U posljednjih 107 godina Crna Gora je tri puta, spuštajući se niz tuđe uže "sisala vesla" i po istoj matrici i po instrukcijama sa iste (severne) adrese vršila suicid sopstvenog državnog i nacionalnog identiteta.
Matrica okretanja Crnogoraca protiv sebe samih iz 1918 i 1988 godine ponovljena je i avgusta 2020. sa samo jednom modifikacijom - ovog puta su došli nepismeniji i nesposobniji.
Matrica
U sva tri slučaja "pokoravanja Crne Gore" lokalna vlast je bila na zalasku moći, potrošena dugim vladanjem i nemoćna da se odupre sopstvenim devijacijama. Neupitno zrele za promjenu i ona Nikolina iz 1918. (apsolutistička), Žarkovićeva iz 1989. (istorijski prevaziđena) i Đukanovićeva iz 2020. (potrošena i korumpirana), nažalost nijesu zamjenjene liberalno-demokratskim snagama, već su "istorijski momenat" iskoristile u sva tri slučaja populističko-nacionalističke i klero-hegemonističke strukture, direktno vođene i potpomognute sa iste beogradske adrese.
Rezultati sve tri "promene" su skoro istovjetni i doveli su do stagnacije ekonomije, jačanja crkvenih umjesto urbanih struktura, razaranja unutrašnje društvene kohezije, nestajanja nacionalne kulture ...
Lekcija
U svakom od ova tri slučaja rezultat crnogorskog "istorijskog brodoloma" ne leži samo u snazi hegemonističke politike (Karađorđevića, Miloševića, Vučića) već je "Ahilova peta" u samoj Crnoj Gori.
Sva trojica crnogorskih dugo vladajućih vladara bili su duboko uvjereni da mogu kontrolisati "rašku struju" bilo da na njenoj platformi vladaju ili je drže za poželjnog protivnika. Za svog stvarnog protivnika oni su vidjeli svaki izvorni emancipatorski, evropski i modernistički pokret u samoj Crnoj Gori.
8Tu "matricu" su naslijedili od Petrovića, koji su se grubo obračunali za "prozapadnim" guvernadurima Radonjićima. Obračun sa boljim dijelom Crne Gore traje sve do nove ere "mladih, lijepih i pametnih" kada su, čak i poslije sticanja nezavisnosti "neprijatelji prvog nivoa" bili reformisti, liberali, suverenisti, nezavisni mediji i intelektualci, a ne desničarsko/radikalske strukture, umotane u razne boje političkog celofana.
Lekcija iz 1918. i 1988. očito nije bila dovoljna da se od referenduma na dalje, umjesto partitokratije i autoritarnog sistema, gradi država osnažena u funkcionalnoj demokratiji i snažnim institucijama. Zato je i po treći put padom "kralja" izgubljena partija šaha u kojoj su crni (u mantijama i sa bradom) zagospodarili i "nebeskim" i ovozemaljskim svijetom.
Odgovor
Kao što je bila neodrživa hegemonija Karađorđevića, kao što se "velika" miloševićeva Srbija raspala u krvi i zločinima od "Triglava do Đevđelije", tako se i Vučićev "srpski svet" ogoljava u represiji prema sopstvenom narodu po sred Beograda, đe Žandarmerija jednakom snagom udara po srbijanskim studentima kao ranije njena paravojska prema svim drugima koji se ne "krste sa tri prsta".
Dakle, nije pitanje da li će se i po treći put "Garašaninov" koncept otimanja tuđih teritorija i "izlaska na more" raspasti u sopstvenom primitivizmu i agresiji, već je pitanje da li Crna Gora ima unutrašnji progresivni potencijal da se isčupa ispod ovog "mrtvaka" i svoju zastavu, (paljenju na Knez Mihajlovoj ulici) postavi na Šopenovom trgu u Briselu.
Dakle, odgovor je u Crnoj Gori.
Na sreću ne u odlasku u "šumu" kao 1919. ili 1941. već u stvaranju širokog građanskog emancipatorskog pokreta, kapacitivnog da primitivizam zamjeni kulturom, populizam jasnim i progresivnim javnim politikama i zastavu sa mrtvačkom glavom - zastavom Evropske unije.
Svi odgovori su, dakle, u Crnoj Gori, ako ima Crnogoraca, a ima ih i biće ih dok je Lovćena i Durmitora. Još samo da napušte "akademski konformizam" i "životni oportunizam" i napokon nauče lekciju da bez borbe nema Slobode.
