Penjanje na najviši vrh Evrope, planinu Elbrus, nije samo fizički poduhvat, već i duboko emotivno i duhovno iskustvo koje oblikuje čovjeka. Rožajac Sanel Škrijelj, odrastao pod padinama planine Hajle, ostvario je nedavno ovaj veliki planinarski san nakon dugih godina uspona, izazova i priprema.
Uz surove uslove, hladnoću i iscrpljenost, stigao je do vrha Elbrusa na 5.642 metra, gdje su se susrele njegova istrajnost, priroda i emocije koje ostaju urezane za cijeli život.
Ovo je njegova priča o usponu koji nadilazi sport. To je, kako nam je kazao, i susret sa samim sobom i neiscrpnom ljepotom planine.
“Prolazile su godine sazrijevanja kada je u pitanju planinarenje. Nakon nekoliko značajnih vrhova u Crnoj Gori i regionu odlučio sam da idem na Mont Blanc 4.810 mnv u Francuskoj koji predstavlja najviši vrh Alpa i Francuske i ujedno najviši vrh Zapadne Evrope. Nakon što smo uspejšno realizovali ekspediciju i nakon sumiranja utisaka pojavila se želja za zvanično najvišim kontinentalnim vrhom Evrope - planina Elbrus, 5.642 mnv. Nalazi se na Kavkazu i predstavlja prestižni izazov "Seven Summits" jedan on najviših vrhova sedam kontinenata”, priča Škrijelj za Portal Analitika.
Od hladnoće i iscrpljenosti do suza radosnica
Putovanje do Elbrusa, a potom i sam uspon na vrh, na našeg sagovornika ostavili su snažan utisak.
“To je priča za sebe. Odluka da sa već formiranom grupom idemo automobilom je prilično hrabra i uzbudljiva, jer smo tokom puta do tamo i natrag prešli oko 7.500 km, preko Srbije, Bugarske, Turske, Gruzije do Rusije odakle smo iz malog planinarskog sela Terskol započeli uspon”, prisjeća se Škrijelj.
Nakon duge vožnje i odmora, kao i tri dana aklimatizacije, došao je trenutak da krenu na završni uspon.
“Odlazimo gondolom do stanice Garabaši, koja se nalazi na visini od 3.847 mnv, a nakon toga idemo oko 45' do našeg doma za popodnevni odmor Prijut ili Diesel Hut na 4.050 mnv. Već se osjeća ozbiljna visina, neki lagani obrok i čaj su prijeko potrebni, jer na usponu, neće biti prilike za ozbiljniju hranu. Hidriramo se koliko možemo, a to je jako bitno za uspon i adaptaciju organizma na velike visine”, objašnjava Škrijelj.
Nakon nekoliko časova odmora, dogovorili su se, kaže, da krenu nešto ranije na uspon, oko 22 sata.
“I došao je i taj trenutak. Oblačimo opremu, goretex jakne, čeone lampe i rukavice, na gojzericama su "dereze" i polazimo! Penjemo se uz padinu koja je jako duga, veoma je hladno, vjetar duva oko 35 km/h, treba držati pravilan ritam, ne brzati, ali imati korak koji drži naše tijelo zagrijanim. Iako imamo nekoliko slojeva odjeće - teško je”, prisjeća se Škrijelj.
Prolazili su, priča naš sagovornik, sati i sati.
“Polako se nazire svitanje i uskoro će osvanuti dan, vedro je i veoma hladno, oko -18, i prilično vjetrovito... Posljednjih 600 metara je izuzetno teško, treba "probiti" visinu... Ulazimo u traverzu koja nas dovodi na prevoj između istočnog i zapadnog Elbrusa na oko 5.300 mnv”, priča Škrijelj.
Završni uspon – borba sa sobom
Nakon kratke pauze, nastavili su dalje preko fiksnih užadi.
“Treba dosta srtpljena, upornosti i snage da se domogne vrha. Isto tako psihički nije lako nositi se sa izazovima na koje nailazimo. Sjećam se porodice, kao da su tu, mislim o njima i pravim završne korake, uz otežano disanje - kiseonik je na ovim visinama dosta razrijeđen”, kaže Škrijelj.
A onda je stigao do vrha i ostvario davnašnji planinrski san. Zakoračio je na “krov Evrope”.
“Biti na najvišem vrhu Evrope je prelijep osjećaj. Savršen dan, pogledi koji očaravaju! Konačno na vrhu - ispunjenje dugo planiranog sna postaje java! Nekoliko planinara na vrhu mi čestitaju, jednog prepoznajem, Aleksej upravnik doma Prijut me zagrlio i pomogao da raširim zastave Crne Gore, grb Opštine Rožaje i moju nacionalnu zastavu”, priča Škrijelj za Analitiku.
Tada su ga, kaže, preplavile emocije. To su, poručuje, trenuci koji se vječno pamte.
“Stajati na vrhu Elbrusa - trenutak je koji ostaje urezan do kraja života. Definitivno fantastičan trenutak, najviša planina Evrope i vi na vrhu, kao da sve utihne, vrijeme stane i osjetite da je nebo granica sve što se vidi u okruženju i na horizontu je ispod vas! To vrijedi doživjeti i teško je riječima opisati. Toliko truda i odricanja, a zapravo tu smo nekoliko minuta. Teško je dati odgovor na pitanje: šta nas to tjera u visine i na ovakva mjesta? Mogući odgovor je možda - poseban osjećaj ispunjenosti i blagostanja "dodir sreće" koji ne potiče sa ovog svijeta već je "kosmičke prirode", iskren je Škrijelj.
6Nakon toga, kaže, slijedi spust, koji za planinare predstavlja drugo poluvrijeme.
“Još puno hodanja, opreza, borba sa iscrpljenošću i hladnoćom, treba stići bezbijedno u dom, to je sada najbitnije”, kaže Škrijelj.
Penji visoko, spavaj nisko
Prije uspona na najviši vrh Evrope naš sagovornik ističe da su imali ozbiljne pripreme. Ekspedicija je, kaže, trajala 14 dana računajući putovanje i aktivnosti u planini za aklimatizacije i završni uspon. Pripremne aktivnosti izvodili su na našim planinama i regionu.
Prije uspona na Elbrus na Kavkazu su popeli nekoliko vrhova.
“Prilikom aklimatizcije, prvi dan smo išli na vrh Čeget, 3.740 mnv, drugog dana na Opservatoriju do tačke na 3.850 mnv i trećeg dana smo peli padine Elbrusa do "Stijena Pastuhovih", na 4.800 mnv. Aklimatizacija je ključ uspjeha kada su u pitanju visokogorske ekspedicije, veoma je važno prilagoditi tijelo na visine, postepenim usponima i tu važi pravilo "penji visoko, spavaj nisko"", kaže Škrijelj.
Elbrus, kako naglašava, iako najviša planina Evrope nije tehnički naročito zahtjevna, ali zato fizički, kondicionon i psihički jeste.
“Za ovakve visoko-gorske akcije trebaju godine iskustva, postepeni usponi na veće vrhove Balkana i Alpa, kao i podizanje fizičke forme različitim vrstama treninga na kvalitetan nivo”, ističe sagovornik Analitike.
Djetinjstvo s pogledom na Hajlu
Škrijelj napominje i da je odrastao okružen prirodom, s pogledom na ljepote Hajle.
“Kada otvorim vrata kuće, pogled ide prema planini Hajli, 2.403 mnv. Tako da sam od malena puno vremena provodio u tom abijentu što je vjerovatno - kasnije će se pokazati - uticalo snažno na mene”, ističe Škrijelj.
Upravo Hajla bila je i prva planina na čije vrhove se popeo.
“Prvi put sam izašao 2015. godine na Hajlu i od tada često odlazim u prirodu, uglavnom penjući nove vrhove i otkrivajući ljepote planinskih sistema Crne Gore i regiona, preko Alpa i Dolomita, pa i dalje širom Evrope”, navodi Škrijelj.
Od svih planinarskih poduhvata, planina čije vrhove je gledao od djetinjstva ima posebno mjesto u njegovom srcu.
“Posebno pamtim Hajlu, 2.403 mnv iznad Rožaja, jer je to prva planina na kojoj sam ušao u svijet planinarstva. Takođe, najviši vrh Alpa, Mon Blan 4.810 mnv meni posebno znači i toga se uspona često sjetim. Naravno, i sada Elbrus, koji je ostavio snažan utisak”, kaže Škrijelj.
Susret na medvjedom najupečatljivija anegdota
Planinarenje, osim što je fizički izazovno, često donosi i nepredviđene situacije. Sagovornik Analitike prisjeća se da je jednom prilikom imao i jedan susret sa medvjedima, koji se, srećom, dobro završio.
“Bio sam sam na Hajli jednog jula, iako pravila kažu da se u planinu ne odlazi sam. Tokom silaska, ugledao sam ženku medvjeda sa dvoje mladunčadi”, prisjeća se Škrijelj.
Kaže da se nije puno približavao kako ne bi uznemirio mečku ili mečad.
“Srećom, ugledao sam ih sa prihvatljive distance i nijesam je uznemirio. Nije mi u početku bilo svejedno, a zatim sam brzo prihvatio situaciju kao dar od Boga. Posmatrao sam je desetak minuta i lagano bezbjedno se udaljio da je ne uznemirim! To mi je do sada najupečatljiviji događaj iz planine”, kaže Škrijelj.
Planinarenje – sport, filozofija, način života
Za njega je planinarenje i sport i filozofija i način života koji oblikuje i brusi karakter.
“Najljepši predjeli na planeti su planinski vijenci koji oblikuju našu planetu. Preći to svojim nogama i doživjeti tu ljepotu je neprocjenjivo! Široki vidici i čarobni horizonti su ono što nas iznova inspiriše”, kaže Škrijelj.
Planinarenje je, kako dodaje, mnogo više od užitka u prirodnim ljepotama.
“Upoznajemo širok krug prijatelja, dijelimo zajedničke trenutke, putujemo zajedno i penjemo planine uz osmijeh. Mislim da se na planini stiču posebna neraskidiva prijateljstva. Takvu vrstu mira, harmonije i toliko zdrave fizičke aktivnosti ono su što izdvaja planinarenje u odnosu na druge sportske aktivnosti”, naglašava Škrijelj.
Sanja Himalaje i Ande
Iako je nedavno došao sa ozbiljnog planinarskog pohoda Rožajac već sanja o novim i visočijim vrhovima.
“Velika želja mi je da pođem na Himalaje, Ande i možda Aljasku. Sve to je ambiciozno i traži dosta priprema, ali uvijek težimo većim ciljevima. Moguće da sljedeća ekspedicija bude na afričkom kontinentu”, zaključuje Škrijelj.
