Da, to i jeste suština umjetnosti, pokušati iskazati ono neiskazivo, tu tajnu čovjekovog bića. A ta tajna tvori jedan svijet. Svoj. Ići za tom tajnom znači biti u tom svijetu bez pravila, bez simetrije, daleko od egzaktnog ipredvidivog.
Intuitivno i saznajno, slikar Ivan Đurišić osobenim rješenjima, i formalno i sadržinski, stvarnost slika imenom kakva ona suštinski jeste. Raz - otkriva je. U toj njegovoj "dekonstrukciji algoritma" jeste samo poimanje suštine svijeta, povezanosti njegovih činilaca, bića, fenomena i pojava.
Dočaravanjem te svojevrsne nadrealnosti on razlaže algoritme suprotnosti negativnog i pozitivnog, bića i nebića, uspostavljajući novu, čvrstu tačku gledišta kreativnog djelatnog principa.
Uostalom, kako prmjećuje Đurišić "ako je slikarstvo dobro, onda je ono suptilan osvrt na sadašnjost". A sadašnjost, inače oboljela od površnosti i trenutnih istina i utisaka, između ostalog je algokratska. Treba tu sadašnjost kao sve dramatičniju budućnost dekonstruisati, baš kao što to on čini - na polovima između fantastike i mistike. Imaginacije i metafizike. Čulnog i nadčulnog.
Između čovjeka i postčovjeka. Na razmeđima algoritama koje treba pročitati. Nije li to sama bit umjetnosti i umjetničkog prikazivanja? Bit spoznajnog u okviru kojeg, ne samo da transponuje, već osluškuje kuda ide vrijeme i njegova iza privida (ne)skrivena značenja, a kuda ide ljudski duh u njemu.
U toj biti, u toj ontologiji i filozofiji umjetničkog logosa, izrasta i Đurišićevo djelo i njegova "dekonstrukcija algoritma". Možemo reći da se radi o osobenom metapismu podražajne i izražajne stvarnosti, koja je koegzistirajući dio i čovjeka i djela.
Na paradigmi te dekonstrukcije konstituiše se poredak smisla na kojem i počiva ta tragalačka dimenzija neizrecivosti djela. Prepoznavanje u djelu, u Đurišićevom djelu, osnov je novog iskustva u kojem se dio pretvara u cjelinu. I obratno. Dijalektička međuuslovljenost razlaganja algoritma.
Kod njega je primjetna dosljednost i personalnost u shvatanju da umjetnosti nema bez totalnog unošenja bića, da nema rutinskog i tehničkog, već naprotiv, gotovo mitskog odnosa prema umjetnosti, u kome ovaj umjetnik unosi i ekspresivnost i senzibilnost.
U vremenu u kome čovjek postaje potčinjena stvar velikog mašinskog sistema informacija, Đurišić afirmiše autentičnost kao ontološko djelatni princip umjetničkog djela. No, prisjetimo se Rodenovih gotovo proročkih riječi: "Čovječanstvo danas misli da može bez umjetnosti. Ono više neće da razmišlja, posmatra, sanja, ono traži tjelesna uživanja. Ravnodušnost je prema uzvišenim i dubokim istinama...“
To je i poruka epohe eliminacije subjekta u univerzumu algokratije, koja sugeriše život bez umjetnosti, život technea a ne logosa. Tim binarnim opozitima Đurišić suprotstavlja - utemeljuje snagu umjetničkog arche podražaja koji suvereno egzistira van algokratskog registra mašinske simulacije. Time on otvara dijaloški prostor novih egzistencijalnih paradigmi i njenih (ne)mogućnosti. U tom dijalogu uspostavlja se temeljnost neizrecive i ničim ograničene kosmogonijske prostornosti slobode. Umjetničke, filozofske, duhovne.
