Da bi jedna djevojčica izrasla u snažnu i nezavisnu ženu, ona treba da zna da može da bude snažna i nezavisna, kazala je dr Tea Dakić, specijalistkinja psihijatrije, mr sc. bioetike u razgovoru za Savremene karijatide Portala Analitike.
Priča osnaživanju žena i mjestu jednakog ljudskog bića u patrijahalnom svijetu ograđenom čvrstim stereotipima - počinje od rođenja. Roditelji koji svoju djecu uče da ne pripadaju slabijem ili jačem polu, nježnijem ili nekom drugom, već da su ljudi jednaki u ostvarivanju svojih prava, na najboljem su putu da vaspitaju čovjeka.
Ipak, u crnogorskom društvu koje se lagano oslobađa privida da je žena nježniji pol, a dok se s druge strane podvlači da je ona stub cijele porodice, očekivanja društva od jedne žene budu nejasna i često zamagljena.
Niko joj nikada ne postavi pitanje što ona očekuje od sebe.
- Treba je naučiti da ona ne pripada slabijem, nježnijem i ljepšem polu, već da je čovjek, da je osoba, te da su svi ljudi rođeni jednaki i da treba da imaju jednake šanse, nezavisno od toga kog su pola, roda, vjerske, nacionalne ili bilo koje druge pripadnosti. Društvo usmjerava djevojčice da budu fine, dobre, dopadljive, poslušne, što može da bude i opasno, jer će te iste djevojčice sjutra postati žene koje će biti fine i poslušne i prema onima koji ih loše tretiraju. I djevojčice i dječači treba da budu vaspitani tako da budu svoji, da budu iskreni, hrabri i ljubazni prema drugima i da isto to od drugih i očekuju - smatra dr Dakić.
Djevojčice treba naučiti da misle, i da glasno iskazuju svoje mišljenje, da ga argumentuju činjenicama, da jasno stoje iza svojih stavova, čak i kada ti stavovi nisu omiljeni ili ne nailaze na opšte odobravanje, te da ne moraju da se povinuju društvenim pritiscima.
ANALITIKA: Što znači to snažna i nezavisna žena danas? Šta treba da zna i osjeća da bi to bila?
DAKIĆ: Vjerujem da je snažna i nezavisna žena ona koja zna ko je i šta je i ko sve može da bude. Ona žena koja zna da ima izbor i koja koristi svoje pravo na izbor. Ona žena koja zna da 8. mart nije dan učiteljica, majki, i dama, već dan žena borkinja, koje su izvojevale pravo glasa, pravo na rad, školovanje, platu, tjelesni i lični integritet. Što ne znači da te iste žene ne mogu da budu i majke i dame, šta god to značilo. Nezavisna žena zna da je autonomna u svojim odlukama, zna da ima svoju ličnu neotuđivu vrijednost i dostojanstvo, odnosno zna da njena vrijednost ne zavisi samo od toga da li je nečija majka, sestra ili ćerka. Ona je svoja, ona se voli i poštuje, ona voli i poštuje druge ljude.
ANALITIKA: Mnogo je stereotipa koji određuju vaspitanje djece. Djevojčice se vaspitavaju na jedan a dječaci na drugi način. Gotovo niko ih ne može izbjeći, ali koji su se pokazali kao najteži za ispraviti?
DAKIĆ: Bila sam poprilično neprijatno iznenađena, gotovo šokirana, kada sam nedavno shvatila da postoje “bajke za dječake” i “bajke za djevojčice”. Prelistavajući sadržaje, uočila sam da su bajke za dječake birane su tako da ih uče pravičnosti, nadmudrivanju, snalažljivosti i marljivosti, dok bajke za djevojčice prikazuju krhke princeze kojima život zavisi od toga da ih princ na bijelom konju spasi iz nedaća u koje su zapale.
Dječacima se daju kreativne i interaktivne igračke, učimo ih da se takmiče i bore, dok su igračke za djevojčice mahom pasivne, poput lutki, ili usmjerene na domaćinstvo, poput kuhinje, šporeta, beba, i njih učimo da budu “fine i pristojne”.
Zašto i djevojčice ne bi razvijale motoričke, logičke, strateške vještine, zašto se ne bi borile za ono što žele? Zašto dječaci ne bi učili o kuvanju i o podizanju djece, ili bili “fini i pristojni”?
Čini se izuzetno nepametnim da jednu polovinu ljudske vrste uskratimo za sposobnost da same nešto naprave ili riješe problem, dok drugu polovinu uskraćujemo za sposobnost da se samostalno prehrane ili da se staraju o svom potomstvu. To nisu naslijeđene, biološki uslovljene osobine, to su vještine koje se uče, te treba i dječake i djevojčice osposobiti i za jedno i za drugo.
ANALITIKA: I roditelji robuju tim predrasudama u podizanju djece…
DAKIĆ: Svakako. Vrlo često čujemo kako se dječacima brani da plaču ili da se plaše, jer to “nije muški”. Sva osjećanja su ljudska, i neophodno nam je da imamo cijeli spektar emocija da bismo bili zdravi. I strah i tuga su osnovna, prirodna osjećanja, i ne možemo ih samo isključiti, ili zabraniti, a da ne narušimo nečije mentalno zdravlje.
S druge strane, učimo dječake da je u redu da se tuku i da budu grubi. Istaživanja danas pokazuju da je upravo takvo stigmatizovanje određenih emocija, uz normalizaciju agresivnosti i nasilnog ponašanja, strogo insistiranje da se muškarac mora pridržavati tradicionalno ,,muških osobina” ekstremno štetno kako po zdravlje i blagostanje samih muškaraca, tako i po kompletno društvo i žene u njemu.
I djevojčicama se govori da bi nešto trebalo ili ne bi trebalo da rade zato što su djevojčice, što takođe ograničava njihove razvojne potencijale, i stavlja ih u staklene kutije, kroz čije zidove one mogu da vide ono što žele i koliko visoko bi htjele da se vinu, ali ih ti zidovi onemogućavaju. Čuvena rečenica ,,nije to za žensko” daje djevojčicama mnogo manje prostora i nameće mnogo više pravila nego što je to slučaj sa dječacima. “Zato što si žensko” nije argument, nikad i ni za šta. Djevojčice moramo da naučimo da rade ono što žele, da istražuju, da se oslanjaju na sebe, razvijaju svoje sposobnosti i talente, i da znaju da se bore za svoje snove.
I dalje su rod i pol nešto što značajno oblikuje životno iskustvo svih nas. Čuvena feministkinja Gloria Steinam rekla je svojevremeno da smo konačno počeli da vaspitavamo svoje ćerke više kao sinove, ali da i dalje malo ljudi ima hrabrosti da svoje sinove više vaspitava kao svoje ćerke. Rodne uloge, kakve danas imamo, dakle, ne mogu se promijeniti samo za žene, a da se ne promijene i za muškarce. Pri tom, da bi se ove uloge izbalansirale, i da bi smo mogli doći do stadijuma u kome su rodne uloge besmislena arbitrarnost, moramo se usaglasiti da iako nismo isti, jednaki smo. U ovom trenutku to znači da raspodjela moći u društvu mora da se mijenja, i da podloge sa kojih podižemo i dječake i djevojčice moraju biti ravnopravnije u svakom smislu.
ANALITIKA: Kako savremene žene danas shvataju svoju ulogu u društvu. Šta sve moraju i shvataju li da ne moraju mnogo toga?
DAKIĆ: Savremena žena nije samo jedan ,,tip” žene, niti može biti. Mnogo je različitosti među svima nama, i te različitosti su nužan dio naše stvarnosti. Svi mi pravimo neke svoje izbore, i biramo različite životne puteve. Dok god su ti izbori naši, dok god na njih nismo prisiljeni, i dokle god ti izbori ne povrijeđuju druge ljude, svi putevi koje biramo su valjani, validni, i moraju se poštovati.
Ono što je, vjerujem, veliki problem u našem dijelu svijeta je upravo to nemanje poštovanja za tuđe izbore, izuzetna spremnost da se postavimo u visokomoralnu osuđujuću poziciju koja cijeni o valjanosti tuđih izbora, i da ničim izazvani i posve nepozvani dijelimo savjete o tome kako je za nekog drugog bolje.
Na primjer, ženama se često govori da budu ovakve ili onakve, da se svedu, da se pristojnije obuku, da budu manje glasne ili manje svoje, da se pretvaraju, jer, u suprotnom, neće ih htjeti, neće se udati. Kao da je jedina mjera uspjeha žene to da li se udala. Dok za muškarce nemamo iste aršine. Žene pitamo ,,gospođa” ili ,,“gospođica”, da bi znali kako da ih vrednujemo spram bračnog statusa. Više puta sam čula kako žene savjetuju da je bolje i da se udaju, pa kako god, nego da ,,ostanu neudate”. Taj svjetonazor, u kome je žena poput pasivne robe koju neko bira, koja mora da udovolji i da se dopadne, koja se vrednuje spram toga kome pripada, i čija je vrijednost zavisna od drugoga, je upravo to čega se društvo mora odreći i na šta se ne smije pristajati.
ANALITIKA: Tradicionalisti kažu da je majka stub porodice i doma, te da su „feminističke i ženske stvari“ krive za povećan broj razvoda, manji broj djece u porodicama, žene više vole da rade... U tome najoštriji glasovi dolaze upravo od žena. O čemu se radi?
DAKIĆ: Tradicija je set običaja, vjerovanja i ponašanja koja se prenose sa generacije na generaciju jer se vjeruje da imaju oređeni simbolički ili stvarni značaj za datu zajednicu. Što nužno ne znači da su takva vjerovanja, ponašanja i običaji dobri i korisni za sve u toj zajednici ili da su nepromjenljivi.
Naprotiv, rekla bih da je, istorijski gledano, najviše represije i ugnjetavanja i proisteklo u nekom trenutku iz onoga što se smatralo tradicionalnim, društveno prihvatljivim i uvriježenim—imati robove za poslugu, ne dozvoliti crncima da koriste isti javni prevoz ili istu javnu školu kao bijelci, tražiti od žene da se povinuje odlukama oca ili supuga, udati ćerku po dogovoru a ne prema njenom izboru, učiti je da nema lične već da ostvaruje porodične i društvene ambicije, školovati mušku djecu a ne žensku, tražiti od ženske djece da se odreknu prava na naslijeđivanje imovine…
Nepregledan je niz primjera koji govore u prilog tome, a većina ovih stvari se, srećom, do danas promijenila. Kod nas se, u skladu sa ovom ,,tradicijom” smatra da je dobro i pohvalno kad je neko ,,patrijarhalno vaspitan”. Patrijarhat je, po definiciji, društveni sistem u kome muškarci imaju primarnu moć, i pripadaju im dominantne uloge u političkom i društvenom životu, privilegije koje takve pozicije moći sobom nose, pripada im moralni autoritet i kontrola nad imovinom i drugim sredstvima. Žena je, u takvom poretku, podređena i manje vrijedna. Pitanje za svakog je: Kako može biti dobro da se neko vaspitava tako da vjeruje da nisu svi ljudi jednaki, da nemaju i ne treba da imaju jednake mogućnosti i prava?
Kada generacijama plasiramo ideju da žena treba da ima određenu submisivnu ulogu, koja muškarcu dozvoljava da neometano prosperira i ostvaruje svoje snove i ambicije u najširem smislu, dok žena ne postoji van okvira porodice i svoje suportivne uloge, njoj nezavisnost, snovi i lične težnje nijesu dati, njoj je dato da ne talasa i da ne remeti sistem. Generacije žena nijesu dovoljno osnažene, nisu dovoljno obrazovane, niti dovoljno nezavisne da bi mogle da sagledaju širu sliku, i svoju potlačenu ulogu. To su, nažalost, i one žene koje ne prijavljuju nasilje da ne bi osramotile porodicu, to su i one žene koje ne znaju da je neželjeni seks u braku silovanje, to su one žene koje trpe veliku nepravdu radi “mira u kući”, a da time samo pojačavaju već postojeći nemir. One su naučene da muški autoritet poštuju i da mu se ne suprotstavljaju. Sve ono što takav autoritet dovodi u pitanje, poput žene koja je svoja i nezavisna, ruši kompletan sistem i obesmišljava u njemu ustanovljene uloge, što vjerujem da se onima koji te uloge igraju čini zastrašujućim i pogrešnim. Moramo žene naučiti da na takav sistem ne pristaju, da znaju da mogu da ne trpe nasilje i zlostavljanje, da pomognu i drugim ženama da se oslobode tih začaranih krugova.
“Ostvariti se u ulozi majke” nije više primarni cilj žene i njeno vrhunsko postignuće, i ne treba da bude. Žene nijesu mašine za rađanje, već su one osobe sa dostojanstvom, sa ličnom vrijednošću, svojim snovima i ambicijama. Boreći se za svoje snove i ambicije, za jednak položaj u društvu, mnoge žene paralelno imaju i djecu, i odlične su majke. Druge pak ne žele da imaju djecu, neke i ne mogu da ih imaju. I svaki od tih svenarija je sasvim u redu. Žena ne može i ne smije biti manje ili više vrijedna zavisno od toga da li je nečija majka ili supruga. Žena nije posjed doruštva, žena je njegov ravnopravan član, čija se autonomija mora poštovati.
,,Čoek žena” nije kompliment: Moramo se odučiti od toga da je patrijarhat dobar, moramo se odučiti od toga da je muškarac glava, a žena vrat, da je ženi mjesto u kući, da žena nešto treba ili ne treba da radi samo zato što je žena. Moramo naučiti da prepoznajemo i nasuptilnije nagovještaje seksizma i rodne neravnopravnosti. Moramo usvojiti i poštujući jezik kojim ženi ne dijelimo kompliment tako što kažemo da je “čo’ek žena”, odnosno da je bolja onda kad je kao muškarac, i ne govorimo da je “drolja” kad nam se ne dopada kako izgleda, ili da bismo je omalovažili i poništili njena postignuća. Moramo naučiti da drugačije vaspitavamo djecu, i da stvaramo pravičniji svijet jednakih mogućnosti za sve.
ANALITIKA: Koje su to bitke koje žene danas biju sa sobom?
DAKIĆ: Čini mi se da je preduslov da se bilo koja “ženska bitka” dobije to da ženske bitke postanu bitke cijelog čovječanstva, i da svi postanemo feminist ii feministkinje. Prije toga, moramo da naučimo da feminizam nije ružna riječ. Feministkinje nijesu nezadovoljne, agresivne žene koje mrze muškarce, koje žele da muškarce ponište ili da ih ugnjetavaju. Smatram se feministkinjom i aktivistkinjom za ljudska prava, koja je zadovoljna svojim životom koji ne mogu da zamislim bez muškaraca koje volim, niti mogu da zamislim da im želim išta loše. Feminizam je, najjednostavnije rečeno, pogled na svijet i pokret koji zagovara političku, ekonomsku, ličnu i društvenu jednakost polova, tj rodova. Dok svijet ne bude tako izgledao, ni muškarci ni žene u njemu neće biti kompletni, izgrađeni i ispunjeni.
Žene se i dalje bore da izbalansiraju lična htijenja i izađu u susret očekivanjima okoline, da usklade porodicu i karijeru, da probiju staklene plafone ograničenih mogućnosti napredovanja, da budu shvaćene ozbiljno ako su jako našminkane, da ne budu doživljene kao nemoralne ako izgledaju ovako ili onako, bore se da se ne odreknu ženstvenosti da ih se ne bi percipiralo kao manje sposobne ili manje inteligentne. Žena ima pravo da izgleda onako kako se njoj dopada, da pravi svoje izbore, bez da te izbore neko osuđuje ili uskraćuje, da bude u kratkoj suknji a da ne bude silovana, da nosi dekolte a da i dalje bude pametna, da bude vrhunski profesionalac i voljena partnerka, da bude snažna i da bude brižna i nježna, da bira šta hoće i šta neće.
ANALITIKA: A koje bitke vodi sa okolinom?
DAKIĆ: Nedavno smo imali primjer u okruženju, gdje je žena koja je ljekarka, akademski angažovana, specijalista, visokopozicionirana u svojoj ustanovi, na mjestu na kom se donose odluke, bila na društvenim mrežama diskreditovana zato što je lijepo obučena i isfenirana, pa valjda zbog toga ne može biti i pametna i sposobna. Pa su je onda drugi branili, prikazavši kako ima preko 150 naučnih publikacija, da bi odgovor na to bio da ona samo piše te radove i sigurno ništa drugo ne radi u životu. Poražavajuće je da se i dalje raspravlja o ovakvim stvarima. Zato što se stiče utisak da je moćna, uspješna i zgodna žena i dalje kao neka devijantna pojava u društvu, sa kojom to društvo prosto ne zna šta će i ne zna gdje da je smjesti. Onda joj takvo društvo, u kom je ona očigledno statistička greška, nameće nerealna i kontradiktorna očekivanja i drži je pod strogim nadzorom kako bi joj našlo i najmanju grešku, kojom će sebi potvrditi da ta pojava zapravo ne postoji, i da postojeći poredak raspodjele moći ničim nije ugrožen.
ANALITIKA: Kako uskladiti svoje želje i očekivanja okoline? Od čega se početi?
DAKIĆ: Početi od početka, tj. primarne porodice, primarnog okruženja i obrazovanja. Imala sam sreću i privilegiju da budem rođena i odrastam u porodici, u kojoj, kako moji roditelji i danas naglašavaju “vlada široka demokratija”. U kojoj sam naučena da vrijedim, da mislim i da je moje mišljenje važno, da je mog glas važan, da slijedim svoje snove i talente, da stremim ka svojim željama i borim se za njihovo ostvarenje. Drugim riječima, “puštena” sam da budem svoja, iako bi neki u našem društvu rekli “raspuštena”, vjerovatno zato što to znači da nemam gospodara i ne povinujem se očekivanjima okoline. Tokom cijelog života sam blisko okružena i snažnim ženama i snažnim muškarcima, koji su moj čvrst oslonac i “sigurnosna mreža” podrške, od kojih sam naučila da je prava ljubav bezuslovna, da nismo svi isti ali smo jednaki, koliko je integritet važan, kako je neophodno boriti se za svaku slobodu, koliko je važno braniti svoje stavove i kad su nepopularni, da je neophodno dozvoliti i drugima isto, uvažavati i braniti sva “tuđa” prava koliko i “svoja”. Vjerujem da je takva osnova početak svih početaka, ako želimo društvo u kome smo iako različiti, jednako vrijedni i imamo iste šanse.
ANALITIKA: Šta je najteže naučiti ili prihvatiti?
DAKIĆ: Mislim da je teže odučiti neke stare stvari, nego naučiti nove. Negdje sam pročitala da je najopasnija rečenica po evoluciju i civilizaciju “Ali oduvijek smo to tako radili.” Da čovjek ne mijenja svoju stvarnost, da sam ne kreira pravila, da ne težimo novom, boljem i drugačijem, i dalje bismo se pokoravali silama i demonima, mislili da je zemlja ravna ploča, umirali zbog prljavih ruku, bili nepismeni, ne bismo imali danas tako banalne stvari kakve su struja, automobil, ili mobilni telefon. Sve ovo odnosi se i na ljudska prava i slobode, što podrazumijeva i žene. Ako živimo u društvu koje neke svoje članove stavlja u podređen položaj, oduzima im slobodu i mogućnosti, onda takvo društvo treba mijenjati. Sloboda nikad nije slobodna, za nju se moramo biti svaki dan, iznova i iznova... malim djelima, malim hrabrostima, solidarnošću, odbranom onih koji se sami ne mogu odbraniti, vjerovanjem da je svaki čovjek jednako vrijedan, sam sebi cilj a nikako sredstvo do tuđeg cilja.
