Čini se da se od početka pandemije komunikacija vlada, epidemiologa i zdravstvenih statističara oslanja na uvjerenje da ako se ljudima pokaže dovoljno grafikona, dovoljno modela, dovoljno statistike, dovoljno informacija, svi će se ponašati racionalno i raditi ono što je ispravno. To očekuju čak i kada je to duboko u suprotnosti sa načinom na koji ljudi žive: zatvaranje kod kuće, potencijalno samih, prekid svakog intimnog kontakta sa ljudima napolju, zaključavanje.
Ovo je bilo iznenađujuće uspješno 2020. godine, kao odgovor na iznenadnu katastrofu, ali to nije realna dugoročna strategija. Kulturna, društvena i politička istorija pandemije HIV-a nas je naučila da ovaj epidemiološki pristup pokušaja da se zaštiti stanovništvo uglavnom fokusiranjem na idealne individualne smjernice ponašanja ne funkcioniše.
Kada vidim epidemiologe „sudnjeg dana“, za koje se čini da je jedino rješenje za pandemiju da zaključaju sve dok ne dođemo do idealizovanog #zerocovid stanja, brinem se da još nijesmo naučili te lekcije.
Nije sve u brojkama
Ne želim da diskvalifikujem ili dovodim u pitanje važan posao koji su epidemiolozi obavili u razumijevanju kako se bolest širi. Ali postoje i druge sile koje informišu kako ljudi odlučuju da se ponašaju osim pukog pristupa naizgled jednostavnim epidemiološkim podacima i grafikonima bez konteksta. Epidemiolozi proučavaju populacije, odnosno ljude u društvenim formacijama. Govoriti o riziku vezanom za brojeve na osnovu podataka i modela na nivou stanovništva nije jedina pokretačka snaga naših akcija.
U slučaju HIV-a i drugih epidemija, epidemiološki modeli su se ili pokazali kao pogrešni ili u najmanju ruku nedovoljni. Na početku te pandemije, epidemiološki podaci koji su stizali iz SAD pogrešno su učinili da virus bude uzrok zabrinutosti samo za već stigmatizovanu populaciju – na primjer, tvrdnje da je sida nešto što pogađa samo gej muškarce – čime je doprinijelo daljoj društvenoj diskriminaciji. I donijete su nerazumne političke odluke da se zatvore mnogi prostori gej muške seksualne društvenosti, kao što je zatvaranje Mineshaft bara u Njujorku 1985. godine u pokušaju da se obuzda širenje virusa.
Ali na kraju ništa od ovih stvari nije bilo dovoljno. Tek 1990-ih, kada nam je virologija dala nove nade da okončamo sidu, uspjeli smo da efikasno obuzdamo virus, ne zahvaljujući promjenama ponašanja koje su zagovarali epidemiolozi i drugi stručnjaci za javno zdravlje u prvoj deceniji pandemije, već antiretrovirusni tretmani i profilaksa za koje se pokazalo da uspješno zaustavljaju prenošenje HIV-a.
To, međutim, ne znači da smo samo čekali da stignu tretmani. Umjesto toga, tretmani su stigli zahvaljujući političkom pritisku pogođenih zajednica koje su prepoznale da jednostavno očekivati od ljudi da promijene svoje ponašanje i da rade pravu stvar u svakom trenutku nije održivo. Prestali smo da dajemo prednost izjavama istine koje postavlja jedna naučna disciplina i umjesto toga smo počeli da crpimo iz znanja proizvedenog u širim medicinskim naukama, društvenim naukama, humanističkim naukama i od aktivista i grupa pacijenata.
Razumijevanje pandemije
Grupa za krizu zdravlja gej muškaraca u SAD, na primjer, bila je prva koja je počela da promoviše upotrebu kondoma među gej muškarcima kada država to nije željela da uradi, već se fokusirala na pristup bez seksa. A grupe aktivista kao što je Act Up dovele su glasove grupa pacijenata i zajednica u centar političkog odlučivanja i biomedicinskih istraživanja. Iz ovoga smo stekli ne samo bolje razumijevanje same pandemije, već i onoga što je ljudima važno i života koje smatraju vrijednim življenja.
Moramo se potruditi da razumijemo šta ljude podstiče da se ponašaju na određene načine, zašto su određena ponašanja koja se doživljavaju kao rizična za njih važna, i da im izađemo u susret priznavanjem i poštovanjem njihovih sistema vrijednosti. U igri su društveni, afektivni i kulturni faktori. Želja, zadovoljstvo, privlačnost intimnosti, potreba za blizinom i fizičkim kontaktom važni su u određivanju šta ljudi na kraju rade.
Tokom Covida, ponovo vidimo poteškoće u izvlačenju zaključaka i preporuka o individualnom ponašanju iz podataka na nivou stanovništva i načinima na koje ovaj apstraktni pristup može lako da previdi društvenu složenost i razlike u određenim zajednicama.
Rizik i sposobnost da se zaštitite često su nepravedno i neravnomjerno raspoređeni – pomislite na epidemiologe koji govore ljudima da se okupljaju u „svojim“ baštama, da koriste odvojena kupatila kod kuće ako se jedna osoba razboli ili da potroše nekoliko stotina eura na prečistače vazduha za svoje domove.
Slanje neefikasnih poruka
Vladini propisi su od početka ove pandemije naizgled pretpostavljali da svi žive u odvojenoj porodičnoj kući sa svojim najmilijima, ili da su domovi, po definiciji, sigurni prostori u koje možemo da se zaključamo bez da budemo usamljeni ili da strahujemo od nasilja.
I vidimo da je ista neefikasna poruka poslata. U prvim mjesecima pandemije, Terrence Higgins Trust je preporučio gej muškarcima da prestanu sa povremenim seksom, što je preporuka o ponašanju za koju je malo vjerovatno da će funkcionisati na duži rok. Nasuprot tome, grupa aktivista za seksualno zdravlje Prepster objavila je seriju stripova (sličnih onima iz zdravstvene krize gej muškaraca 1980-ih), dajući savjete queer muškarcima o tome kako da upravljaju rizikom od Covida tokom susreta – što je realniji pristup od samog uzdržavanja.
Pouke AIDS krize su da su poruke javnog zdravlja koje ne uzimaju u obzir ono što različiti ljudi vrednuju kao život vrijedan življenja i koje su usmjerene na apstraktnu širu javnost nedovoljne – i da epidemiolozi mogu da prave greške i u nauci i u savjetovanju.
Moramo da uključimo ne samo medicinske naučnike, već i društvene naučnike, kulturološke naučnike i zajednice da bismo bolje razumjeli šta je ljudima važno, istovremeno priznajući da se ne ponašamo uvijek (i nikada nećemo) na čisto racionalan način.
Modeli imaju tendenciju da pretpostave da su populacije sačinjene od autonomnih agenata koji će djelovati samo u skladu sa razumom kao odgovor na dati skup informacija. Problem je u tome što, za one od nas koji radimo na medicinskoj, kulturnoj i društvenoj istoriji starije i još kontinuirane globalne pandemije – HIV-a – takvi pogledi ne uspijevaju da obuhvate ono što se dešava svaki put kada se nađemo pred izborom. Oni su na kraju ograničeni i kontraproduktivni.
* * * * *
Autor je Žoao Florensio, profesor na Univerzitetu u Ekseteru
