Je li Crna Gora „hrast kojeg pokušavaju oboriti“ sa već otkinutom jednom granom, pita se danas rezignirani posmatrač političkih, vjerskih i ukupnih društvenih događanja.
Fino je to, svojevremeno, otpjevao Balašević: „Nisu krivci negativci...“
Decenijama unazad mnogi Crnogorci bili su svjesni onoga što se događalo, s neskrivenom namjerom u političkom govoru, ali i djelovanju onih koje i naprednije demokratije kite riječju „opasni“.
Niti je bilo, niti može biti - jedna zemlja a dva gospodara
Događaji na Cetinju i žalosno ustoličenje srpskog mitropolita pokazalo je i onom najnaivnijem, ali i onome kome su prevare, obmane i podmetanja uoči, tokom i nakon Prvog svjetskog rata nedovoljno poznati, sa kakvim se zlom i dalje bori Crna Gora.
Nije na Cetinju bio „blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje“, bio je to onaj koji dolazi u ime velikosrpske hegemonije, a najmanje sljedbenik Hrista, Gospoda.
Viđeli su mnogi Crnogorci davno Hanibala pred vratima. Jasno je bilo mnogima da se država počela urušavati uz pomoć „zla domaćega“, koji je i maženo i paženo u ime demokratije kakve nema nigdje na svijetu.
Jedino zlo je neznanje, učio je Sokrat Atinjane. A znaju li Crnogorci dovoljno svoju prošlost i slavnu istoriju, sa svjesnošću tragike ovih prostora? Ili kretanje po drvetu života debelo banalizuju…
Aprila 1841. crnogorski Vladika Rade, između ostalog, napisao je Nikoli Tomazeu i ovu rečenicu: „Je li krvavije stranice u svemirnoj istoriji od crnogorske?“
Pakleno sjeme nesloge našemu je narodu više zla učinilo, no sve inoplemene sile i oružje.A „pakleno sjeme nesloge” u režiji Srbije dovelo je i do gubitka države 1918, a sa njom i gubitka svoje crkve.
A o aneksiji i gubitku države 1918. i protivpravnog i nekanonskog ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, naravno, uz pomoć Francuske, SAD, Velike Britanije i Italije pisalo se, ali nedovoljno. Jedan dio naše istorije ostao je da se o njemu ne govori mnogo i da čeka ovo što je danas na znanje Crnoj Gori.
“Stalno dozivam događaje što su prošli da pomoću njih izmjerim ova ludila što su došla i zasjela da ne prođu“, napisa Lalić u jednom romanu. Onom koji opisuje čemerna dešavanja iz istorije Crne Gore, uoči i nakon Prvog svjetskog rata, posebno u izvedbi naše ljubimice Rusije.
A „kako se krojila kapa malim i nesložnim u ovom svijetu”, Lalić govori ovako:
„U zamagljenom Petrogradu, na zaleđenoj rijeci Nevi, 3. februara 1914. na konferenciji carskih ruskih đenerala, ministara i državnih savjetnika gdje se raspravljalo o sudbini saveznika na Balkanu – kao nekad na Olimpu, gdje su bogovi odlučivali o sudbini grada Troje - skrojena je crna kapa Crnoj Gori, kao što njenom imenu priliči.
Tu se savjetni knez Trubeckoj složio s mišljenjem šefa đeneralštaba Silinskog: „da je jedna jaka crnogorska vojska za nas (Ruse) nepoželjna”.
Njegovo je mišljenje bilo da bi se jačina crnogorske vojske morala tako odmjeriti da je Srbija može iskoristiti u slučaju nužde, ali da sama bude suviše slaba da preduzme ma kakve samostalne operacije. Takvo stanje stvari prirodno bi dozvolilo da se znatno ograniči obim naše novčane pomoći Crnoj Gori… zaključio je iz toga Saznov.
Kao što je već poznato, dalji razvoj događaja odigrao se u skladu s navedenim mišljenjima. Ovim želim da ispravim pogrešan utisak koji bi se mogao steći iz mojih ranijih razmišljanja o krivcima za kapitulaciju Crne Gore, januara 1916. Možda Petar Pešić, ako je živ i danas uživa pri pomisli kako je baš on sputao crnogorsku vojsku i spriječio je da odstupi, a u stvari – sudbina te vojske zapečaćena je bila već ranije na pomenutoj konferenciji. Pašić i Pešić, i njihovi pomagači raznih vrsta i kalibara, ma šta oni o sebi mislili, nijesu bili naredbodavci nego samo izvršitelji – poslušni i efikasni, nemilosrdni i podmukli, a ipak samo izvršitelji i ništa više”.
Oni koji znaju istoriju znaju i da se ona ponavlja onda kada bavljenje prošlošću, onih koji ne zaboravljaju i znaju, bude tumačeno kao mana nauštrb budućnosti.
Jedan događaj iz Srbije 1998, obračun Srpske pravoslavne crkve i Dobrice Ćosića, neka posluži kao ilustracija jednog dijela dejstava ove institucije u Crnoj Gori decenijama unazad.
Ćosić u knjizi V. Džomića, objavljenoj u izdanju „Svetigore”, u kojoj ga SPC optužuje da je kao član prijekog komunističkog suda kriv za smrt protojereja Srpske pravoslavne crkve u Kruševcu 1944, u pismu upućenom mitropolitu crnogorsko-primorskom i ostalim „srpskim vladikama”, pita da li se za Srpsku pravoslavnu crkvu okončao građanski rat. Ili ga, kako kaže, njeni arhijereji i bogoslovski pisci i dalje vode u saradnji sa njegovim nastavljačima u nekim političkim strankama, sa komunističkim i antikomunističkim profiterima, u štampi i feljtonistici.
Jedino zlo je neznanje, učio je Sokrat Atinjane
Jasno je da se njihovi ratovi sa pozicija četništva u Crnoj Gori ne vode samo protiv antifašističkog nasljeđa Crne Gore, već protiv Crnogoraca. A, svojom mračnom ideologijom i negacijom crnogorske državnosti, identiteta, i svega onoga što čini crnogorsku osobenost, dovode do podjele među Crnogorcima.
Pišući o asimilacijskom smislu ideologije svetosavlja, dr Danilo Radojević je u „Crnogorskim analima” juna 2013. napisao:
„Zanemarivana je značajna činjenica koliko je dugo, i kakvijem sredstvima vršeno srbiziranje, naročito poslije Srpske reokupacije (1918) i ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Previđan je fakat da se poslije Drugoga svjetskoga rata, ranije instalirano (srpsko) četništvo, taktički prišućelo, čekajući pogodniji povijesni trenutak”.
I taj trenutak je, po njima, došao sad. Treba da nam je jasno - nema one Crne Gore kakva je bila do izbora 2020. godine. Nestala je 30. avgusta 2020. kada je na čelo izvršne vlasti zasio kandidat crkve strane države.
Proročki je dr Radovan Radonjić u jednom svom tekstu prije 28 godina konstatovao da je sukob između Srpske pravoslavne crkve i crnogorske države nepomirljiv. I da će tih sukoba biti još, te da će biti žešći i opasniji. I da se neće završiti drugačije do ili nezavisnom Crnom Gorom koja ima svoju crkvu ili ovladavanjem srpske pravoslavne crkve Crnom Gorom.
Danas imamo i jedno i drugo, a niti je bilo, niti može biti - jedna zemlja a dva gospodara.
I na kraju, opet istorija, jer budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sjećaju prošlosti. Naš velikan enciklopedistike dr Dušan Gvozdenović jednom je rekao:
„Iako je istorija neka grdna mješavina laži i istine, laži koja je dugom upotrebom postala istina, i istine koja je slično postala laž, od vitalne je važnosti svakog naroda, pa i crnogorskog, da se bori da ispravi gledanje drugih ako su pristrasna, nelojalna i netačna“.
Jedno je sigurno - ova vlast to neće ni činiti ni učiniti.
