Ovo traumatično iskustvo opisala je jedna od djevojaka koja je bila žrtva seksualnog zlostavljanja. Naime, na Instagram stranici smo pitali neke od njih da privatnom porukom podijele iskustva koja su imala sa muškarcima, a koja se tiču seksualnog nasilja. Za nešto više od 24 sata pristiglo je oko 200 poruka. Iako su nam se predstavile, zaštitili smo njihov identitet. Mali broj njih je prijavio nasilnike.
“Sa svega 17 godina osjetila sam svu gorčinu života i odrasla za jednu noć. Nikome nijesam prijavila svoj slučaj, niti do danas ispričala što mi se dogodilo. Kako i kome da prijavim stranca koji mi je prepriječio put? To je tajna duboko u meni... Ćutala sam i potisnula bol, plakala i išla na štakama jer mi je tada kuk napukao”, piše druga djevojka, objašnjavajući da ništa ne bi dobila prijavom, te da je sve sada iza nje.
Žene misle da ništa ne mogu promijeniti: Prema mišljenju psihološkinje, Radmile Stupar Đurišić, dobro je što su se žene sada osmjelile da prijave ružne situacije koje su im se desile.
„Žene ne prijavljuju slučajeve nasilja nadležnim institucijama jer misle da ne mogu da promijene ono što im se desilo. Smatraju da time mogu da razljute napasnika. Ako ćute misle da će to da se zaboravi i da se neće ponoviti. Često prijave tek kada se desi nekoliko silovanja od strane iste osobe. Njena duša ne može da izdrži tolika ranjavanja i zato se odlučuje na taj korak, ne da bi pomogla sebi da se izliječi, nego da pomogne sebi da više ne ulazi u takve situacije. Tek nakon prijavljivanja dolazi do spoznaje koje benefite, duši, taj postupak čini“, ističe Stupar Đurišić.
Ona navodi da postoje fizičke i psihološke posljedice ovakve vrste nasilja.
„Fizičke posljedice su povreda genitalnih organa i povrede na tijelu, koje prođu. Ostanu psihološke. Jedne su jasnije, vidljive, uočljivije, dok su druge teže i dugotrajnije. One jasne su anksioznost, uznemirenost, napadi panike, nelagoda kada se pomene osoba koja je izvršila seksualno nasilje, pa čak i anksioznost kada su u pitanju lični dodiri sa svojimpartnerom. Teže i dugotrajnije psihološke posljedice su u okviru posttraumatskog stresnog poremećaja ili sindroma traume silovanja“, kaže naša sagovornica.
Suočavanje sa traumom: Svaka osoba ima sopstveni način suočavanja sa traumatskom situacijom i njenim posljedicama.
„Psihološki, promjene u ponašanju su strahovi, fobije, noćne more, anksioznost, kao i problemi s koncentracijom. Ono što je kod adolescenata, odnosno kod mladih, vidljivo, jeste nizak osjećaj samopouzdanja, određeni problemi u komunikaciji s vršnjacima, kao i sa osobama od autoriteta. Kod odraslih, problemi sa samopouzdanjem se ogledaju u padu koncentracije i pažnje koja ih sprječava da kvalitetno, sa istom efikasnošću, obavljaju radne zadatke. Kod žrtava seksualnog nasilja imamo povećan broj suicidalnih misli i one se tretiraju kao osobe sa povećanom opasnošću od izvršenja suicida.Često se dešava i da kidaju svoje veze sa najbližima, sa porodicom, bliskim prijateljima i komšijama“, kaže ona.
Bliski ljudi ne vjeruju: Nasilnik je nerijetko osoba koja dobro poznaje žrtvu.
„Imala sam 14 godina kada me očuh poljubio. Kasnije me i neprimjereno dodirivao. Bila sam bijesna i ljuta na sebe i na njega. Sve sam rekla majci - koja mi nije povjerovala. To je ostavilo ogromne posljedice na moj život“, napisala nam je jedna od djevojaka.
„Kada sam imala nekih 11, 12 godina jedan djed me odveo kod sebe, navodno po alat, pošto je radio na našoj kući. I ja, kao naivno dijete, otišla sam s njim... Poljubio me i potom pozvao da vidim njegov krevet, ali nijesam htjela, nego sam istrčala napolje i pobjegla. Što je najgore od svega, moji mi ni dan danas ne vjeruju“, dio je ispovijesti druge žrtve pedofila.
Maja Raičević iz Centra za ženska prava kaže da nije rijetkost da se žrtvi ne vjeruje.
“Nekada je bliskim osobama lakše da okrive žrtvu, nego da povjeruju u seksualno zlostavljanje, posebno ako je zlostavljač - bliska i poznata osoba. Tu je i strah od posljedica objelodanjivanja nasilja, ako je zlostavljač autoritet u porodici i društvu, a nekad je u pitanju i pogrešno uvjerenje da će se trauma jednostavno zaboraviti, ako se o njoj ne govori”, objašnjava ona.
Žrtve često nakon gnusnog čina podižu zidove prema ljudima koji su im do tada bili bliski.
„Ostaju same i to je posljedica unutrašnje obrade podatka da su silovane. Taj akt u njima izaziva osjećaj manje vrijednosti. Kao dokaz tome je - da su bile glupe što su vjerovale, nesposobne da se odbrane i mislile da su one za nešto krive, odnosno da su na neki način isprovocirale ponašanje napasnika“, kaže Stupar Đurišić.
Sindrom traume silovanja se može podijeliti u dvije faze - akutnu i fazu reorganizacije.
“Akutnu fazu karakterišu brojne tjelesne i emocionalne reakcije, kao i promjene u ponašanju osobe koja je preživjela seksualno nasilje. Kontrolisane reakcije, želja da se krije, maskira svoja osjećanja... Na prvi pogled žrtva djeluje mirno i stabilno, pretjerano prizemno i staloženo. Slijedi šok, povraćanje, lupanje srca, poremećaj spavanja. Zatim, emocionalne, kao što su nevjerica, strah od zaraze, strah za život, osjećaj krivice, bijes na napadača, na bliske osobe, sram”, podvlači psihološkinja, dodajući da se "iz akutne faze izlazi psihoterapijskim procesom".
“Tada dolazi do priznavanja, suočavanja, odbacivanja srama i osjećaja etiketiranja i toga da je ona za nešto kriva, pa se iz akutne faze ulazi u oporavak. Oporavak je faza reorganizacije. Veoma često osobe tada iz korijena mijenjaju svoje životne navike i ponašanje”, navodi ona.
Osuđeno 27 osoba: Pred crnogorskim sudovima u ovom trenutku vodi se 14 sudskih postupaka zbog krivičnih djela silovanje, uključujući pokušaje i nedozvoljene polne radnje koji su u vezi sa ovim krivičnim djelom, a u periodu od 2015. zbog tog djela osuđeno je 27 osoba. To je nedavno saopšteno iz Sudskog savjeta. Navode i da je do sada najduža izrečena zatvorska kazna za pomenuto krivično djelo 15 godina zatvora, a najkraća 30 dana. Osim zatvorskih kazni, kojih je bilo 22, izrečena je po jedna novčana i pojačan nadzor roditelja, kao i tri upućivanja u vaspitnu ustanovu.
Advokatica Divna Vukadinović objašnjava za naš portal da je ovo djelo često teško dokazati.
“Žrtva većinom ne prijavi silovanje odmah, već nakon izvjesnog perioda, a teže ga je dokazati ukoliko je prošlo više vremena. Vjerovatno je to jedan od razloga zbog kojeg se žrtve ne odlučuju na taj korak. U članu 204 Krivičnog zakonika Crne Gore, koji se tiče krivičnih djela protiv polne slobode, navedeno je da „ko prinudi drugog na obljubu ili sa njom izjednačen čin, upotrebom sile ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo tog ili drugog lica, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina”, zaključuje Vukadinović.
Upravi policije, samo tokom prošle godine, prijavljeno je deset slučajeva silovanja.
