Okupaciju treba razlikovati od aneksije, koja je pripajanje teritorije okupatorskoj državi. Aneksija je najčešći cilj okupacije. Do nje se može doći odmah nakon okupacije ili nekoliko godina kasnije.
Okupacija se može izvesti vojnom silom ili mirnim putem. Okupacija vojnom silom se izvodi neskriveno i s jasno obznanjenim namjerama.
Okupacija mirnim putem se najčešće izvodi uz pomoć unaprijed pripremljenih saradnika u okupiranoj zemlji. Takva okupacija se nikad javno ne obznanjuje i uvijek je sakrivena iza lažnih demokratskih ciljeva, kao što je zaštita svoje manjine i njenih prava, smjena diktatorskog režima, borba protiv kriminala i slično.
Okupatori sebe često proglašavaju oslobodiocima naroda od zločinačkog režima. Time žele zbuniti okupirani narod i naći podržavatelje.
Bez obzira na koji se način izvodi okupacija, okupator mora naći saradnike u okupiranoj državi, da bi s njima napravio vlast koju kontroliše. Za te nečasne rabote uzima osobe bez morala. Posebno bira ekstremiste i sa njima organizuje militantna i paravojna udruženja, kojasluže za opomenu i utjerivanje straha.
Osim toga, okupator nastoji privoljeti što veći broj stanovnika na kolaboraciju. To čini zapošljavajući sebi odane u državnim firmama i preduzećima.
S druge strane, viđenije ljude, na čiju saradnju ne može računati, okupator pohapsi, proglasi kriminalcima, obruka i diskredituje.
Okupacija počinje preuzimanjem kontrole nad službama bezbjednosti. Da bi se to postiglo, potrebno je promijeniti kompletan sastav službi bezbjednosti i postaviti koordinatora službi bezbjednosti koji je vjeran okupartoru.
Simbolički okupacija počinje zauzimanjem prijestonice ili glavnog grada. To se uvijek radi demonstracijom sile i moći okupatora.
Ali stvarna okupacija počinje kad narod izgubi spremnost da se bori za slobodu. Poznato je da niko ne može pokoriti narod dok je spreman da se bori za slobodu
Svaka okupacija mora imati podršku važnih međunarodnih subjekata. Najčešćese saglasnost za okupaciju traži od globalno uticajnih država, koje u toj okupaciji vide svoje interese. Karakteristično je da države koje daju podršku okupatoru to ne rade javno, već prećutno prelaze preko kršenja svih konvencija i prava koje okupator čini.
Okupatorima je veoma bitno da spriječe diplomatsku reakciju i traženje pomoći od država koje se ne slažu s okupacijom. Zbog toga oni žurno nastoje onesposobiti diplomatsku mrežu okupirane države i preuzeti kontrolu nad njom.
Okupacija mirnim putem se najčešće izvodi uz pomoć unaprijed pripremljenih saradnika u okupiranoj zemlji
Pored toga, okupatoru je veoma važna kontrola medijskog prostora, pa odmah nakon okupacije većinu medija preuzmu mediji njegove države. U stvari, nekoliko godina ranije, okupatorski mediji pripremaju svijest naroda u obje države da je okupacija normalna i potrebna.
Da bi kontolisali kretanje stanovništva, okupatorima je posebno interesantna kontrola međunarodnog saobraćaja. Zato se avio saobraćaj prekida prvih dana okupacije, a kasnije ga preuzimaju okupatorove kompanije.
Svaki okupator nastoji dokazati svoje pravo na okupaciju. Zbog toga iskrivljuje istorijske činjenice, nastoji nametnuti svoju kulturu, religiju, jezik i pismo kao istorijski utemeljene na okupiranom prostoru. Sa druge strane, on nastoji uniziti i uništiti svaki identitet okupirane države i sve po čemu su ona i njen narod prepoznati u svijetu. Sportske ekipe po kojima je država prepoznata okupator mora uništiti, jer se na utakmicama najbolje iskazuju patriotska osjećanja.
Najčešći razlog okupacije je preuzimanje teritorije, privrednih i prirodnih resursa okupirane države. Zbog toga okupator nastoji uništiti preduzeća koja upravljaju resursima i dovesti svoje ulagače. Prilikom vojne okupacije ta preduzeća razori bombardovanjem, a prilikom okupacije mirnim putem to uradi administrativnim zabranama i diktiranjem uslova tržišta. Posebno mu je važno finansijski uništiti državu i opljačkati je.
U okupiranim državama, okupator razori pravni i politički sistem, kako bi uspostavio svoj pravni poredak doveo svoje ljude na vlast. To uvijek generiše opšti haos i duboke podjele društva. Ustav i Ustavni sud okupirane države prvo postaju beznačajni. Ustav se nekažnjeno ne poštuje, Ustavni sud postaje nefunkcionalan. A onda se Ustav promjeni da bi se legalizovala okupacija.
Okupatori sebe često proglašavaju oslobodiocima naroda od zločinačkog režima
Okupator postavi tužioce i sudije koji tuže i sude onako kako njemu odgovara. Pritom, ne mari za njihove profesionalne i moralne kvalitete.
Okupatori razaraju i sve ostale institucije okupirane države, da bi napravili nove po svojim potrebama. Uništenje zdravstvenog im je veoma bitno, da bi se narod što više vezao za državu koja ga je okupirala i bio ovisan od nje.
Sva ova razaranja imaju cilj da okupiranu državu bace na koljena, oslabe joj sposobnost odbrane i unište suverenitet.
Svaki pokušaj pobune i javno iskazivanje nezadovoljstva se guši brutalno i prekomjernom silom, nakon čega slijede hapšenja sudionika. Hapšenja se izvode javno, da bi se zastrašio narod.
Oslobođenje od okupacije nije moguće demokratskim putem. Niko do sada u okupiranoj državi nije uspio izborima dovesti vlast koja neće slušati okupatora.
Opozicija koja se bori za smjenu okupatorske vlasti automatski postaje strana koja se bori za oslobođenje. Zbog toga joj okupator oduzme uslove za rad i pristup medijima, a svaku ozbiljniju opozicionu stranku ili političara proglasi ekstremistom ili kriminalcem.
Sa druge strane, okupator formira svoje stranke koje imaju svu medijsku i finansijsku podršku.
Na takvim izborima opozicija nema šansi za pobjedu. I jedino joj preostaje bojkot, internacionalizacija problema okupacije i vanparlametarna borba za oslobođenje. Ako to ne urade, svjesno ili nesvjesno postaju saradnici okupatora.
Svaki okupator nastoji dokazati svoje pravo na okupaciju
Nakon mirne okupacije treba vremena za prihvaćanje istine o okupaciji. Okupatorska vlada nastoji ućutkati sve koji bi tu svijest proširili. Zato joj je važno da pod kontrolom drži univerzitete i sve institucije koje okupljaju intelektualce. A kao što je već pomenuto, mediji i diplomatska predstavništva po kojim bi se istina mogla obznaniti svijetu, od prvog su dana okupacije pod strogom kontrolom.
Svaki okupator želi okupaciju izvesti što mirnije. Ali uvijek pritisak okupatora i njegovih saradnika na slobodoumni narod preraste u teror koji završi masovnim zatvaranjima. Tada zatvori nisu dovoljni pa se otvaraju novi, najčešće u halama državnih fabrika.
Taj teror nikada ne izvodi okupator. To rade kolaboracionisti, koji su to postali zbog patološke mržnje prema svom narodu. A oni sebe nikada ne mogu obuzdati. Spremni su uništiti narod iz kojeg potiču, kako bi iz sebe odstranili dio svog identiteta koji od njih i pravi podvojene ličnosti.
Kada teror postane jedino sredstvo vladavine - okupacija se više ne može kriti. Tada institucionalna borba i djelovanje međunarodne zajednice postanu nemogući i sve završi u krvi. Jer nijedna okupacija nije prošla bez nje, bez obzira da li je izvedena mirnim ili nasilnim putem.
