koju je izrekao u slavnoj knjizi “Summa technologiae”: Ne najveća moć već najveća sociostaza! Visoka civilizovanost mjeri se stepenom socioregulacije.
O tome na drugačiji način govori njemački filozof Peter Sloterdijk: ,,Svi istorijski, politički, ekonomski i kulturni procesi mogu se svesti na civilizovanje i varvarizovanje“. ČUdeSa Na kraju par riječi o čedudesima.
Povodom tvrdnji i uvjerenja da nešto može biti izvan toka prirode, podsjećamo na riječi škotskog filozofa Dejvida Hjuma (esej “O čudima”, oko 1750): U čudo ni u kom slučaju ne bi bilo razumno vjerovati na osnovu ljudskog svjedočenja, a ponajmanje bi trebalo da povjerujemo u tako nešto kada se svjedočanstvo o čudu koristi za podupiranje nekog religijskog sistema. Jer - nastavlja Hjum - i sam čin svjedočenja o čudu, kao rezultat ljudske nedobronamjernosti i naivnosti jeste jedan prirodan događaj i to mnogo manje čudnovat i neuporedivo vjerovatniji od onoga o čemu svjedočanstvo govori.
Naime, ljudska podlost i naivnost, koje dovode do pogrešnih ili pogrešno shvaćenih izvještaja o neobičnim događajima i same su prirodne pojave, nebrojeno puta potvrđene i uobičajene u iskustvu - za razliku od “čudesnih” događaja čiji uzrok navodno leži izvan prirodnog toka stvari.
