Na Velikoj sceni KIC-a "Budo Tomović“, sinoć smo imali smo priliku da gledamo dvije predstave u okviru FIAT festivala. U oba slučaja, publika je bila smještena na pozornici.
Puno praznog hoda u „Teoremi“
U okviru takmičarske selekcije izvedena je predstava "Teorema“ Teatra ,,Zlaten Elec“ iz Sjeverne Makedonije, u režiji Mirka Radonjića, u kojoj su igrali Zlatko Mitreski, Leonida Gulevska, Boban Aleksoski, Marija Kariloska i Branko Mihalojski.
Predstava je bazirana na istoimenom romanu i filmu Piera Paola Pazolinija (05.03.1922-02.11.1975.), objavljenih 1968. godine. Priča prati tipičnu buržoasku porodicu - oca, majku, sina, kćerku i kućnu pomoćnicu - koji svi započinju intiman odnos sa misterioznim, onostranim i skoro anđeoskim Posjetiocem. Kroz te odnose, oni doživljavaju psihološku i spiritualnu transformaciju, i kada ih on napusti forsirani su da se suoče sa ispraznošću i lažima svojih života, nesigurnošću sopstvenog identiteta i buržoazijskom korupcijom.
Predstava nije zainteresovana da bude puka iscenacija Pazolinijevog djela. Čini se da je njena namjera prije da, kroz savremena pozorišna sredstva, stupi u dijalog s idejama koje djelo zastupa; da ostavi radnju i dijalog iza sebe, ali zadrži i prenese emocionalnu i spiritualnu srž djela. Nažalost, nivo apstrakcije u koji predstava zapada čini da bude uglavnom nečitljiva onima koji nisu prethodno upoznati s Pazolinijevim radom.
Težeći ka postdramskoj dekonstrukciji, predstava se oslobađa većine elemenata konvencionalnog pozorišta. Posjetilac se ne pojavljuje, i priča kreće od momenta kada je on već napustio porodicu.
Pored prisustva publike na pozornici, u jednom momentu stražnja vrata scene se otvaraju i daje se pogled na zelenilo spoljašnjeg prostora. Dijalog biva sveden na fragmentarne citate Pazolinijevog teksta, nepovezanih niti logičkim niti hronološkim redom.
Likovi i njihovi međusobni odnosi skoro potpuno nestaju kao element dramskog djela, i na momenat se glumci obraćaju publici, podsjećajući ih da prisustvuju predstavi koja nije potpuno vjerodostojna izvornom tekstu, a jednom glumcu se iznenada dobacuje da skrati tekst i da ne bude previše širok u opisima.
Međutim, ovi djelimično interaktivni elementi u potpunosti nestaju nakon prve trećine predstave, a preostala pozorišna sredstva nisu dovoljna da nadomjeste nedostatak likova i radnje. Iako su glumci konstantno aktivni na sceni, dobija se utisak da u predstavi ima puno "praznog hoda“.
Estetski, predstava je veoma uspješna. Kostimi su jednostavni ali upadljivi, a osvjetljenje, muzika i glumački pokret se često kombinuju da bi stvorili vizuelno prijatne scene.
Scenografija je isto tako jednostavna, sastojeći se od lažnog travnjaka i drveća u saksijama koje ga okružuje i oslikavajući tako baštu, motiv koji se možda najčešće pominje u nepovezanom tekstu predstave, gestikulira prema temama religije i buržoazije prisutnim u Pazolinijevoj drami. Električni oreol je još jedan prisutan motiv, i igra u nekoliko scena na uspješno komičan način.
Predstava, kroz citate romana "Teorema“ flertuje sa nekoliko problema: religija, moralizam i sentimentalizam, razlike između savjesti i duše, seksualna represija, psihoanalitičko razumjevanje incesta, ljudska potreba za kontrolom, posjedovanjem i racionalizacijom, figura oca... Međutim, svi ovi pojmovi bivaju pomenuti, bez daljeg razrađivanja ili povezivanja kako bi se došlo do centralne teze, dajući utisak nekonkretnosti i tematsko-ideološke neodređenosti.
Srodnija performansu nego potpuno realizovanoj predstavi, "Teorema“ se na momente čini nalik fotografskoj izložbi rađenoj po uzoru na Pazolinijevo djelo: ne nastoji da nam ponudi sopstvene odgovore i teorije, već nam nudi seriju scenskih slika kroz koje nas ohrabruju da sami razmišljamo o problemima kojih se dotiče, i dođemo do sopstvenih odgovora.
Dramaturgiju potpisuje Eva Kamchevska, kostim Lina Leković, a prevod Natasha Sargjoska.
Istinite priče u „Znam. Neću!
Kao dio programa off-selekcije sinoć je izvedena crnogorska predstava "Znam. Neću!“ u režiji Žane Gardašević-Bulatović, u kojoj igraju Stefan Vuković i Maša Labudović. Primarno namijenjena maloljetnoj publici, predstava je bazirana na istinitim pričama mladih Crne Gore koji pate od različitih oblika zavisnosti.
Predstavu karakteriše pseudo-dokumentarni ton: glumci preuzimaju uloge mladića koji prolazi kroz proces odvikavanja od psihoaktivnih supstanci, i njegove psihološkinje, ali i bivše zavisnice od igara na sreću, a prisustvo publike na sceni stvara iluziju školske prezentacije ili TED Talk-a. Uslovljeno time, dijalog na momente može biti deklarativan ili ispunjen parolama, ali glumci vješto otjelotvoravaju svoje likove.
Radnja je ispresijecana kratkim flashback scenama, kroz koje sagledavamo mladost likova, kao i njihove odnose s porodicom i prijateljima. One čine tok predstave dinamičnijim i ispunjenijim tenzijom, daju i izvođačima priliku da pokažu glumačku fleksibilnost: iako nema promjene kostima ili sličnih drastičnih transformacija, kroz brzinsku ali prirodnu promjenu govora tijela ili stila pričanja, glumci uspješno dočaravaju likove u različitim životnim dobima.
Kroz različite scene naizmjenično se pojavljuje rastegljiva bijela lastika, koja služi kao simbol zavisnosti, i s kojom dva lika vezuju jedan drugog, tretirajući svoja tijela kao dio apstraktnih skulptura.
Projekat ima multimedijalni karakter: u pozadini scene se nalazi platno na kojem se projektuju isječci iz filmova, preskakanje između radnog svijetla i nadrealnog duboko plavog označavaju promjene između dokumentarnih i flashback scena, a voice-over naracija služi da ilustruje unutrašnje misli likova. Međutim, multimedijalni potencijal nije u potpunosti realizovan, i scenska rješenja polako postaju predvidljiva.
Najbitnije od svega, temi zavisnosti se pristupa saosjećajno, odgovorno, iskreno i bez osude. Mada se negativne posljedice zavisnosti, i po ljude koji boluju od nje i njihove bliženje, pominju, u glumi i naraciji nema voajerizma, senzacionalizma ili eksploatacije.
Fokus je primarno na tome šta navodi ljude da se okrenu zavisnosti: od očekivanih uzroka (porodični problemi, vršnjački pritisak), do onih o kojima rijetko čujemo (iluzorni osjećaj autonomije i nezavisnosti kroz novac dobijen kockom). Projekat skreće pažnju da put odvikavanja nije lagan i linearan, već ispunjen svakodnevnim radom na sebi i čestim relapsima.
,,Znam. Neću!“ je nezavisni projekat realizovan uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore. Tekst potpisuje Žana Gardašević-Bulatović, muziku Anton Lekočaj, dizajn Dragan Koprivica, a video Goran Brnović i Vuk Brnović.
