Beogradski „011 shop“ nadalje neće moći prodavati majice sa natpisom „Nož, žica“ (Srebrenica). Što ti je pravna država: problem uočen, problem brzom intervencijom nadležnih riješen.
Ili, ipak, nije? Ili je prodaja majica sa sloganom koji se uzvikuje na utakmicama, (para)političkim skupovima i finim kokainskim splavsko-gradskim žurkama tek vrh ledenog brijega, dok se istinski problem krije u odgovoru na pitanje: kako je genocid u Srebrenici dvije i po decenije negiran, relativizovan i normalizovan sve do tačke kada su stasali momčići za koje nositi po kraju pro-genocid odjeću znači biti faca?
Odgovor je, nažalost: lako, odveć lako.
Najprije tvoji mediji, pjesnici, pjevači i sveštenici godinama huškaju na klanje. Potom svoje sunarodnike preko Drine mobilišeš za svoj velikodržavni projekat i gurneš ih u rat koji vode tvojim oružjem, tvojim obavještajnim aparatom, tvojim parama i ostalom tvojom logistikom.
Krešendo projekta u Srebrenici
Tvoj projekat krešendo – ne „incident“: krešendo – dostigne u Srebrenici. Haški tribunal te za tvoju ulogu u ratu nagradi presudom po kojoj „nisi spriječio genocid“. Ti negiraš sve, uključujući i taj tribunal.
Četvrt vijeka odbijaš prihvatiti ne samo vlastitu krivicu, nego i sam čin: relativizuješ ga usporedbama sa primjerima stradanja „svojih“; čas ga negiraš na naučnim skupovima, u portama crkava, u gledanim televizijskim talk showima i jutarnjem programu gdje gostuju đaci-prvaci i gole pjevačice, čas ga nazivaš drugim imenom, kao da su užas i sramota, kad ih preimenuješ, manji. Tvoja vojska i tvoje prigradske kafane kriju ratne zločince. Tvoji sveštenici ih obilaze u zatvoru i na pogrebima, u posmrtnim govorima, veličaju majke jer su ih baš takve rodile…
Na koncu, nekakav gradski otpad odluči zaraditi prodajući odjeću – ideologiju kojoj si ga ti i tvoj uspjeh naučio da je isplativa, pa ti lupiš šakom o sto i pravednički saopštiš: e, ovo ne može…
U nedavnoj polemici sa manje-više čitavim Beogradom i povelikim komadom teritorije Balkana koji tom mjestu na mapi gravitira, a koju je trijumfalno okončao u svoju korist, Boris Dežulović je objasnio kako taj grad onim što danas jeste nisu učinili poljoprivrednici iz južne Srbije, nego vrlo urbani tipovi, takozvani „heroji asfalta“: Momo Kapor i Bora Đorđević, na primjer. Klinci kojima su namijenjene „Nož, žica“ majice njihova su duhovna unučad.
Za urbani krajolik ‘New Yorka Balkana’
Genocidna šik odjeća prodavana je, naime, kao „street wear“.Namijenjena, dakle, ne za vožnju traktorom i košenje sijena (mada može i za to) nego za šetnju urbanim krajolikom „New Yorka Balkana“.
Odjeća je to klinaca koji su odrasli uz priče o Arkanovim „podvizima“ – ne slučajno, ista kompanija prodaje i odjeću sa njegovim likom. To je sašiveno da ga preko tintare navuče klinac kojem su starija braća i drugovi pričali o zlatnim vremenima: kao onomadkada su, bješe to 2008, nakon „molebana“ za Kosovo, koji je služio Amfilohije, napali McDonalds i američku ambasadu u Beogradu.
To je napravljeno za klince koji su prošle godine opkolili crnogorsku ambasadu i zapalili crvenu zastavu sa orlom na njoj. Pravljene su te gnusne majice za klince koji su odrasli slušajući narodnjake i „Beogradski sindikat“, tu abominaciju muzike koju je veliki Chuck D iz Public Enemy onomad opisao kao „CNN Crne Amerike“ –ne slučajno, „011 shop“ prodaje i majice sa natpisom „Dogodine u Prizrenu“, što je ujedno i naslov hita „Beogradskog sindikata“. Gadluk o kojem govorimo dizajniran je da u dvije riječi sažme ideologiju i „cool“ klinaca koji su učeni da su „četnici bili antifašisti“ a „Draža prvi gerilac Evrope“ – ne slučajno, među upečatljivim artiklima „011 shopa“nalaze se i majice koje vele: “Bacajte bombe četnici”.
Za Vučićeve huligane
Ta su djeca porasla u istom onom urbanom duhu Beograda kojem se obraćao Aleksandar Vučić onda kada je otvarao “Bulevar Ratka Mladića”- duhu koji, uostalom, i danas drži Vučića na vlasti u tom gradu.
Majice u slavu genocida “011 shopa” napravljene su jednako za Vučićeve huligane koji su sa krova beogradske zgrade zastrašivali Đilasovu djecu, kao i za huligane koji će sutra krenuti u “beogradske litije” što će ih protiv Vučića povesti Grigorije i Đilas – ko do danas nije razumio; ko se do danas, zapravo, pretvara da ne zna kako je to isti duh, tome je džabe pričati.
Nema, zapravo, nikoga ko to ne razumije: samo je nas koji to hoćemo glasno da kažemo sve manje.
Preuzeto sa portala Al Džazira Balkan. LINK
