Knjige treba čitati uvijek i svuda… čak i u kratkom predahu dana, između obaveza, u prolazu... U danima nakon što mine buka novogodišnje noći, druženje sa knjigom opet, makar na kratko, može postati mjesto susreta sa sobom, ličnim dilemama, pitanjima i razmišljanjima. Tada nam ne trebaju liste književnih hitova, već ona djela koja među koricama sabiraju mudrost, emocije i znanje.
Naša poznata spisateljica, Jasenka Lalović za čitaoce Analitike preporučuje šta čitati u ovim prazničnim danima. Njen izbor povezuje romane koji otvaraju pitanja identiteta, nezaobilaznu poeziju, ali i klasike kojima se uvijek vraćamo drugačiji nego što smo bili pri prethodnim čitanjima.
“Zaista nije lako izdvojiti naslove za preporuku u moru jednako vrijednih knjiga. Ipak, pokušaću da ovaj izbor svedem na djela za koja mi se čini da je važno da im se upravo sada posveti pažnja”, kaže sagovornica Analitike.
“Nebeske rijeke”, Elif Šafak: Kap vode koja povezuje epohe i sudbine
Novoobjavljeni roman “Nebeske rijeke” Elif Šafak na neobičan i poetičan način, kaže ona, poziva čitaoca da zaroni dublje od samog teksta.
“Kroz jednu jedinu kap vode, priča briše granice između epoha, kontinenata i ljudskih sudbina, podsjećajući nas da voda pamti, dok ljudi brzo zaboravljaju”, ističe Lalović.
Radnja povezuje tri priče.
“U Londonu 1840. godine, uz zagađenu Temzu, odrasta Artur, dječak s izuzetnim pamćenjem koje mu postaje izlaz iz siromaštva i nasilja. U Turskoj 2014. godine pratimo desetogodišnju Narin, kojoj prijeti potpuni gubitak sluha, dok se svijet njenih predaka uz rijeku Tigar urušava pod naletom rata. U Londonu 2018. godine, usamljena i slomljena Zalika pronalazi utočište na čamcu na Temzi, planirajući kraj svog života, sve dok jedna knjiga ne promijeni njen pogled na sopstveno porijeklo i budućnost”, napominje ona.
Kako dodaje, rijeke Tigar i Temza postaju svjedoci života, stradanja i opstanka.
“Jedna kap vode putuje kao veza među likovima, prenoseći sjećanja koja nadilaze pojedinačne sudbine. Ovo je roman o pamćenju, gubitku i nadi, duboko human, poetičan i snažno aktuelan”, kaže Lalović.
“Stoner”, Džon Vilijams: Tihi život kao velika drama
Njen sljedeći prijedlog je “Stoner”, Džona Vilijamsa.
“Ne morate biti strastveni čitalac da biste se prepoznali u “Stoneru”. Dovoljno je da ste nekada imali san i da ste barem jednom od njega odustali”, napominje naša sagovornica.
Kako navodi, početkom 20. vijeka u Americi, Vilijam Stoner, sin siromašnih farmera, sasvim neočekivano otkriva književnost i u njoj pronalazi smisao koji će mu zauvijek promijeniti životni put.
“Umjesto povratka na porodično imanje, ostaje na univerzitetu kao profesor. Njegovi dani prolaze bez velikih uzbuđenja, u predavanjima i pisanju, dok se iza prividne jednostavnosti odvija čitav jedan unutrašnji svijet: ljubav koja ne ispunjava obećanje, brak bez bliskosti, razočaranja i stalna borba da sačuva sopstveni integritet”, kaže ona.
“Stoner”, prema njenim riječima, nije roman grandioznih preokreta, već knjiga o neupadljivim životima koji nose veliki teret.
“To je priča o istrajnosti, o dostojanstvu i o ljudima koji ostaju vjerni sebi čak i kada ih svijet ne primjećuje. Ovu knjigu treba pročitati zato što nas podsjeća da i običan život ima težinu i smisao, i da su najvažnije bitke često one koje vodimo daleko od tuđih pogleda”, preporučuje Lalović.
“Grad u zrcalu”, Mirko Kovač: Porodično pamćenje kao ogledalo vremena
Naglašava i da nikako ne treba preskočiti roman “Grad u zrcalu”, Mirka Kovača.
“Mirko Kovač je jedan od najznačajnijih pripovjedača s prostora bivše Jugoslavije, autor čiji opus prevazilazi uske nacionalne okvire i pripada crnogorskoj, srpskoj, hrvatskoj i bosanskoj književnosti. Po mnogima, baš u romanu “Grad u zrcalu” ostvaruje svoj književni vrhunac”, podsjeća ona.
Ovaj roman je, kako napominje, melanholična porodična hronika, ispričana u prvom licu, protkana autobiografskim iskustvom.
“Obuhvata gotovo cijeli 20. vijek, s naglaskom na razdoblje od tridesetih do šezdesetih godina, kroz tri generacije jedne porodice na razmeđu Mediterana i Balkana. Dubrovnik, „grad u zrcalu“, istovremeno blizak i nedostižan, postaje simbol čežnje i sjećanja. U središtu romana nalazi se odnos oca i sina, ali i pitanje pamćenja kao temelja identiteta”, ističe Lalović.
“Grad u zrcalu” je, kaže, roman-memoar, poetska meditacija o vremenu koje se gubi, ali i o tome kako upravo sjećanja, a ne same činjenice, čine suštinu života.
“Mislim da je dobro pročitati ovo djelo zato što nas uči da život čini ono čega se sjećamo i da se lična istorija uvijek prepliće s kolektivnom”, kaže ona.
Zašto je važno čitati poeziju: Posebna preporuka za pjesnike
Lalović poručuje i da je veoma važno čitati poeziju.
“Ona nas uči onoj vrsti pažnje koja se ne rasipa, već sabira. Njena konciznost nas primorava na sporije i dublje promišljanje, jer u poeziji nijedna riječ nije suvišna, a smisao se često krije između stihova”, primjećuje ona.
Zato, kaže, s razlogom posežemo za pjesnicima poput Tomasa S. Eliota, Vaska Pope, Ane Ahmatove, Rainera Marije Rilkea, Branka Miljkovića, Danila Kiša… Ovaj niz, kako dodaje, svako može nastaviti prema sopstvenom senzibilitetu, jer “ne postoji čovjek koji nema svog pjesnika”.
“Poezija ne nudi lake odgovore već zahtijeva unutrašnji rad čitaoca i gradi most između ličnog iskustva i univerzalnih pitanja smisla, stradanja, pamćenja i identiteta. Mentalna higijena savremenog čovjeka u velikoj mjeri zavisi od mjere, ritma i težnje ka skladu. Poezija upravo to pruža kroz metriku, ritam i oblik uvodi red tamo gdje vlada rasutost. Memorisanjem stihova koji su nam bliski, poezija postaje unutrašnji oslonac i misaona tačka ravnoteže. Poeziju treba čitati jer nas uči da mislimo preciznije i osjećamo dublje”, ističe Lalović.
Povratak klasicima - mjera ličnog sazrijevanja
Sagovornica Analitike u ovim prazničnim danima predlaže i čitanje klasika.
“Valja im se vraćati s vremana na vrijema. Svako životno doba donosi drugačija promišljanja o djelima koja smo ranije čitali kao lektiru u školi ili kao odabir mladalačkih interesovanja i traganja za odgovorima. Različiti životni periodi nude nova razumijevanja, zato je dobro da se vratimo nekim djelima kao pokazatelju ličnog razvoja i sazrijevanja”, ukazuje Lalović.
Na njenoj listi nalaze se mnogi ranije pročitani naslovi: “Pad” Albera Kamija, “Meditacije” Marka Aurelija, “Sedmospratna planina” Tomasa Mertona…
“Volim knjige koje nude filozofske osvrte na svijet i navode čitaoce na traganje za odgovornrima kroz duhovni rast. Trenutno mi je u rukama “Tvrđava” Meše Selimovića kojoj se često vraćam i svakog puta iznova prepoznam neku novu mudrost. To je autor čiji senzibilitet mi je posebno blizak i koji, po meni, oslikava onu najljepšu stranu ljudi sa ovih balkanskih prostora, širiku, ranjivu, ali i jednako snažnu da odoli nepravdama”, kaže sagovornica Analitike.
Poručuje i da - ne postoji loša knjiga.
“U svakoj je neko znanje, ako ne ono koje usvajamo i prihvatamo, onda znanje o onome što odbacujemo kao mjeru sopstvenih (ne)vrijednosti”, zaključila je Lalović.
