Šeste večeri Festivala FIAT-a, imali smo priliku da u Velikoj Sali KIC-a „Budo Tomović“ odgledamo dvije predstave u okviru takmičarske selekcije festivala. Obje odlikuje činjenica da nastaju u saradnji između umjetničkih parova, koji su istovremeno i izvođači.
Lutka: Estetizovano nasiljekoje publiku pretvarau saučesnika
Prvo je izvedena poljsko-kosovska predstava ,,Lutka“ (Die Puppe), nastala u produkciji pozorišne kompanije SUKA OFF, motivski inspirisana djelima njemačkog umjetnika Hansa Bellmera, pogotovo njegovim fotografijama. Predstavu su režirali i u njoj igraju Sylvia Lajbig i Piotr Wegrzynski. Publika je tokom predstave sjedjela na sceni.
Naslov predstave aludira na dvije knjige koje je Hans Bellmer objavio: ,,Die Puppe“ (1934), anonimno objavljenu u Njemačkoj, i ,,Les Jeux de la Poupée” (1949) objavljenoj u Parizu, nakon što je umjetnik izbjegao od progona nacističke partije. Obje knjige sadržale su crno bijele fotografije lutaka, namještene i slikane u seksualizovanim i uznemiravajućim pozama. Stoga je centralni element ove predstave žena koja biva tretirana kao lutka od strane fotografa.
Kada publika stupa na pozornicu, ona je već u dubokom mraku. U centru, pod slabim osvjetljenjem, koje nalikuje na starinske sijalice, za stolom sjedi jedna žena. Prilazi joj muškarac, potpuno odjeven u crno, sa maskom na licu.
Dok sintisajzerska muzika i govor na njemačkom, snimljen na magnetofonu, odjekuju pozornicom, on je skida (ostavljajući joj samo helanke sa crno bijelim prugama), omotava glavu zavojima, preko lica stavlja bijelu masku lutke, vezuje plastičnim trakama, pozira poput lutke, i neprestano slikava. Slijedi niz režijskih rješenja, od kojih su neki predvidljivi (baloni se postavljaju Lutki kao reprezentacija implantanta dojke), a drugi šokantniji (Lutki se prikopčava IV linija, koja joj prividno vadi krv, koja se sipa u čaše i nudi publici).
Komentar na objektifikaciju žena, njihovo svođenje samo na tijela, seksualno nasilje, i eksploataciju glumica i modela od strane umjetnika je jasan. Međutim, predstava ne prelazi u kliše i nudi svjež i zabavan osvrt na date teme kroz tri faktora.
Prvo, predstava svo vrijeme održava unikatnu i efektivnu morbidnu atmosferu, koja nas, bez pribjegavanja melodrami ili pretjeranom nasilju, drži u neizvjesnosti. Minimalistička scenografija, svijetlo i kostim, u kombinaciji sa prigušenom ali sveprisutnom uznemirujućom muzikom, vodi do jakog vizuelnog identiteta koji lako drži pažnju.
Estetski izbori i glumački pokret na sceni osiguravaju da tijelo glumice, iako ogoljeno i forsirano u erotične poze, budi sažaljenje i strah, umjesto da bude svedeno na pornografski objekat. Jedno od suptilnijih rješenja kojima se to ostvaruje jeste kroz specifični element kostima: glumica sve vrijeme, preko gornjeg dijela tijela nosi uski, poluprovidni triko, za koju nijansu bljeđi od njene kože.
Ovaj detalj je teško svjesno primijetiti (sve do kraja predstave, kada ga ona bijesno kida sa sebe), ali ljudski mozak podsvjesno primjećuje razlike u nijansi, teksturi, reflekciji svijetlosti, naborima i rastezanjima prilikom pokreta, između kože na torzou i udovima i vratu, te to pridodaje na osjećaju neprirodnosti i nelagode.
Drugo, pri kraju predstave, Lutka pokušava da se pobuni. Oslobađa se traka koje je vezuju, skida sa sebe balone i triko, prigušeno reži. Ali njen nasilnik za to ne mari. Klinički je oblači u odjeću koju je nosila na početku predstave, skida joj masku i zavoje, stavlja joj periku, i sjeda je u stolicu dok i sam skida svoju masku. Potpuno se posvećuje razvijanju svojih fotografija, dok ona pored njega izvodi kontorcije.
Njeni pokreti naliče na one koje je on zahtjevao od nje, ali u njima više nema ni prividne senzualnosti: umjesto toga, čini se kao da joj je veći dio kostiju slomljen, iskrivljen do neprirodnih uglova. Njen nasilnik to ni ne primjećuje, zaokupljen svojim fotografijama.
Kroz tu kratku scenu, shvatamo da je estetizovano, naizgled “uzvišeno” nasilje umjetnika i intelektualca kojem smo prisustvovali, koje nas je zabavljalo koliko i zapanjilo, za nju dosadna svakodnevica. Još više, razumijemo da u njihovom odnosu, erotika nije ni cilj ni motiv, već sredstvo: čin oblačenja i smještanja Lutke na stolicu je jednako nasilan i ponižavajući koliko i slikanje nje gole, jer su oba počinjena protiv njene volje.
Treće, nakon što se predstava završi, glumci odbijaju da izađu na poklon. Umjesto toga, publika je pozvana da priđe stolu na centru pozornice, i razgleda fotografije nastale tokom predstave. Većina gledalaca će pristati, čime i sama postaje saučesnik u Lutkinom zlostavljanju. Time, predstava nas uključuje u svoj tok, i mi postajemo sredstvo kojim se ilustruje činjenica da se većina nasilja dešava zahvaljujući apatiji i prećutnom sudjelovanju okoline.
Muški lik, fotograf, prvi napušta scenu. Lutka ostaje iza. Na nju pada da završi posao i razvije fotografije do kraja. Stoji nad njima. Gleda u njih, pa u publiku, s prikrivenim gađenjem i umorom. Prije nego što napusti pozornicu, izvršava jedan sitan, ali za nju bitan čin inata. Gasi magnetofon.
Trilogija ega: Ambiciozan luk bez uvjerljivog završetka
Sinoć je pred podgoričkom publikoma izvedena i italijanska predstava ,,Trilogija ega“ (Trilogia dell’ Ego). Režiseri i izvođači ove predstave su Lorenzo Paladini i Miriana Moschetti. Za produkciju je odgovorna Mediteranska akademija glumca (Accademia Mediterranea Dell’ Attore), izvršni producent je Rebecca Scotellaro, a tehnički direktor Edoardo Chiga.
Predstavu odlikuje dramaturški luk koji se sastoji od metatekstualne trilogije u kojoj se traže poveznice između tri lika: Narcisa antičke grčke mitologije, Ričarda Trećeg iz istoimene tragedije Vilijema Šekspira, i kralja Ibija Alfreda Žarija. Pozicionrajući ih kao tri manifestacije istog arhetipa samoljublja, predstava gradacijski prati razvoj megalomanije i kompleksa više vrijednosti od ličnog do političkog nivoa.
Predstava se može podijeliti na tri cjeline, od kojih je svaka posvećena jednom od trojice navedenih likova, i biva obilježena sopstvenom estetikom, tipom dijaloga i načinom glume. Zajedničko im je to što se radnja svake cjeline dešava unutar ograničenog bijelog kruga, ocrtanog na pozornici, i što su glumcima, na neki način, lica pokrivena do kraja predstave.
Prva trećina je posvećena Narcisu, prelijepom mladiću koji je, po grčkoj mitologiji, bio proklet da se zaljubi u sopstveni odraz kao kazna za oholi način na koji je tretirao one koji su mu izjavili ljubav. Predstava pristupa njegovom liku s iznenađujućim sažaljenjem, i nudi revizionističku dekonstrukciju mita, fokusirajući se na detalj prisutan u određenim verzijama mita - da je Narcisova majka Liriopa primila proročanstvo da će njen sin umrijeti ako ikada vidi sopstveni odraz ili ,,spozna sebe“, što ju je navelo da ga odgoji daleko od civilizacije.
Narcis je predstavljen kao osoba čija oholost proizilazi iz činjenice da mu je, zbog pretjerane i posesivne roditeljske ljubavi, onemogućeno da prođe kroz proces individualizacije kojim bi izgradio sopstveni identitet.
Vrhunac njegove priče, momenat u kojem po prvi put u životu vidi svoj odraz u vodi, te bdi nad njim dok ili ne umre od gladi ili se slučajno ne udavi (zavisi od verzije mita), učinjen je dinamičnijim i dramski kompleksnijim. Voda u kojoj se nalazi njegov odraz je personifikovana, i ona mu se podsmijeva i zavodi ga.
Narcis se upuša u verbalni konflikt s njom, koji je, naravno, zapravo konflikt sa drugom stranom svoje ličnosti. Na momente, on postaje svjestan i smrti koja ga očekuje i ispraznosti dosadašnjeg života, ali u nedostatku čvrstog identiteta i zdravog samopoštovanja, nije sposoban da im odoli. Snoliko, plavozeleno svijetlo koje se preliva preko pozornice daje utisak čarobnog jezerceta u dubokoj šumi, dok lepršava bijela odjeća, zavoji preko očiju i jezivo šaputanje, asociraju na ritualističko korijenje antičkog pozorišta.
Druga trećina predstave posvećena je Ričardu Trećem. Ona predstavlja spojnicu između ličnog i političkog, kao i tekstualno najkompleksniji dio predstave. Pod zlatnim osvjetljenjem, u bijelim pseudo-vojnim kraljevskim uniformama, sa gvozdenim maskama na licima, glumci kombinuju tekst na maternjem italijanskom sa šekspirovskim engleskim, izvodeći poznati monolog ,,Sad je zima našeg nezadovoljstva“, sa određenim izmjenama, ubacujući u njega moderne pojmove kao što su kapućino, ili poredivši sebe s Pinokijem. Ovaj tekstualni eksperiment čini da figura Ričarda, umjesto veličanstvene, izgleda smiješno, kao neko ko se pretjerano trudi da impresionira svoju publiku.
Ovaj dio predstave odlikuje izražena dvosmislenost. Jasno je da je Ričard osoba koja je, iz nezadovoljstva samim sobom, naškodila i svojim bližnjima i svom narodu. Njegove poznate replike, u kojima jadikuje da nije stvoren za ljepotu, ljubav ili laki život, i da je odlučio da nema drugog izbora sem da postane zlikovac kakvim su ga oduvijek smatrali, bivaju reinterpretirane kao samosažaljevanje nesrećnog, destruktivnog čovjeka, koji svaljuje krivicu za svoje postupke na druge.
Njegovo samo-omalovažavanje je prikazano kao još jedan oblik arogancije: ako nije sposoban da se izdvoji po pozitivnim osobinama, onda će sebe prikazati kao nesvakidašnje ispunjenog manama, poseban po svojoj tragičnosti i monstruoznosti. A ipak, uprkos svemu, i dalje nas ostavlja da se pitamo: možda je ipak u pravu.
Treći dio predstave posvećen je kralju Ibiju, junaku istoimene predstave koja je, tokom praizvedbe u Parizu 1896. toliko šokirala publiku da je odmah bila skinuta s repertoara, i nije bila javno izvođena tokom autorovog života. U pitanju je drama koja parodira Šekspirovske istorijske tragedije (poput Magbeta, Kralja Lira, Hamleta itd), koja se smatra prethodnikom umjetničkih pokreta dadaizma, nadrealizma, teatra apsurda, i moderne književnosti uopšte. U kontekstu gradacije ove predstave, tekst ,,Kralja Ibija“ uvodi se kako bi se vršila dekonstrukcija savremenih velikih političkih narativa, i kulta ličnosti koji veliki svjetski lideri grade.
Ovaj dio predstave je najkomičniji, ispunjen sa najviše songova i rekvizita, i teži tome da bude politički najaktuelniji. U ovom trećem, međutim, ne uspjeva. Njegov komentar na svjetske događaje svodi se na songove koji parodiraju tendenciju SAD da se istovremeno prikazuju kao zemlja slobode i vojno najsnažnija zemlja na planeti, kao i imitaciju govora predsjednika Donalda Trampa, koji je sugerisan kao savremena manifestacija Ibija.
Ta ideja nije bez pokrića, ali problem leži u tome što se ne nudi dublja dekonstrukcija političkih odluka ili nacionalističke propagande koja ih podržava. S aktivističkog stanovišta, takav pristup izgleda neodgovorno, a s umjetničkog traljavo, te se dobija osjećaj da predstava nije završena vrhuncem koji je prethodno izneseni materijal zasluživao.
