Deceniju prije nego je nanovo pokrenuto pitanje nezaštićenog arheološkog blaga u podmorju crnogorskog dijela Jadrana, Edigio Trainito, italijanski ekspert za biologiju mora, koji je godinama istraživao podmorja širom svijeta, pomenuo je prilikom jednog javnog nastupa i Boku Kotorsku na način koji bi svaka crnogorska vlada i svaki ministar u njoj morali dobro da zapamte:
„…Podmorje Boke je jedinstveno, ne samo za Jadran, već za cijelo Sredozemlje, zbog mora sa kojim se miješaju tokovi nadzemnih i podzemnih slatkih voda, a sve u polu-zatvorenom zalivu.”
Godinama već čuju se samo puke konstatacije stanja, da je ovaj unikatni zaliv, zvanično jedan od nekoliko najljepših na svijetu, pod velikim pritiskom ljudskog faktora, te da zbog toga nestaju čitave vrste podmorske flore i faune i njihova neprocjenjivo važna staništa. Čuju se govori o prekomjernoj izgradnji u priobalju, građevinskom otpadu, velikoj frekvenciji nekontrolisanog nautičkog saobraćaja, energetsko i zvučno zagađenje, ali ništa dalje od toga.
Crna Gora, uprkos raznim međunarodnim dokumentima koja potpisuje, nije ni dodanašnjeg dana donijela Zakon o zaštiti podmorja, niti ta ideja postoji u perspektivi.
A, stanje je sve gore. Prema istraživanjima stručnjaka iz Instituta za biologiju mora iz Kotora, 20 (dvadeset) najugroženijih vrsta Sredozemlja i šest vrsta prioritetnih staništa (prema standardima Evropske direktive o staništima) nalazi se u zalivu Boke Kotorske. Da li se ova dramatična, alarmantna vijest slučajno čula sa govornice crnogorskog parlamenta? Ne, nikako. Daleko je sunce, a nekima i more.
Na listi Barselonske konvencije, koju je potpisala i Crna Gora, u kategoriji “Specijalno zaštićena područja od značaja za Sredozemlje” nalazi se preko hiljadu područja Mediterana, ali samo njih tridesetak nosi predznak ugrožena. Nije teško pogoditi da je zaliv Boke Kotorske, zbog neopisive nebrige, “kandidovan” u ovu nepoželjnu grupu.
Drugi veliki problem koji govori o potpunom odsustvu crnogorske države iz svoje krucijalne uloge (očuvanje i bezbjednost vlastite teritorije i onoga što je na njoj i u njoj), predstavlja dugogodišnja pljačka arheološkog blaga u podmorju.
U jednom ranijem rutinskom izvještaju prepisivanog djelimično u medijima, govori se o nedostatka zakonskih propisa u oblasti vršenja podvodnih aktivnosti u vodama Crne Gore od 2013. godine, kada je ukinuta Uredba o vršenju podvodnih aktivnosti u vodama Republike Crne Gore.
Ukidanjem pomenute Uredbe, omogućeno je kriminalnim grupama i brojnim solistima, avanturistima i pljačkašima, da skupim opremama, bez kontrole državnih organa, nekažnjeno istražuju podmorje, pronalaze predmete velike vrijednosti u potonulim brodovima, iznose ih van Crne Gore i prodaju ih na svjetskom tržištu.
Ali, i daleko prije te 2013. godine, nakon ukidanja Uredbe o vršenju podmorskih aktivnosti, harali su pod morem, ovim dijelom Jadrana, razni “otimači izgubljenih kovčega”, lovci na blago pod morem…Ništa im ta Uredba nije značila, a izgleda ni onima koji su je donijeli. Nije čudo, jer, Crna Gora je među onim malim brojem država na evropskom kontinentu, koje usvajaju međunarodne propise bez zastoja a primjenjuju ih samo kad ih primoraju iz EU komesarijata.
Takođe, u jednom od izvještaja Regionalog ronilačkog centra Bijela, kaže se da je zbog svega ovoga ugrožena bezbjednost luka i marina, infrastrukturnih objekata pod vodom i drugih štićenih objekata, a da su hidroarheološki lokaliteti u crnogorskom podmorju ostali bez zaštite, “koji su na radost savremenih gusara postali bogati rudnik za pljačke, devastacije i sredstvo kojekavog biznisa i protivzakonitog bogaćenja”.
U skorijoj prošlosti, od strane ovog Centra izvedena su i podvodna istraživanja i pregled jednog broja potonulih plovila koja su otkrivena prethodnih godina kako bi se utvrdilo stvarno stanje stvari, pa je tokom tih pregleda ustanovljeno da su dva potonula broda iz perioda prije nove ere skoro potpuno devastirana od strane nelegalnih ronilačkih grupa i pojedinaca.
I sva druga slična svjedočanstava o devastacije podvodnih arheoloških lokaliteta od strane raznih kriminalnih grupa, govore da su vađenje i prodaja predmeta iz potonulih antičkih brodova postali unosan biznis. Ništa od toga nije dovelo do ozbiljne tužilačke istrage u saradnji sa međunarodnim istražnim organima, kako inače rade sve mediteranske zemlje koje se suoče sa sličnim problemom.
Pljačkaši bokeljskog i crnogorskog kulturnog nasljeđa iz crnogorskog podmorja, najčešće se bave nalazištima koja se bliže obali i na manjim dubinama do 50 metara, dok su ona koja se nalaze na većim dubinama i udaljenije od obale uglavnom očuvana (prema tvrdnji stručnih ljudi iz Regionalnog ronilačkog centra Bijela).
Traganje za bilo kakvim dokazom da se Crna Gora sa državnog nivoa bavila ovim problemom ozbiljno unazad dvije decenije, vodi prema jednom pokušaju iz jednog danas zaboravljenog programa pod imenom“Valorizacija potencijalnih arheoloških nalazišta u Crnoj Gori”.
Tada je bio u planu obilazak svih evidentiranih i zakonom zaštićenih lokaliteta. Angažovane stručne osobe, tvrdile su da ih “nema mnogo”, da su koncentrisani na risanski akvatorijum, uvalu Bigovica kod Bara, olupinu broda kralja Nikole u luci Bar i tada tek upisanu olupinu Galijun kod rta Kobila u hercegnovskom akvatorijumu,da “uz četiri zaštićena, postoji još 26 poznatih lokaliteta”…Bilo je to tek djelimično tačno, jer je broj znatno veći. Trebalo je samo pitati one koji znaju.
Jednom se, pravo čudo, u čitavu stvar umiješalo i ministarstvo kulture Crne Gore (tada nadležno za razvoj podvodne arheologije i praćenje svih aktivnosti u toj oblasti, u saradnji sa brojnim domaćim institucijama i ekspertima, prvenstveno sa Centrom za arheologiju i konzervaciju, američkom nautičkom fondacijom i Regionalnim centrom za obuku ronilaca).
A, tadašnji resorni ministar, kao mudrac sa Kavkaza, dao je izjavu od epohalnog značaja gdje je zaključio o blagu podmorja i ovako nešto:
“Smatramo da je to potencijal koji moramo da čuvamo, jer to podvodno blago jeste predmet pažnje i imamo nadu da u narednom periodu možemo napraviti opipljive rezultate…”
Od tada pa do ove 2025 godine, niko sa državnog nivoa nije dotakao ovaj problem. Ništa opipljivo, čemu se mudri ministar nadao. Godinama kasnije, u okolnostima kad Evropska unija čini sve ne bi li intertnu Crnu Goru pokrenula brže ka integracijama, čuo se opet jedan tanki glas iz državnih institucija:
“Potreban je zakon koji bi se ticao podmorja, a u podzakonskim aktima nema Pravilnika o ronjenju na arheološkim lokalitetima…”
Nikad nije kasno, stara je mantra CG birokratije i njenih looser.a. Ali, recimo, za uništena dva izuzetna lokaliteta u blizini budvanske obale, iz četvrtog i trećeg vijeka prije nove ere, već je kasno. A, još je takvih.
I dok pljačke i uništavanja traju, Vlada Crne Gore donijela je čak tri “zaključka” ali bez ozbiljne ideje da se naprave propisi koji će ponovo uspostaviti kontrolu u oblasti podvodnih aktivnosti…
Kako zaustaviti pljačku crnogorskog podmorja bila je jednom u nedavnoj prošlosti i tema na marginama Skupštine Accademia Internacionale di science e tecniche subacquee (internacionalne Akademije za podvodno istraživanje i tehniku) tokom Sajma nautike u Bolonji, gdje je bila dogovorena velika međunarodna konferencija o zaštiti crnogorskog podmorja.
„Podvodno arheološko blago Crne Gore je od neprocjenjive vrijednosti i totalno je nazaštićeno”, govorili su vodeći evropski i svjetski autoriteti tom prilikom.
Ni na to nije reagovala crnogorska državna administracija. Vjerovatno samo par ljudi iz vrha onih institucija koje su odgovorne za ovakvo stanje zna tačan podatak o broju lokacija potopljenih brodova sa netaknutim teretom od kojih je 11 potonulo prije Hrista, između četvrtog i prvog vijeka prije nove ere! Možda su samo čuli ili pročitali da je nešto od toga devastirano.
Šta će ovakvim odnosom države prema arheološkom blagu podmorja Boke i Crne Gore ostati narednim generacijama? Susjedne zemlje poput Italijei Hrvatske zaštitile su blago pod morem zakonski, uložili značajna sredstva i obogatili svoj kulturni ambijent, a time i turizam.
Crnogorsko podmorje krije brodove iz davne prošlosti, ne samo one prije Hrista nego i sve kasnije, iz antičkog i srednjovjekovnog perioda, pa sve do onih polovila, nekoliko stotina godina starih, koji mogu da pričaju sadašnjim generacijama o antičkom pomorskom putu, kulturi i burnoj istoriji naših predaka na ovom prostoru.
Ali, po ovim nebom vladaju druga pravila: predmeti od neprocjenjive vrijednosti izvađeni sa dna mora već godinama nestaju u nepovrat, nestaju organizovanim krijumčarenjem, zbog čega će i ova i buduće generacije biti trajno uskraćene za upoznavanje naslijeđenog istorijskog i kulturnog blaga, a turisti za vrhunske atrakcije…
Božanska ironija često je znala grubo da se našali sa lokalnim mentalitetom ovog podneblja. Naime, prije više od jedne decenije, u Crnu Goru je iznenada (a, kako bi inače) na velika vrata stigla groznica “arapskih šeika”.
Čulo se tada da će biti vađena nafta ispod mora, “na pristojnu daljinu, da ne remeti turizam”. Toj radosti nije bilo kraja, a mnogi su sebe već vidjeli kao stanovnike prebogatih Bruneja, koji ništa ne rade osim što uživaju i kojima Sultan od Bruneja, uplati godišnje toliko američkih dolara da ih ne mogu potrošiti do narednog milosdrđa koje ovaj vladar ispoljava.
Eto, tome se dobar dio Crne Gore nadao, da će baš tako biti, da će ih nafta, to “crno zlato”, učiniti moćnim i superiornim.
Čak i kad je krenulo istraživanja podmorja i mogućnosti eksploatacije nafte i gasa, i struka je bila ubijeđena da “južnojadransko podmorje krije respektabilne količine prirodnog gasa“, da se na nalazištima nalazi nevjerovatnih 200 milijardi kubnih metara ovog energenta.
Nije bilo prvi put da se narod pod ovim nebom radovao prerano. U podmorju od Ulcinja do Bara i Budve, još sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, bile su postavljene četiri bušotine. Na tim lokacijama tada je zainteresovanim naftnim kompanijama ponuđeno čak 13 istražnih blokova na koje je podijeljano bilo područje od albanske granice do Budve.
Ni od toga ništa nije bilo, kao ni od ove savremene egzaltacije, da će u XXI vijeku svaki građanin Crne Gore jesti zlatnom kašikom.
Bilo je i onih koji nisu povjerovali u dobrobiti poslovanja države i velikih multinacionalnih korporacija. Takvi su objesili zlatne kajle oko vrata i pretrčali put od loših momaka do statusa uspješnih poslovnih ljudi.
Kažu dobro upućeni u tajne podmorja bokeljskog i crnogorskog, da tim uspješnim poslovnim ljudima, sve današnje poslovne i privatne ambijente krase istorijski artefakti izvađeni iz potpoljenih antičkih i srednjovjekovnih jedrenjaka.
Tako su, putujući od zlatne kajle oko vrata, do zlatne kašike i vrijednih umjetnina, postali čuvari nacionalnog blaga.Ako im neko nešto prigovori, imaju alibi: u odsustvu zakona, reagovali su na tradicionalan način svoje zajednice.
Jedan pouzdani Vox Populi bokeljski ovako kaže: „Ko god je stigao, vadio je iz mora amfore, sidra, topove, novac… Preko 100 potopljenih brodova iz antičkog doba nam leži pod nosom, nijedan nije zaštićen, a strani buržuji i domaći kradljivci i dalje rone pod Risnom i svi glavu okreću, da im se ne zamjerimo…”
(Tekst objavljujemo po dogovoru sa autorom, u okviru saradnje dva portala)
