Nacionalsocijalizam je nastao na periferiji građanskog, na rubovima gradova, na granici gdje plodna crnica blati čizme nakinđurenih propovjednika predgrađanske politike. Seljaci nacionalizam nisu znali modelovati, oni su ga samo hranili, i dalje ga hrane primitivizmom. A uvijek se tu nađe sita kvazielita da pokaže sa tri prsta kamo treba ići.
Nepristojno i pijano lijepi se na namirisano i utegnuto, svi u stroju, dakako nacionalno jednoobrazni i dozlaboga pravoslavni. Pjeva se kantilena sa dna kulture: “ne dajemo vjeru za večeru”. Dok nebeski dani i dalje teku kraj nebeskog naroda. Još nisu svi mostovi popravljeni, nisu sve autostrade osposobljene, ali se zato i dalje letjeti može. Galeb Jonathan Livinston na montenegrinski način.
Let je omiljena razonoda nebeskog naroda. Crnogorci, vi omraženi independisti, vi sirotani sa kamena! Osluškujte lepet krila kad počnu seobe, odavde do vječnosti. U pustinju vaše tuge i nade pašće tek sjenke ptičurina. To je stanje u kome će svi mirni, sabrani i razumni stati u stavu contrapposto. Hoće li i na vas doći red, kukala vam majka, kad ste se prvi put glasnuli da hoćete državu koju su vam braća ukrali!
U uspostavljenom vakumu, koji moramo prihvatiti kao prostor u kome i za naše živote, za ono što je od njih preostalo, nade ima, sve će biti pripremljeno za nov udar. Pripitomljene životinje čekaju nove obavijesti sa najviših mjesta. Brinuti ne moramo - sve se temeljito priprema. Proteklu deceniju u naše domove, kao zastave na apokaliptičnoj promaji, vijorili su se lakomost i nebriga. Sa ekrana stizale su pred raširene zjene puka klanice Balkana, potom pljačke i milodari krvnika. Smrad sa zgarišta, trulež sa ratišta, ruševine i dim, a onda miris na brzinu uspostavljene elite i njihovi osmijesi koji naređuju nadu. Daleko su iza nas solfeđa jauka, danas se pjeva o srcu ljubavi i ljepoti divljine.
Vječnaja pamjat, Isukrstu slava, Allahu dželešanumu milost. Voditelji ne bljuju više pred našom stravom otrove slatkiša, sad se te šarene ptice bave opisima zdanja kroz koja evroatlantski maestrali duvaju. I ukrašavaju se bine sa više spratova, a na svakom zastava i smijeh porculanskih zuba koji štekću nacionalnu himnu. Uz nju se kočoperi i hor: “Onam’ onamo, za brda ona…”
Vidite li narode što smo postigli?! Pravda je sve vrijeme bila kod nas, kadšto zapretana, kadšto ogoljena do zadnje stanice zaborava. Događalo nam se ukradeno vrijeme kojeg se danas ne sjećamo više nego insekata na ljepljivim vrpcama. Znamo, ubijeđeni, bez savjesti i bez osjećaja krivnje:
– nismo bili u ratu,
– kažnjeni smo zbog tuđih grijeha koji su nam nametnuti,
– ta je kazna spala sa nas kao sa nevino osuđenog omča sa vrata,
– uvijek smo bili za mir, ali tek danas, kad se uspostavlja duboki nemir na debelu pučini kapitala, on u našim čulima ima sladunjavi okus narkotika iz svetosavlja koji je stigao među našu braću, plemenike i kumove,
Mirisom sa epitrahilja dolazi nada, nova šansa za ljenčuge i kukavice, njegovo krilaćenje sa ramena popova brisaće svaki mogući trag sumnje u naše nove gospodare. Kao na izlazu iz tunela, bljesak svjetlosti biće jači od naše svijesti da smo u tunelu bili. Nikad nam neće biti gore kao što će nam biti bolje. Kad se naviknemo na temeljita ubjeđivanja o nama s njima, tražiće da se popnemo na sveže ofarbanu dresinu. Pristaćemo. Prećutno.
Gvozdenim šinama poći ćemo na putovanje koje je maltene već počelo, samo da se podese kamere i osvjetljivači naših novih putova. Pratiće nas na tom vijađu slavlja i parole, titule za vođe i ordenje za zaslužne, bleh muzika sviraće narodna kola, čuće se pjesma, čestitke na radiju, videospotovi političkih stranaka lijeve orijentacije i desne pogubnosti, panađuri u svakom većem mjestu, čijih ljepota niđe na svijetu nema.
Navući ćemo maske svojevoljno. Voziće nas dresina, klackaćemo se rodnim pejsažima, lijevo-desno, sjever-jug. Ići ćemo ususret novom dobu. Iza velike okuke, u novi tunel. Malo koji od nas će uvidjeti da se vozilo kojim se suverenisti voze zove Nova ideologija. Svemu su ta paščad naredna. Trovači svijesti, vječni suverenisti, ostaju među nama.
Imali smo priliku da pratimo kako se učvršćuje nova vlast. I da uočimo mehanizme kojim se (uvijek na isti način) i CG suverenisti uspostavljaju takvim učvršćivanjem. Svaka vlast u početku, kad se zavijore zastave, ima, do čuđenja vještu, samilost za suvereniste. Koji su agitovali za odbranu sirotinje, klicala su obećanja za socijalnu pravicu, i zaklinjalo se u nju. To je dolazilo otuda što je većina suverenistadolazila iz redova prostog svijeta, sa periferija sreće. Gledali smo ih, zadihane, kako se tromo penju uz strmine i nasmijani nam se obraćaju sa vrhova vlasti. Ta su brda bila niska, pitoma, lako se savlađivao put do vrha. Suverenisti ne vole litice, ne žele oni duga odricanja, znoja se groze.
Svaka je vlast dobra, rekoše po pravilima ćutnje. Dok je ideološki karneval, koji mjeri vrijeme i određuje pravila, stavljao na lice suverenista obrazinu onog svijeta od koga će isti, nedugo potom, kupovati svoje stare neodluke novim sinekurama. Bestidno, nezajažljivo, surovo. Jer ni prva, ni druga, ni treća vlast nikada nije pomenula da se uspinje uime građanskog dostojanstva.
Naš suverenizam za svako krivo doba ima pruženu šaku. Socijalni programi polusvijeta, emancipovano radništvo koje ne radi, siromašno seljaštvo bez koga se neće zamišljati nijedna naša budućnost, napredna omladina sa gradskih periferija, poštena inteligencija sa čuka i iz šumetina – da. Građanstvo socijaldemokratije evropskog svjetonazora - nikada. Biti anarhista, hvala lijepa! - ne dao bog nama takvu pobunu!MI suverenisti smo ti ona paščad zvana “nešto između”. U gumenim čizmama koje kriju nogavice modnih odijela, smrad bijelog luka ugušen kolonjskom vodicom.
Razvaline-suverenisti od juče, novi prosjaci za sjutra, znaju samo za prvo lice jednine. JA pa JA, svi ostali neka se snađu. Još se jedna rabota ringišpilski vrtjela pred našim očima: varali ste narod po mjeri kojom je većina željela da ih se vara! Stoga, drzne li se ko na pobunu, da na vas pokaže prstom, narodni tribuni će se otresati nad sebi samima dosljedne pojedince, rijetke usamljenike:Vi ste to tako htjeli, izabrali, insistirali, zahtijevali, tražili, molili. Mi smo vas poslušali. Mi smo vaša polja žita. Vaše dekade. Proročanstva i zakletve. Nemamo se MI čega stidjeti. Radili smo, mi bestidnici, po mjeri vašeg osjećaja stida.
