Priču o crnogorskom mentalitetu na Velikoj sceni publici je predstavila na hrabar, ali i duhovit način, navode u saopštenju iz Gradskog pozorišta.
Inspirisana djelom Stefana Mitrova Ljubiše, rediteljka Pobore i Lješane okuplja oko jednog problema – ukradnog crkvenog zvona i time, kazali su oni, prenosi sliku o nama samima.
„Htjela sam da napravim mali panomtikum različitih ljudi koji se okupe oko jednog problema. Oni dolaze do istih zaključaka i stavova pod uticajem jedni drugih. Kao što je Sartr rekao: Pakao, to su drugi. Sve što radimo, radimo kako treba, a drugi su ti koji to ne rade kako treba. Čak kad mi radimo isto što i drugi, mi to radimo na drugi način. I izmišljanje izgovora, jer dobar izgovor pokriva svako nepočinstvo“, objasnila je Ognjenović suštinu predstave koja je već izvođena u okviru Grad teatra Budva.
Komad počinje izlaskom Vojina Ćetkovića na scenu koji, kroz lik Raška, otkriva da je crkveno zvono u seoskoj crkvi nestalo. Od tog momenta ređaju se slike o mentalitetu i načinu rješavanja problema kroz istoriju, ali i danas, postavljajući pitanje jesmo li nešto drugačiji.
„Stefan Mitrov Ljubiša je napisao jednu kompleksnu priču koja se i dogodila. On se dugo bavio mentalitetom ljudi sa primorja i oko primorja. Mislim da je prije svega problem u nama samima i šta smo sve spremni da uradimo da bismo opravdali svoje postupke. To je i osnovni problem – šta smo sve spremni da uradimo da bismo zataškali svoje zločine. Taj sukob se dešava u samim likovima“, ukazao je Ćetković.
Stajaće ovacije bile su i za lik Jakše Probigore koji ima rješenje kako crkveno zvono vratiti u selo. Njega je na Velikoj sceni Gradskog pozorišta odigrao Emir Ćatović.
„Cijela priča ne oslikava samo naš mentalitet, nego i naše karaktere, a samim tim, po onoj krilatici, karakter kreira i našu sudbinu. Na ovaj način vidimo i sudbinu svih ovih naroda. Ne samo našeg malog, uskog podneblja, već i cijele moralne dileme: ono što mislimo da je nedostojno, potpuno neprihvatljivo, da uvijek u društvu postoji neko ko će da tu priču ili nužno zlo „proda“. Ako se ne udružimo i ne učvrstvimo u tome da branimo prave vrijednosti, uvijek ćemo završiti tako. Biće nam sve normalno i vratićemo neko ukradeno zvono koje je nestalo“, kazao je Ćatović govoreći o svojoj ulozi.
A kako okupiti plemenike i učiniti da u slozi dođu do rješenja, pokušao je knez Vuko kojeg igra Nikola Rakočević.
„Knez Vuko je postupio kako treba da postupi svaki državnik – da zaštiti svoje ljude i imovinu. Nama to možda izgleda malo čudno i drugačije, jer mentalitetski znamo te stvari malo da zakomplikujemo“, rekao je Rakočević.
Ovacije su uslijedile i za lik Sofije koji pred publiku donosi Lara Dragović.
„Naizgled sam imala mali zadatak, ali je toliko zabavna bila epizoda. Za mene osvježenje. Kada sam čitala bilo mi je zanimljivo i izazovno, jer odskače od mene i od onoga što inače igram“, poručila je Dragović.
Na kraju komada, plemenike je na radost zbog vraćenog zvona u selo pozvao najmlađi učesnik predstave Petar Marojević.
„Uživao sam da budem pred tolikom publikom. Više puta sam bio na ovako velikim scenama. Ovo je, ipak, bilo bolje zato što sam dio profesionalne predstave, a ne nečeg dječjeg, što mi je bilo prvi put u životu“, naglasio je Marojević.
Umjetnost istraživanja
Rediteljka Ognjenović posebno je ponosna, kaže, na saradnju sa glumcima i na povjerenje koje im tokom svog cjeloživotnog rada pruža.
„Umjetnost glume nije umjetnost predstavljanja, već istraživanja. To je postupak otkrivanja skrivenih ljudskih osobina, što može samo veoma dobar glumac. On je i istraživač. Imala sam sreće da sam u životu radila sa puno odličnih glumaca. Od njih sam najviše naučila šta sve glumac može ako se dobro inspiriše i ako se dobro provocira“, poručila je Ognjenović.
Jedan od onih čiji je rad Ognjenović pratila od prvih glumačkih dana je i Vojin Ćetković. Ispričao je kako je tekla saradnja na predstavi.
„U jednom trenutku sam rekao da mi fali još jedna scena. Vida je rekla da, u pravu si, ići će ovako. I onda je uslijedila cijela scena iz glave, na licu mjesta. Sjutradan je donijela tri-četiri stanice te scene koja je kasnije bila u komadu. I zadovoljstvo i čast je da ponovo radim s njom. Svoju prvu predstavu sam radio sa njom, svoju prvu glavnu ulogu“, istakao je Ćetković, kojem je „Krađa, prekrađa i nekrađa“ ujedno i prva podgorička premijera.
I Emiru Ćatoviću je, ukazuje, bilo zadovoljstvo da radi sa rediteljkom Ognjenović koja je od njegovog lika, ističe, tražila više.
„Htjela je da moj bude „metar iznad zemlje“. To me je i vuklo. Baš ono što ja ne bih uradio, to možda Jakši Probigori pripada. Htio sam da radim nešto drugačije i probam nešto što možda nije moje“, rekao je Ćatović.
Opus Vide Ogjenović čini blizu stotinu pozorišnih, kao i veliki broj radijskih i televizijskih režija. Mnoge je pisala po sopstvenim dramskim tekstovima. Radila je predstave i u Americi i Velikoj Britaniji. Dobitnica je svih značajnih nagrada za dramu i režiju. Upravo to iskustvo, ističe glumac Nikola Rakočević, živi u predstavi „Krađa, prekrađa i nekrađa“.
„Njena želja i ljubav prema ljudima, poznavanje ljudskog karaktera i mentaliteta je dovelo do ovog djela. Vida je imala hrabrosti i volju da napravi nešto što pokazuje ljude i pozorište na drugačiji način, što crpi iz pozorišta nešto što mnogi nijesu imali hrabrosti da urade, jer su se plašili da ne budu dosadni. A ona je imala hrabrosti da uradi u ovoj predstavi i kao pisac i kao reditelj nešto što je drugačije, mnogo nježnije, profanije, delikatnije. Do mazohizma vjeruje glumcima i prepušta im se. To je jako pošteno i hrabro, jer pozorište zaista zavisi od glumaca“, poručio je Rakočević.
Konačno u svojoj kući
Koliko je značajno konačno igrati u svojoj kući, i to predstavu kakvu potpisuje Vida Ognjenović, ukazuje glumica Lara Dragović.
„Imamo svoj prostor. Više nema prepreka da nemamo dovoljno mjesta za probe, programe, za sve ono što gradsko pozorište ima da ponudi. Osjećaj je kao da ovdje već pripadamo i da smo tu neko vrijeme. Mislim i da se vidjelo. Nijesam imala osjećaj da je novi prostor, nego kao da smo već ovdje igrali“, istakla je Dragović.
Sa njom utiske dijeli i glumac Emir Ćatović, koji je takođe dio ansambla Gradskog pozorišta.
„Sve to što ovaj prostor nosi ne pripada meni ili jednoj osobi. To je nešto što pripada kolektivu i ovaj kolektiv treba da gradimo unutar zidina. Nadam se da ćemo ovaj prostor da ispunimo umjetnošću, ali i sa svim onim što ovaj posao čini i lijepim i drugačijim“, naglasio je Ćatović.
Prvu predstavu u novoj zgradi Gradskog pozorišta ispratila je i ministarka kulture Tamara Vujović. Očekuje da nova ustanova kulture bude dom kvalitetnog repertoara. Početak, ističe, obećava.
„Ovo što smo večeras vidjeli ukazuje da je ovo jedan odličan početak. Ukazuje i na saradnju sa Grad teatrom, jer je predstava igrana u Budvi nekoliko puta. Biće na repertoaru Gradskog pozorišta. Ovo je pravi način da pokažemo zajedništvo u kulturi. To sve pokazuje kako se crngorska kultura stabilno i temeljno gradi i napreduje“, poručila je Vujović.
Direktorica Gradskog pozorišta Sandra Vujović podsjeća da je Gradsko pozorište 75 godina bilo bez svog mjesta za rad.
„Napokon, Gradsko pozorište u svom domu, pod svojim krovom, na matičnoj sceni, dočekuje svoju publiku. To znači mnogo više novih izvođenja, bolje produkcijske uslove. Ansambl Gradskog pozorišta, kolege iz scenske tehnike, produkcije, dobijaju optimalne i najsavremenije uslove za rad. Očekujem da se to reflektuje i kroz poboljšanje kvaliteta produkcije, kroz veći broj produkcija, ali prije svega i kroz više predstava pred podgoričkom publikom“, kazala je Vujović.
Navela je i da publiku ove jeseni i zime očekuje nekoliko premijera. Među njima je opera „Ostrvo“, drama „Osmijeh za Mariju Mihailović“, kao i dječja predstava „Leteća kuća“.
„Pozivam publiku da prati programe Gradskog pozorišta i da nam se pridruži. Dobrodošli“, poručila je Vujović.
