Na dvadesetak kilometara od Podgorice, u piperskom selu Blizna nalazi se jedino crnogorsko Prihvatilište za oporavak divljih životinja - imanje porodice Miličković, na kojem, oni s ljubavlju brinu o velikom broju divljih i egzotičnih životnja. Sa Miljanom Miličkovićem smo razgovarali o tome kako su kod njih dospjeli medvjed, vuk, lama, kamila i brojne druge životinje, kao i tome kako se finansiraju, što im nedostaje da posao bude lakši, ali i o planovima za budućnost...
Od oktobra 2005. Miličkovići se uspješno bave prihvatom i oporavkom životinja koje su u nevolji, povrijeđenih, bez utočišta, zaplijenjenih u krijumčarenju ili previše mladih i nejakih da bi mogle da žive - samostalno.
,,Ne postoji mjesto gdje se možete obratiti ako pronađete povrijeđenu životinju. Odlučili smo da, porodično napravimo prihvat za te životinje koje neće niko da zbrine, jer brojne budu povrijeđene u saobraćaju ili joj je krivolovom neko naudio pa treba medicinsku pomoć... To su sve životinje za čije liječenje je neophodan veliki novac kako bi se platili veterinari, ljekovi. Ukratko, potreban je kompletan tretman. Krenuli smo iz ljubavi. Imamo veliko imanje i željeli smo da imamo jednu vrstu porodičnog hobija, koji je zdrav za našu djecu. Pojavljivale su se životinje, i mi smo za par godina oko 400 divljih životinja spasili o našem trošku”, objašnjava Miličković kako se jedan hobi “otrgao” kontroli i postao obaveza i briga.
Rad na meti kritika biologa i NVO sektora: Biolozi, tvrdi Miljan, kritikuju njihov način držanja životinja, smatrajući da bi one trebalo da budu puštene u divljinu, sa čime je i Miličković saglasan, ističući da nije njegova krivica što su one tu.
Pokazuje mladunče lisice koje, kako kaže, ne bi moglo da preživi ako se svaki dan ne hrani mlijekom. Miličković objašnjava kakva je procedura ako neko hoće da pomogne povrijeđenoj divljoj životinji.
,,Ako sad malu lisicu ponesete i kažete inspekciji - evo je, gdje ćete s njom - izbor je ili da je uspavaju zato što nemaju gdje da je smjeste, ili da je puste negdje u šumu gdje bi to malo lišče - uginulo. U svemu tome mi dođemo kao neka karika, da pomažemo životinjama da ne budu uspavane, ubijene, da ostanu kod nas i - koliko je to moguće - srećno žive. Po biolozima, najveća sreća lisice je da cijeli život šeta kroz šumu i da juri plijen, što vjerovatno i jeste tako, ali nije ona našom krivicom došla ovdje, nego krivicom krivolovaca iz Bijelog Polja. Nama je, naime, donijela žena iz Podgorice, koja je našla jedinu preživjelu tokom branja pečuraka, pored nekoliko mladunčadi iz okota, koja su najvjerovatnije uginuli od gladi, jer na njima nije bilo vidljivih rana od oružja. Nedaleko od njih bila je ženka lisice koja je očigledno ubijena iz puške”, priča Miljan.
U prihvatilištu i divlje i egzotične životinje: Prihvatilište je jedino mjesto u Crnoj Gori gdje je moguće vidjeti divlje životinje sa ovih prostora. Prva divlja životinja koju su udomili na imanju, bio je jazavac koga su nazvali Draško, prisjeća se Miljan. Kad se oporavio, pustili su ga u divljinu.
Imaju i egzotične životinje koje ne rastu u ovom dijelu divljine. Kamila Milutin i lama Fido na imanje su stigli iz - cirkusa.
,,Kamila Milutin, koja je gotovo tri mjeseca svakodnevno bila po medijima, koji su prenosili kako je to životinja koja će da ugine, da se raspada od gladi, da ne postoje više grbe na njoj koliko je u lošem stanju i slično... I, od toliko ljudi koji su čuli za njen slučaj, niko se nije sjetio da je kupi?! Mi u početku nijesmo odmah imali novac za otkup, reagovali smo pregovorima sa Italijanima, a njih je samo interesovao keš. Kad smo uspjeli da nađemo novac, kupili smo dvije kamile. Od bosanskog cirkusa smo kupili lamu, koja je bila jedva živa u tom trenutku”, kaže Miličković i objašnjava da se njihova porodica trudi da svim životinjama bude fino na imanju.
Registracija zoološkog vrta i saradnja sa regionom: U nekoj skorijoj budućnosti planiraju da se registruju kao zoološki vrt.
Ali i da izgrade prihvatni centar za - "podivljavanje životinja".
,,U fazi smo registracije zoološkog vrta i prihvatilišta, kako bi mogli da imamo zasebni dio imanja, gdje ljudi neće moći da uđu, gdje će biti smještene životinje, koje možda imaju šanse da se vrate u divljinu. Ali, potreban je ozbiljan novac i ulaganja za te resursne centre, ako je cilj da životinja ostane divlja, bez obzira što je čovjek hrani do oporavka”, ističe Miljan.
Pomoć su obećali i regionalni zoološki vrtovi. Prija tri mjeseca na jednom seminaru u Beogradu Miličkovići su upoznali zooloških vrtova iz regiona, Zagreba, Segedina, Sarajeva, Beograda…
,,Imali smo fantastičnu komunikaciju. Obećali su nam ful podršku, uz uslov da regulišemo neophodni dio oko registracije sa svojom zemljom. Jer, ne može vam neko pokloniti životinju, ako vi nemate adekvatan smještaj za nju”, ističe Miljan i pojašnjava da saradnja olakšava i put do određenih evropskih fondova za finansiranje ovakvih projekata.
U državi vide partnere: Za sada sve finansiraju sami uz, kako kažu, male donacije koje dobijaju od posjetilaca.
"Prije pet godina smo osnovali NVO. Imamo određene donacije. Super bi bilo kad bi mi mogli životinje prehraniti od toga, ali ne možemo. Vodimo evidenciju, baš zbog projekata, da bi znali gdje je problem. Ovo radimo porodično, ima nas oko 20-tak članova, sa djecom od sestara, braće, i svi imamo neke prihode - neko je zaposlen, neko ima svoj biznis, neko je penzioner i svi ulažemo u ovo”, priča Miljan.
Pisali su neke projekte, apllicirali iza državne fondove za pomoć nevladinim organizacijama ali – nije bilo novca.
“Moguće je i da nijesmo adekvatno napisali projekat, jer nijesmo stručni za to, napisali smo srcem što nam treba i koliko čega trošimo. Imamo izvor na imanju, kada je kišovito. Ako par dana kiša ne pada, izvor presuši i mi onda nemamo vodu. Takođe, imamo bistijernu koju svakih desetak dana kupujemo i punimo, plaćamo oko 80-100e. Problem bi regulisala jedna velika kaptaža, da se tokom zime skupi voda, da makar o tome ne brinemo”, objašnjava Miličković.
Navodi i pozitivan primjer Hrvatske, gdje država sklapa ugovore sa udruženjima i na taj način omogućava zbrinjavanje životinja. Nada se dobroj saradnji i sa institucijama u našoj Crnoj Gori.
Briga o životinjama nije lak posao: Sve životinje zahtijevaju pažnju, njegu, čišćenje prostora, hranjenje minimum dvaput dnevno…
“Svi pitaju kako kamila živi ovdje, na ovoj temperaturi. Uglavnom, svi misle da je afrička životinja, a ovo je ustvari - azijska, dvogrba kamila. U pustinji tokom noći temperatura ide ispod nule, a tokom dana bude preko četrdeset stepeni, tako da su kamile najizdržljivije od svih drugih vrsta”, objašnjava Miljan i dodaje:
,,Medvjed je finansijski najzahtjevniji, jede dosta, sigurno preko 40 kg voća i povrća dnevno. Životinje koje tokom zime moramo da sklanjamo, poput iguane, koja ne može da živi ispod 15 stepeni napolju, tek sredinom juna će biti ovdje na imanju. Dugačka je preko jednog metra i jedna je od zahtjevnijih za održavanje”.
Anegdote: Posjete Prihvatilištu nekad budu veoma zanimljive, pa ostanu i brojne anegdote kojih se rado prisjećaju Miličkovići.
“Ima nevjerovatnih situacija. Jedna porodica nam je ovdje zaboravila dijete. Prepali smo se da su ga namjerno ostavili”, s osmijehom se prisjeća naš sagovornik, i objašnjava da su roditelji poveli mnogo djece od prijatelja i rođaka da vide životinje da su, na kraju kada su krenuli, zaboravili – svoje dijete.
,,Dijete malo, oko dvije godine, ništa ne zna da kaže osim da zove mamu i tatu. Nijesam mogao da vjerujem da je neko mogao da ga zaboravi. Baš sam bio ljut na te ljude koje, iskreno, nijesam ni poznavao. Poslije su došli, izvinili se. Razvozili su dosta djece, i eto desilo im se”, prisjeća se Miljan.
Miličkovići imaju papagaja, koji je naučio ni manje ni više nego - psovke. Za vlasnike je to bila misterija, jer pred pticom nijesu govorili ružne riječi.
„Imamo stražara na imanju. On je uveče bio u istoj prostoriji sa papagajem. Ujutru kad dođemo zateknemo ga uz neki jutarnji program, opere i slično. Nijesam mogao da pretpostavim da gleda rijaliti program tokom noći i da je papagaj ustvari tako naučio psovke. Sada zna nekih 15-20 riječi, i to ne zna se koja je gora... A, imali smo super ideju, jer dolazi dosta stranaca, da ga naučimo pozdrave na različitim jezicima, međutim, kontrola nam se malo izmakla, pa je papagaj od 20 riječi naučio čak 18 psovki”, kaže uz osmijeh Miličković.
Sa opasnim životinjama u kontakt dolaze samo vlasnici: Medvjeda, vuka, lisicu, životinje koje mogu da napadnu posjetioca, maze isključivo vlasnici, dok posjetioci mogu da ih fotografišu u vrijeme kad su životinje zatvorene, objašnjava naš sagovornik.
Sve životinje na imanju imaju imena, pa se tako medjvjed zove Ljubo, lama Fido, kamila Milutin, dva mala psa Bisa i Milka, lisac Ratko, vučica Vukosava…
