Izložba postavljena u galeriji Miodrag Dado Đurić na Cetinju, otvara niz pitanja čija se problematika posebno odnosi na naše nasljeđe iz novije istorije, to jest u kolikoj smo mjeri i u kojem obliku suštinski svjesni tog nasljeđa? Ono što je neupitno, što se nameće po sebi upravo sugeriše naziv izložbe. Dakle, na pitanje što je nama naša borba dala nedvosmislen odgovor je – dala nam je slobodu. Ali iz dobijenog odgovora proizilazi novo pitanje; kakva je ta sloboda?
Koliko nas je i na koji način odredila onakvim kakvi jesmo danas, ovdje i sada? Autorka izložbe se s pravom pita: ,,Zbog čega se istovremeno osjećamo ponosno, zbog nas bivših i nelagodno, zbog nas sadašnjih?”. Lucidnost koncepta izložbe je u tome što je ovu temu baziranu na antifašizmu dr Anastazija Miranović postavila u kontekstu pojma slobode kao društvene kategorije uopšte i one slobode kao osnovnog preduslova za nastanak umjetničkog djela. Neuništivi duh pobune i heroizma potvrdio je važnost slobode kao temeljne vrijednosti crnogorskog nacionalnog bića. Tri različite postavke čine ovu izložbu.
Iz fundusa Narodnog muzeja Crne Gore, odabrani su radovi umjetnika svjedoka i učesnika u Drugom svjetskom ratu, zatim slijede radovi pozvanih savremenih renomiranih autora te žirirani radovi najmlađe generacije umjetnika. Izložba u svoj svojoj različitosti likovnih medija, od klasičnih do modernih, ostvaruje koherentnu, pažljivo promišljenu cjelinu. Širi društveni kontekst ovog projekta potencira aktuelna pitanja o složenim procesima raznih oblika emancipacije društva, njegovog demokratskog ustroja te afirmacije načela humanizma, dakle svega onoga što treba činti modernu društvenu zajednicu a posebno ona društva u tranziciji kakvo je i crnogorsko. Obzirom na široku savremenu društvenu klimu u svijetu u kojoj se pojavljuju elementi desničarenja s retrogradnim idejama kojima se afirmiše fašistička, netolerantna, ideologija koja donosi autoritarnu politiku što stvara ultranacionalizam i militarizam, izložba ,, Što je nama naša borba dala” poentirala je na najbolji način složenost aktuelnih društvenih problema.
U likovno estetskom smislu izložba govori o umjetničkom naboju slobode duha čak i onda kad su nove, poslijeratne društvene okolnosti nametnule programsku umjetnost, takozvani socijalistički realizam, umjetnost socijalnu po sadržaju i socijalističku po formi. I u takvim je okolnostima vitalnost umjetničkog izraza pokazala kako se upravo slikarstvom nadilazi ono što se slikom izražava. U tom je smislu Lubardin ,, Vagonet” više od realističkog prizora jedne socijalističke radne akcije. Slikarstvo je ono što tu sliku čini posebnom a ne tema koju prikazuje. Umjetnikova slika ,,Porušeno Čekanje” iz 1950. nije samo svjedočanstvo ratnog razaranja jednog crnogorskog sela nego i sloboda slikarske interpretacije tog razaranja . U toj se slici anticipira sve ono što će se kasnije osloboditi u eruptivnoj slikarskoj snazi Lubardinih kompozicija. Ovog umjetnika ističem posebno jer je njegova uloga važna upravo s društvenokulturnog i umjetničkog aspekta. Radikalni zaokret prema tokovima zapadne savremene umjetnostui i inauguracije slobode stvaranja u Jugoslovenskom društvu predstavljala je Lubardina izložba održana u Beogradu 1951.godine. Ono što je bila istorijska stvarnost ratnih događanja i poslijeratne obnove zemlje a što je vidljivo u prvom dijelu izložbe ,,Što je nama naša borba dala” sa ostvarenjima ,,starih majstora” , za poslijeratne i savremene generacije crnogorsih stvaralaca postoji kao svojevrsni kulturološki fenomen. Umjetnost kao oblik otpora agresoru i nadilaženja smrti.
Stoga se u druga dva dijela izložbe savremenih umjetnika odnos prema istorijskoj činjenici ratnih stradanja i poslijeratne obnove, te opšteg razvoja društva, za što je takođe nužno vezan pojam slobode, očituje kao promišljen stvaralački akt, kao angažirani koncept u kojem se lokalno pretvara u univerzalno, događaj u simbol, akcija u znak. Globalnost svijeta je učinila da određeni društveni problem koliko god bio poseban postaje opšti. Borba za ravnopravnost, to jest demokratska načela savremenog društva sa svim njegovim protivrečnostima , utiče na svijest umjetnika što se odražava na karakter njegovog stvaralaštva.
Osim jasnog koncipiranja izložbe i samim tim njenog značenja, kvalitet se ovog složenog projekta, koji je bez sumnje likovni događaj godine , ogleda i u tome što pokazuje vitalnost umjetnosti kao takve. Spomenuta različitost umjetničkih poetika i likovnih tehnika ne sukobljava se u autorskim dosljednosatima likovnog izraza nego upravo ističe raznovrsnost cjeline što je u stvari bogatstvo umjetničkih kreativnih mogućnosti. Tako se na ovoj izložbi određena djela što hronološki pripadaju ,, starom” odnosno prošlom vremenu ni najmanje ne čine zastarjelim u odnosu na savremena, recentna djela.
Kada je u pitanju složeni fenomen slobode onda mi se u okviru ove teme nameća potreba navođenja poznatih stihova Branka Miljkovića s jednom izmjenom, koju sam sebi dopustio, kako bi se smisao stihova više usaglasio sa značenjem izložbenog projekta..
,,Hoće li sloboda umjeti da pjeva kao što su Borci pjevali o njoj.” Premda je ovakvo pitanje za opširniju elaboraciju jer uključuje razne aspekte društvenih i političkih problema, izložba ,,Što je nama naša borba dala” potvrđuje da sloboda umjetničkog stvaralaštva može i umije “pjevati” u svim društvenim okolnostima, da je istinska umjetnost afirmacija duha slobode kao čovjekove najvrednije tekovine i uslova njegovog opstanka. Zato treba biti svjestan i zahvalan daru slobode kojeg nam je ,,naša borba dala”. Daru koji trajno obavezuje.
