Piše: Bratislav Kokolj
Minulo je, bezmalo, pola stoljeća kada je mlađanim novinarima Radio-Titograda tada (i dugo, dugo potom) besjedio najbolji, najčuveniji, dosad nedostižni radio, pa i tv spiker. Taj gorostasni - a rafiniranim likom i ponašanjem gospodstveni Branislav Surutka - u cigla dva dana po četiri sata (o)držao je nezaboravne lekcije na temu mikrofonske govorne kulture, Njegov baršunasti i sugestivni glas, ugodnog “tembra”i bas-baritonsksog registra, mamljivo je ispunjavao naše uši i dušu u memljivom ambijentu podrumskog bifea tada i, zadugo zatim, jedine crnogroske radio-stanice.
Govorio je, a mi smo pomno slušali, učili i mnooogo naučili o mikrofonskoj, uopšte “javnoj”govornoj kulturi u čijem opsegu su, kako veliki Brana reče: artikulacija, akcentacija, boja, ritmika, tembr i apostacija (?!) govornog aparata čiji je “proizvod”- naš glas. Ovi elementi nijesu samo atribucije, već imperativi za svakog kvalitetnog spikera, reportera, voditelja, naratora, pa i medijatora ili promotera.
O glumačko-scenskom govoru – da i ne pričamo. .
NAŠE (NAKARADNE) NAVIKE: Primijetili ste da je riječ akcentacija pojačana – “boldovana”. S razlogom: malo duže ćemo se zadržati na toj (akcentološki) nakaradnoj i do iritacije nabujaloj navici znatnog broja, uglavnom tv voditeljki, novinarki, najavljivačica programa, ili “meteora”, i znatnog broja novinarki - manekenki u tzv. panel-susretima i (često bla-bla) razgovorima. A prilikom intervjua – sagovornik odgovara i na takva narcisoidna pitanja koja počinju sa “Kažite MI…”, “MENE interesuje, “JA bih vas pitao da MI odgovorite”...
Kao da je intervjuisani đak ili student, a novinar - profesor!
Nekulturno, narcisoidno, pa i nepristojno – zar ne?
Ali, prava je poplava onih koji idu do blaziranog i maznog razvlačenja prvog ili drugog samoglasnika, u bezbroj riječi, imenica,imena, pridjeva, pa čaki i – brojeva? I to u gotovo (ili baš) svim našim radio i tv emisijama!
AKCENTI, LJUDI I GREŠKE: Da li ste, opetovano, i bezbroj puta tako, od naših rtv poslenika pred mikrofonom – čuli akcente koje je i nemoguće ovdje napisati, jer su pri izgovoru znatno duži i od onih tz. ravnih, dakle malo produženih. A, zna se - trebalo bi da budu kratkouzlazni!
Ipak, pokušaću ovako:
“Noovinarima se danaas obratio preedsjednik Vlade Đukaanović, goovoreći o veelikim i jaasnim piitanjima td. I tome sl. Akcenti, slični i tipični za žargon, bezmalo i sleng sa beogradske “štrafte”. I, nažalost, za ogromnu većinu radio-tv “govornika” u tamošnjim medijima. Ali – to je njihov problem, a neki naši su to dugo slušali i (be)zdušno , da ne kaažem bezglavo, k nama prenijeli.
To je dakle dio blaziranog velegradskog slenga i “jezika sa asfalta”. To je izgovor - BEZ PRAVILNOG VUKOVOG KRATKOUZLAZNOG AKCENTA!
No, tamo se više ne čuje glas o sjajnih, DOSAD NEPREVAZIĐENIH spikera – Surutke, Orlovića, Ljiljane, Mića, Raše, Marka ( svi Marković), nema u TVBG nedavno preminule gospodstvene Hrvatice Dušanke Kalanj i drugih radio i tv srpskih spikera, novinara, reportera ... Ipak, i oni su se, doduše nenamjerno i ne svojom krivicom, oglušili i ogriješili o onu nenadmašnu "Bibliju" (čitajte : Rječnik) srpskog jezika.
Zar decidna poruka i pouka ne glasi: Piši kao što govoriš – čitaj kao što je napisano. Ali ne, nije tako. Jer, KOMPLETAN VUKOV RJEČNIK je napisan (I)JEKAVSKIM dijalektom, a KOMPLETNA Srbija piše i govori EKAVSKI(M)!
(OD)MICANJE OD VUKA: Zašto? Meritorni lingvisti tvrde da je “ijekavština smetala” (prvo novosnobovskoj) urbanoj srpskoj “sredini”, a potom i svima osim…u nekim selima oko Čačka i Užica gdje se dan-danas pridržavaju Vukovog ijekavskog pisanja i čitanja..
(An-passan: ko je, dakle, prvi napao i zanemario zakonitosti svojega jezika, a da “debelo zamera” onima koji se vraćaju svojem, autentičnom, svojstvenom?)
I, kad već pomenuh vrle srpske, valja se prisjetiti i onih koji su, uglavnom na našem radiju “držali katedru” pravog dijalekta i akcentovanja: Dragutin i Dušanka Šundić, Smilja Knežević, Dragiša Milić, Rosanda Kovijanić , Beba Kljajić-Čejovic, a ima ih još.
Nažalost, mnogo manje od broja onih koji nam danas, i kod nas, već poodavna , “paraju” uši, kvare jezik, pogrešno uče našu mlađu generaciju. Oni, srećom, ne poprimaju takva “jezička naravoučenija” (zamalo ne napisah – načertanija”). Da: ne poprimaju – dok ne stanu-sjednu pred mikrofonom plasirajući nam one, kako rekoh - mazne, a dodao bih i blazirano-rasp(j)evane akcente sa beogradske štrafte.
Izvinjavam se, ali to se posebice može odnositi na jednu, po mnogočemu dobru voditeljku Dnevnika TVCG koja , kao da nikada u životu, barem na dva sata, nije boravila u Nikšiću - gradu odakle su pred naše mikrofone stali i stasali oni kojima je Vukov (pa i Belićev, Kangrgin, Kilibardin…) KRATKOUZLAZNI akcenat, dugo i doživotno, (p)ostao zakon(itost) pravog i pravilnog govora u Crnoj Gori dosad “ni za zeru” promijenjenim dijalektom i izgovorom!
ZASLUŽNI I ZABORAVLJENI: Na kraju, moram istaći i zdušnu pomoć i brigu filigranski preciznog lingviste, dugogodišnjeg, rafiniranog lektora i džentlmena Veljka Mićovića, koji je, tokom potonjih decenija minulog vijeka - jeziku učio i usavršio generacije spikera i novinara Radio-Titograda.
Vaistinu, mnogo, mnogo smo mu zahvalni. Osim što nam je štedro “pročišćavao” govor i tekstove, nerijetko nas je podsjećao da je jezik prva i najkompletnija “lična karta” od tog i svih ostalih osobina i “osobnih dokumenata”.
Konačno i Biblija, u oba Zavjeta, počinje sa “U početku bijaše riječ!”
