Nova knjiga, „Štorija na špigete“, autorke Dubravke Jovanović, djelo koje kroz nostalgiju, jezik i sjećanja čuva autentični duh starog Kotora.
U trideset priča, Jovanović ispisuje emotivni mozaik grada, njegovih ljudi, običaja i svakodnevice, stvarajući literarni omaž Kotoru, bokeškom identitetu i mediteranskoj senzibilnosti.
Savković-Vukčević: Autobiografično, romantično i nostalgično
Knjiga je prepoznata kao vrijedan doprinos kulturi sjećanja i očuvanju lokalnog jezika, što u recenziji ističe Nela Savković-Vukčević, ocjenjujući „Štoriju na špigete“ kao kaleidoskop riječi, slika i osjećanja, u kojem autorka „poklanja suvenir Kotora“ - onaj sastavljen od melodije jezika, ritma sjećanja i poetskog pogleda na prošlost.
„Autobiografično, romantično i nostalgično, sa patinom, muzikalno, opisno i koloristično, ovo djelo prepoznatljivim čini i filmičnost – kao da pokretom kamere pratimo prizore iz štorija. Upravo mozaično pripovijedanje na originalan način mapira Boku, pa poželimo da u jednom “điru” obiđemo mjesta sa novim značenjima, povežemo tačke uspomena Dubravke Jovanović, i budemo stanovnici Kotora koji je za umjetnicu i svijet i stil“, zabilježila je Savković-Vukčević.
Ona je ukazala da je u naslovu istaknuta priča – štorija, rođena iz želje da riječi ne ostanu neizgovorene.
„Spisateljica ih potvrđuje kroz razne iskaze, razgovorne, poetske, akademske, publicističke, i kreativnim povezivanjem stvara stilski pluralizam. Štorije su bogata građa i za dijalektologe, onomastičare, etnologe, sociologe, istoričare, umjetnike“, navela je Savković-Vukčević.
Vičević: Nostalgija za Kotorom koji polako nestaje iz naše stvarnosti
Na nedavnoj promociji ove knjige mr Vesne Vičević, istakla je da djelo „budi nostalgiju za Kotorom koji polako nestaje iz naše stvarnosti“, ali ostaje sačuvan u sjećanjima i zapisima.
“Ljepota opisa njenih sjećanja, ali i naših probuđenih, ostavljaju nas opčinjene Kotorom naše mladosti i dijelom njegove, ne tako davne prošlosti. Dubravkina ljubav prema Kotoru, u svim njenim stihovima i knjigama, a u ovoj, njenim ličnim sjećanjima oblikovanoj, obojila je ljepotu njenog pera tako da ovaj libar nema samo status literarnog, memoarskog tipa djela.
On sadrži i univerzalnu poruku kako treba njegovati kulturu sjećanja, ovđe, kulturu sjećanja na naš nekadašnji Kotor, njegov jezik, njegove ličnosti, užance, događaje…. Na njegov mediteranski, ali unikatni, prepoznatljivi kotorski duh“, navela je Vičević.
Ona je istakla i da se knjiga čita u jednom dahu.
„A zatim se ponovo češće treba čitati za svoju dušu i unucima prepričavati, o ličnostima, događajima, o Sv. Tripunu, Kandelori, o Blaženoj Ozani, o Madudini-našoj Gospi od zdravlja na San Đovaniju, o Mornarici, o Gradskoj muzici, o Vratima od Šuranja, česmi Karampani…i još mnogim drugim draguljima, koji ne smiju biti od mladih zaboravljeni“, poručila je Vičević.
Jovanović: Pišem zbog oblaka, šutnje i prolaznosti
Sama autorka u kratkom poetičnom zapisu ističe da je Kotor mjesto u kojem je „svaki dan poseban“, grad u kojem se svakodnevica pretvara u priču, a ritam života u „čaroliju i ludilo“ koje oblikuju duh njegovih ljudi.
Njene štorije, kako navodi, nastale su iz želje da se sačuvaju iskre duha, humora, topline i autentičnosti nekadašnjeg Kotora, ono što je, riječima autorke, „mudrost, a ne naivnost“.
„Otud i moje lične štorije u ovome libru, priče socio-kulturološkog karaktera i trajanja i nesagledive dubine duše rodnoga mi Grada koji me oblikovao a koje su tajna svih kultura i mentaliteta. U kome su i danas golubovi štambilj na svetom pismu njegovog trajanja“, kazala je ona.
A kad bi je, kako dodaje, neko pitao zašto uopšte piše danas, odgovorila bi - zbog oblaka, šutnje i prolaznosti.
„Zbog grafike prvog mraka i svijetla ferala usnulih u sopstvenu tišinu, podkojima se višene čuju serenade. Tinjaju u škuribandi gradske duše s mojom nostalđijom“, zaključila je Jovanović.
