I slavni latinoamerički majstor književne fantastike, Paolo Koeljo, skoro četiri vijeka kasnije, kaže:„Brod jeste najsigurniji kad je usidren u luci, ali, to nije smisao broda“.
Svi veliki mislioci, naučnici, filozofi i pisci tokom istorije, prateći vjekovnu težnju čovjeka za osvajanjem mora, okeana i novih kontinenata, znali su da bez hrabrosti, znatiželje, rizika, sticanja još nepoznatih iskustava, svijet neće otići dalje od svoje provincijalne svijesti i dogmatskih tamnica dok sebi ne otvori nove vidike na beskrajnim vodenim prostranstvima.
Ta strast za životom na morima i okeanima stara je koliko i ljudska civilizacija, a dokaza za to ima dovoljno. Jedno od takvih otkrića desilo se 23. oktobra 2018. godine, kad su se, u dubinama Crnog mora, podvodni arheolozi suočili sa najstarijom i najočuvanijom olupinom broda antičke Grčke, starom 2400 godina.
Brod dužine 23 metra, sa potpuno očuvanim jarbolom, kormilom i veslačkim klupama pronađen je tada na oko dva kilometra ispod površine. Sva istraživanja govore da je brod ostao sačuvan u dobrom stanju upravo zahvaljujući nedostatku kiseonika na tolikoj dubini.
Britanski „Gardian“ pisao je tih dana:„…Ovo će otkriće promijeniti naše razumijevanje starogrčke brodogradnje i pomorstva“.
Ubrzo su istraživači helenske kulture, na poznatoj “Vazi sirena” u Kraljevskom muzeju Velike Britanije, pronašli identičan model takvog antičkog plovila i na taj način potvrdili naučno već utvrđenu činjenicu o starosti istih i sličnih plovila i njihove svrhe.
Nepunu godinu dana kasnije, 28. juna 2019., uz pomoć rekonstrukcije ostataka pronađenih u vodama Kirenije, luke na Kipru, na dubini od samo 30 metara, pronađen je još jedan starogrčki trgovački brod, nešto malo „mlađi“, od onoga na dnu Crnog mora. Radiokarbonska analiza drvenog trupa i bronzanog kovanog novca pronađenog u njemu, potvrdila je starost broda: oko 2300 godina.
2Skoro dva i po milenijuma, ostala je sačuvana njegova kobilica napravljena od punog hrastovog drveta, okviri od crnog bagrema, poklopac napravljen od crvene bukve, a jarbol, paluba i vesla od jelovog drveta, botaničarima poznatog kao Allep.
Latinsko ime halepensis potiče od imena 8000 godina starog grada Alepa u Siriji, gdje ova vrsta jelovine postoji od praistorije, pa su arheolozi na osnovu toga i nekih ranijih istraživanja potvrdili da je pronađeni brod sagrađen na istočnom Mediteranu, na obalama današnje Sirije ili Libana.
Čemu nas uče ovakva senzacionalna oktrića, zapravo, notorna fakta o tome da su život na moru, transport i trgovina morskim koridorima postojali duže od pisane istorije čovečanstva? Zašto je danas toliko važno pokazati svijetu da plovidba morima i njena svrha postoje od pradavnih vremena?
U novom, XXI vijeku koji svakim danom donosi nova tehnološka čuda, još je veće čudo da, nakon ovakvih otkrića, još uvijek postoje zemlje i narodi koji žive pored mora a nemaju brodove, pa ni makar malu flotu trgovačke mornarice, a imaju navodno pomorsku industriju kao formu i institucionalnu konfuziju kao suštinu.
Takva je današnja Crna Gora, koja je božjom voljom smještena na jedno od najljepših mjesta na svijetu, u sred mediteranske Evrope, dakle, jednog od najvažnijih praistorijskih izvorišta evropske civilizacije i njoj pripadajućeg mora, dajući joj sve mogućnosti da zbog takvog položaja bude bogata i prestižna.
Ali, umjesto toga, savremena generacija onih koji upravljaju ovom državom, stavila je i more i pomorsku tradiciju i sve prirodne (morske) potencijale u hibernaciju, tako reći u stanje dugoročne kome. A, buđenje iz takvih stanja zna da potraje.
Ako je tako, a jeste, onda to ima manje veze sa božjom rukom, a više sa božanskom ironijom, tako reći teatrom apsurda u kome glavnu ulogu igraju sporedni glumci.
Ali, kako je poznato, glumci i pomorci, morski vukovi i klovnovi, nemaju ničega zajedničkog. I, tu počinje priča o savremenom konfliktu pomorske struke, njene zajednice i državnog nadleštva koje se slabo (često i nikako) snalazi sa pitanjima kojima nije dorasla.
Preciznije: savremena crnogorska birokratija, ulovljena je kao sitna riba u sopstvenoj mreži. Stradaju zbog toga i najznačajnije industrije, poput pomorske. Njena administracija je već predugo u skoro mitološkom lavirintu, a nema svoj “Arijadnin konac” niti zna da se vrati na glavnu temu: kako dalje sa pomorstvom?
Tim pitanjem se danas mnogo ozbiljnije i mnogo više bave male formalne i neformalne zajednice domaćih pomoraca, nego nadležne državne službe pomorske administracije, uz dužno poštovanje rijetkim stručnim ljudima unutar nje, čiji trud ima sizifovske efekte.
Pa onda, čemu služe gomile usvojenih dokumenata, zakonskih propisa, čemu putovanja I gostovanja na svjetskim tribinama o pitanjima globalne pomorske industrije, ako je kod kuće jedno od krucijalnih pitanja “čiji je mandrać” i ko ima pravo da ga koristi. Ni taj lokalni termin u vrhovima odlučivanja koliko do juče nije bio poznat (mada mu neki ni danas ne znaju pravi smisao).
Valja znati i stalno podsjećati da je u impresivnoj istoriji pomorstva Boke Kotorske bilo padova i pauza, ali, nikada ovako dubokih. Jer, i u toj velikoj pomorskoj prošlosti, bilo je i kriza i novih početaka. Recimo, dolaskom “epohe parobroda” (nakon vijekova veličanstvenih bokeljskih jedrenjaka), domaća pomorska industrija je već početkom XX vijeka našla načina da se vrati na more, uspostavljanjem prvih ozbiljnijih brodskih veza na Jadranu.
A, ozbiljan uzlet u novo doba, desio se polovinom XX vijeka, kad je sa dvije svoje kompanije i njihovim flotama, crnogorsko pomorstvo punilo i tadašnji republički i savezni budžet.
Samo kotorska “Jugooceanija”, kao jedinstvena poslovna imperija, u toj svojoj najboljoj epohi, imala je oko 1400 pomoraca i prihod i do 100 miliona dolara godišnje.
Ako nije pristojno ili nije etički za poređenje onih i ovih vremena, svakako je u redu u vezi sa tim otvoriti pitanja Trećeg milenijuma u domaćem pomorstvu, u kome globalna flota trgovačke mornarice ubrzano uvodi nove tehnologije, načinine upravljanja sistemima, kako na brodovima tako i u lukama, postavlja nove standard u obrazovanju pomoraca…
I, gdje će Crna Gora, kao mala ali važna mediteranska država biti u svemu tome…Šta je njena dugoročna strategija i ko razmišlja o tome?
Jer, nakon svega što se čulo, vidjelo, pročitalo, saznalo i svjedočilo o stanju (ne)postojeće domaće pomorske industrije tokom prethodnih godina, sve govori da treba od nečega ponovo početi, ali ne i kako.
Prema službenim podacima iz marta mjeseca prošle 2024. godine, nacionalna trgovačka flota Crne Gore imala je četiri broda za prevoz rasutog tereta u međunarodnoj plovidbi (brodovi “Kotor” i “21 maj” Crnogorske plovidbe i brodovi “Bar” i “Budva” Barske plovidbe), 15 tegljača, 14 ribarica, 27 putničkih brodova, šest plovila na trajektu, jedan plutajući dok, dva ro-ro broda, četiri manja broda državnih službi, tri klapete, jedan broda za prevoz generalnog tereta, dvije plovne dizalice, jedan tanker i tri manja broda tehničkih namjena.
Pred kraj ljeta 2025. godine, ovo brojno stanje je umanjeno nakon poznatih afera sa brodovima “Crnogorske plovidbe”, a perspektiva je da ono bude još manje. Ko je ideolog takve destrukcije?
Uprava pomorske sigurnosti pod nacionalnom zastavom Crne Gore protekle godinu je upisala 85 brodova i plutajućih objekata. Svi ukupno imaju jedva preko 100.000 bruto registarskih tona, što znači, najmanju tonažu od svih sa zastavama mediteranskih zemalja.
Poseban je kuriozitet da su se u Registru brodova Crne Gore, u proteklim godinama, nalazili i oni koji već odavno ne postoje. Te mrtve duše, niko nije izbrisao iz registra godinama, što rječito govori da se radi o jasnim simptomima neprofesionalnog, neodgovornog, inertnog, a često i arogantnog odnosa prema pomorstvu kao potencijalnom stubu privrednog uspona ove države.
Takva bolest, redovno je sa lošom prognozom, a od nje stradaju najprije njeni izazivači. Jer, pomorska industrija (brodovi, plovidba, pomorci) nisu provincijalna kategorija, nego ključna karta izlaska na veliku svjetsku scenu. Kako ekonomsku, tako i kulturnu, duhovnu, dakle, civilizacijsku…
Kako nečastivi uvijek spava u detaljima, tako ga ima i u jednoj kratkoj skici za portret crnogorske pomorske industrije. Tih detalja koji kompromituju bilo kakve velike riječi i još veća obećanja sa odgovornih mjesta, ima sve više. A, onaj ko je odbacio značaj pomorstva, značaj njegovog potencijala, odbacio je i ideju ozdravljenja ekonomije ove države.
Svima koji misle da istorija počinje od njih, dobro je dodati još malo antičkih detalja, koji mogu da podstaknu na razmišljanje o ignoranciji poruka iz prošlosti i njenim posledicama.
Liburna, antički ratni brod korišten u prvom i drugom vijeku prije rođenja Isusa iz Nazareta, naziv je dobio po Ilirskom plemenu Liburnima. Taj model plovila, preuzeli Rimljani. Rimski kasnoantički vojni pisac Vegecije spominje ga kao pomoćni brod izvanredne efikasnosti, a istraživanja pronađenih olupina govore da je imao vitak trup, sa savijenom pramčanim dijelom i kljunom ispod vodenih linija na pramcu, opremljen sa 12 pari vesala, jednim jarbolom po sredini broda i manjim ukošenim jarbolom na pramčanom prostoru.
Ako je neko prije više od 2000 godina znao kako se pravi brodovi i imao svoje flote, za one vrijeme i prilike vrhunske izrade i kapaciteta, prirodno je pitanje: jesmo li u ovoj zemlji i pod ovom nebom u XXI vijeku toliko nazadovali, da je i pomenuta antička Liburna (za neke među nama), tehnološko čudo bez presedana?
