Ko hoće može da vjeruje:
da je ispred groba doskorašnjeg Mitropolita SPC trebalo organizovati koncert;
da se ustoličenje novog Mitropolita SPC moralo obaviti na Cetinju;
da se nije znalo da tim povodom nije dobrodošao;
da se na taj događaj uvijek dolazi pod oružjem;
da se Bel helikopter registruje za četiri sveštenika sa pratnjom;
da je Vladičanska bašta vjekovni crkveni heliodrom;
da je NATO putnicima, po slijetanju, stvarno prijetila opasnost;
da je, osim u njihovoj pratnji, na vidiku bilo još snajperista;
da duhovnici imaju ljubavi za sve u Crnoj Gori, pa i za Crnogorce, koje ne pominju;
da Patrijarh i Mitropolit pred Manastir obično stižu trčećim korakom;
da su "kockasti” momci što ih dočekuju tu zbog snage vjere, a ne zbog one druge;
da je pjesma popova, ispod cerade u porti bila spontana;
da oni zaista vjeruju u ono što su pjevali.
Da je i toga dana premijer Krivokapić samostalno donosio odluke;
da je ministarku Injac neko pitao za korišćenje vojnih helikoptera;
da će SPC platiti taj trošak.
Da Cetinjani rade sve mimo svoje volje;
da ih je neko nagovorio da protestuju;
da od poniženja nikad prije nijesu branili i sebe i Crnu Goru;
da su danaspokolebani.
Da se nije moglo bez suzavca i gumenih metaka;
da je iživljavanje dijela policije bilo isprovocirano.
da Dritan Abazović misli da su "njegove" službe održale međuvjerski sklad.
Da su svi političari na Cetinju bili jedino zbog partijskih interesa;
da u sve ovo nije umiješan Aleksandar Vučić.
Da masovna okupljanja, a posebno ručak u Podrumu, nijesu Kovid "bombe".
Da se sve moralo dogoditi kako se dogodilo.
Da sa onim koji vjeruje u bilo šta od ovoga, ili onima koji su pomenuti ne vrijedi razgovarati.
Možda i ne vrijedi previše, ali se mora početi, jer živimo zajedno i nema drugog načina da pomognemo sami sebi. A možda se neko od njih, koji su nam, u šta god da vjeruju opet najbliži, i predomisli.
