Pljevlja su još od novembra 1901. godine, kada je osnovana Gimnazija na čelu sa prvim direktorom Tanasijem Pejatovićem, čije ime i danas nosi, predstavljala jednu od luča prosvjetiteljstva i kulturnog uzdizanja na ovim prostorima. Danas, međutim, ovaj grad polako plaća cijenu višedecenijskog nemara prema sopstvenom kulturnom životu.
Gimnazija čuva ono što grad zapostavlja
Gimnazija „Tanasije Pejatović“, kao najrespektabilniji bastion znanja i kulturnog oblikovanja mladih ljudi u Pljevljima i još uspijeva da iznjedri generacije učenika koji se, kroz takmičenja u različitim oblastima nauke i kulture, a kasnije i kao studenti prestižnih fakulteta širom svijeta, trude da ostave trag u naučnom i kulturnom životu Crne Gore i šireg regiona.
To rade na način dostojan imena čovjeka koji je bio inicijator osnivanja pljevaljske gimnazije, Tanasija Pejatovića. I drugi članovi njegove porodice ostavili su neizbrisiv trag u kulturnom nasljeđu Pljevalja, a posebno Risto Pejatović, prvi akademski vajar Crne Gore.
Upravo zahvaljujući nekolicini manifestacija koje su, uprkos nebrizi i minimalnim ulaganjima, uspjele da opstanu, poput međunarodnog konkursa za najbolju karikaturu „Risto Pejatović“, u okviru Dana humora i satire „Vuko Bezarević“, Međunarodnog festivala folklora „Veče folklora pored Breznice“ i tradicionalnih „Pljevaljskih novembarskih svečanosti“, kulturni život Pljevalja još nije potpuno zamro.
Ohrabrenje predstavlja i konkurs za dodjelu književnih nagrada u okviru manifestacije „Dani Milke Bajić Poderegin“, koja je ove godine, od 26. do 28. avgusta, prvi put održana u Pljevljima, u znak sjećanja na prvu crnogorsku romansijerku, prosvjetnu radnicu i književnicu Milku Bajić Poderegin. Ali, nekoliko manifestacija ne čine djelotvornu kulturnu politiku.
Najsjevernija kapija Crne Gore bez pozorišta
U kulturnom životu pljevaljskog kraja ne manjka talenta, niti među mladima nedostaje volje za aktivnim učešćem, ali fali dovoljno sluha da grad bogate istorije i multikulturnog nasljeđa postane centar kulturnih zbivanja na sjeveru Crne Gore, a ne da bude prepoznat prvenstveno kao rudarsko mjesto i jedan od gradova sa najvećim problemima zagađenja vazduha.
Pljevlja, najsjevernija kapija Crne Gore, nemaju profesionalno pozorište. A pozorište nije luksuz niti ukras grada. već jedna od elementarnih kulturnih potreba svake sredine koja želi da razvija publiku, umjetnike i sopstveni kulturni identitet.
Pozorišne predstave koje se danas postavljaju u Pljevljima uglavnom potpisuju autori iz drugih sredina, dok u njihovoj realizaciji učestvuju pljevaljski amateri tj. glumci naturščici.
Tako se događa paradoks da autori iz drugih gradova dolaze u Pljevlja, promovišu svoje adaptacije i grade „pozorišna imena“, dok ime Pljevalja kao grada koji je iznjedrio glumačke talente nagrađivane na festivalima u Crnoj Gori i regionu polako pada u zaborav, onoga časa kada padne zavjesa na kraju predstave.
Branislav Đurović
Amatersko pozorište Pljevalja ove godine odigralo je svega dva puta predstavu „Gospođa ministarka“ Branislava Nušića, jednom premijerno u Pljevljima i jednom u Bijelom Polju, u produkciji Javne ustanove Centar za kulturu. Premijera je održana početkom juna, ali predstava još nije doživjela reprizu pred pljevaljskom publikom.
Za grad sa tradicijom pozorišnog života, to nije samo skroman program, to je alarm.
Nekada pozorište, danas tek nekoliko predstava
Poređenja radi, profesionalne predstave koje su ove godine gostovale u Pljevljima bile su „Anđela“ 3. maja, „Pokondirena tikva“ Narodnog pozorišta Priština 31. maja, „Demokratija“ 15. juna i „Kako podgrijati savršen đuveč“ 8. aprila.
Koncertna ponuda takođe je bila skromna. Nastupili su Neda Ukraden 6. marta, „Divlje jagode“ 28. juna, a 16. avgusta Snežana Đurišić, Radiša Urošević i Čeda Marković, dok je 17. avgusta nastupio Peđa Jovanović. Dakle, samo četiri koncertna programa. Malo za grad čiji stanovnici vole muziku i koji je upravo u muzičkom nasljeđu decenijama imao jednu od svojih prepoznatljivih kulturnih vrijednosti.
Đurović u predstavi "San ljetnje noći"
Ni filmski program nije bio mnogo bogatiji, iako Centar za kulturu ima projektor i uslove za prikazivanje filmova. Pljevaljska publika je ove godine imala priliku da pogleda svega nekoliko ostvarenja: „Yugo Florida“ 2. i 3. februara, „Svadbu“ 10. i 11. februara, „Povratak Žikine dinastije“ 21. februara, „Obraz“ 24. i 25. februara, „15 i po“ 25. marta i „Žetvu“ 28. aprila.
Za grad koji želi da ima živ kulturni život, pitanje nije samo koliko je programa održano, već koliko ih je dovoljno da kultura bude svakodnevna potreba građana, a ne povremeni događaj.
Uslovi postoje, volje nema: Scena Centra za kulturu Pljevlja
Nagrade pljevaljskih glumaca kao da nijesu dovoljne. To najbolje znamo mi, glumci-amateri. Imao sam priliku da igram u predstavama „San ljetnje noći“, „Policajci“, „Gospodin lovac“ i „Boing – boing“, a za glumu u pojedinim od tih predstava osvojio sam nagrade za glumačku bravuru. Za ulogu u „Boing – boingu“ dobio sam i nagradu za najboljeg glumca po ocjeni žirija publike na međunarodnom festivalu u Trebinju.
Branislav Đurović u predstavi "Policajci" iz 2023.
Kao neko ko je neposredno učestvovao u radu amaterskog pozorišta, svjedok sam nečega što je teško objasniti. Naime, koliko god da radimo na promociji kulture Pljevalja i koliko god nagrada donosimo sa festivala amaterskih pozorišta, eho tog angažmana kao da ne uspijeva da dopre do grada pod Golubinjom. Ili, makar, ne dovoljno snažno da bi „gradski oci“ ozbiljno razmislili o ponovnom oživljavanju ugašenog ili osnivanju novog gradskog pozorišta.
A tradicija za to postoji. Narodno pozorište u Pljevljima osnovano je novembra 1949. godine. U njemu je prve glumačke korake kao dječak napravio i poznati glumac Aljoša Vučković. Pozorište je, međutim, ugašeno 1958. godine.
Iste godine kada je osnovano pljevaljsko pozorište, Vlada tadašnje Narodne Republike Crne Gore donijela je odluku o formiranju više pozorišta u Crnoj Gori – u Pljevljima, Nikšiću, Kotoru i Podgorici. Danas jedno Pljevlja nemaju ni svoje pozorište ni pozorišnu manifestaciju. Drugim riječima, grad je praktično „skinut“ sa repertoara pozorišnog života Crne Gore.
Poražavajuća odluka da se ugasi gradsko pozorište nije samo pitanje kulturne politike, ona se odrazila i na mogućnost da Pljevlja postanu prepoznatljivija turistička destinacija. Jer tamo gdje nema pozorišta, nema ni dovoljno gostujućih predstava, pozorišnih festivala i drugih sadržaja koji bi mogli privući posjetioce.
Volođa, rasadnik talenata koji još opstaje
Posebna priča je KUD „Vladimir Knežević Volođa“, ansambl u kojem sam kao dijete napravio prve korake, učeći od najboljih koreografa bogatu lepezu narodnih igara, ne samo iz pljevaljskog kraja već sa različitih meridijana. Njegov sam član već dvije decenije.
I upravo zato posebno primjećujem koliko se malo ulaže u očuvanje kulturnog bogatstva Pljevalja koje u velikoj mjeri počiva na folklornom nasljeđu.
U okviru nekadašnjeg KUD-a „Vladimir Knežević Volođa“, koji danas djeluje kao nevladina organizacija, svojevremeno je postojala i dramska sekcija. Djelovala je sve do osnivanja Narodnog pozorišta, a nakon njegovog gašenja ponovo se vratila u okrilje KUD-a.
Foto: KUD „Vladimir Knežević Volođa“
KUD „Vladimir Knežević Volođa“ bio je i rasadnik brojnih muzičkih talenata. Prve umjetničke korake upravo su u ovom KUD-u napravili pjevač Mirko Rondović i nadaleko poznati Pljevaljski tamburaši. Članovi ansambla, makar na kratko, bili su i čuveni Leo Martin i Šukrija Žuti Serhatlić, koji su vojni rok služili u Pljevljima. To svjedoči da je KUD nekada njegovao različite muzičke žanrove. Čak je pedesetih godina prošlog vijeka u njegovom okviru postojao i džez orkestar.
Danas, kao dio nevladinog sektora, nekadašnji KUD „Vladimir Knežević Volođa“ okuplja oko 280 aktivnih članova raspoređenih u više ansambala. Repertoar čini između 50 i 60 autorizovanih koreografija. I opstaje, ali uglavnom zahvaljujući entuzijazmu i požrtvovanosti članova i pregalaštvu umjetničkog rukovodioca Armana Bećovića.
Kulturni identitet ne može živjeti od entuzijazma
Čekajući bolja vremena i neke nove vjetrove koji će rastjerati maglu zgusnutu nad kulturnim životom Pljevalja, za sada nam ostaje da čuvamo ono što još imamo – kulturni identitet i kulturno-istorijske spomenike koji kroz vjekove opstaju i inspirišu turiste da zastanu u Pljevljima i posjete Manastir Svete Trojice, Crkvu Svete Petke, Husein-pašinu džamiju, Zavičajni muzej Pljevlja, Umjetničku galeriju „Vitomir Srbljanović“…
Foto: Facebook stranica Husein pašina džamija Pljevlja
Ali ni spomenici, ni tradicija, ni entuzijazam pojedinaca ne mogu sami nositi kulturni život jednog grada. Entuzijazam Pljevljaka da njihov grad bude prepoznat kao kulturni centar sjevera Crne Gore prijeti da posustane bez ozbiljnije podrške lokalne samouprave. Jer grad ne čine samo geografske odrednice, stanovništvo, infrastruktura i privreda, već u velikoj mjeri i njegova kultura, umjetnost, memorija i sposobnost da proizvodi nove vrijednosti.
Kulturna mapa grada ne popunjava se samo čuvanjem onoga što je nekada postojalo. Ona se mora iznova crtati. A Pljevlja su već predugo bez autentičnosti na toj mapi…
Tekst je produkt radionice realizovane u okviru projekta „Medijska pismenost u lokalnim zajednicama – Mapa lokalnih priča“, koji Portal Analitika sprovodi uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore, kroz Konkurs za raspodjelu sredstava za podsticanje medijskog pluralizma
