Da li ste čuli za boga pod imenom Om?
Radi se o glavnom liku čuvene knjige „Mali Bogovi“ Terija Pračeta, sjajno štivo, koje na neobičan način eksploatiše ideju po kojoj su bogovi veliki u mjeri u kojoj ljudi vjeruju u njih.
Drugim riječima, vrhovni bog Om je postao toliko nepopularan među vjernicima da je na kraju spao na to da živi u obliku kornjače, našavši se na trnovitom putu obnove svoje božanske veličine, u čemu će na kraju i uspjeti.
Da biste bolje razumjeli temu o kojoj se govori, to bi bi bilo otprilike kao da u božanski svijet uvedete parlamentarnu demokratiju gdje se obični vjernici pitaju o tome ko će biti bog, a ko ne. Za razliku od bilo koje monoteističke religije, ideja vodilja koju susrijećemo kroz ovu knjigu, očitava se upravo kroz tu reverzibilnost, odnosno fenomen, da bog i vjernici uzajamno zavise jedni od drugih.
Za razliku od čuvenog boga Oma, ovi naši „mali bogovi“ bi da mogu i samog boga sa nebesa, kad im je to u interesu, proglasili personom non grata, usput se pozivajući na božju ljubav.
Suštinski, „mali bogovi“ su „živa istina“, naš najvjerniji odraz, njihovo postojanje je toliko neupitno da ne morate uopšte razmišljati da li će i u kojoj mjeri odrediti vašu sadašnjost i budućnost, te za razliku od „klasičnog boga“ koji je imao svoje principe, oni su ono što nam stvarno pripada.
To da su spremni da se pozabave svojom, na račun tuđih sudbina, ili nešto slično tome, nije božja - već naša najvjernija osobina!
Čitajući ovu knjigu jednostavno ne možete a da cijeli koncept malo ne prebacite na domaći teren i ne zapitate se ko su naši domicilni „mali bogovi“,gdje obitavaju i kako provode vrijeme. To, naravno, ne znači da se ti isti „mali bogovi“ kupajući se u svom egu odriču svevišnjega niti njegovih postulata, naprotiv, samo ga mudro izbjegavaju i sklanjaju mu se s puta više se bavećinjegovim institucionalnim posrednicima na zemlji što je, da bog oprosti, mnogo produktivnije i prijemčivije širokim narodnim masama.
Iz ugla „malog boga“ sve što je za narod prihvatljivo to je i dozvoljeno, nema tu velike filozofije.
Međutim, da bi cijela ta komunikacija između „malih bogova“ i vjernika tekla podmazano i kao po loju, da l’ greškom ili namjerno, bog posla Zakerberga, Džobsa i ostalu ekipu koji porodiše nove alate za nesmetanu komunikaciju među nama. Sama ideja da nema potrebe za postojanjem posrednika - što je kod zvanične vjere skoro bogohulna ideja, bog te možda te čuje, a možda i ne, tako da bi valjalo da neko kaže koju riječ za tebe - ovdje je opravdana, „mali bogovi“ su uvijek online.
Kao što antički prebivaju na Olimpu, tako crnogorski, bili oni po elitnim kafićima ili ljetovalištima, bdiju na Tviteru, uvijek spremni da daju svoj odgovor i upute na istinu.
Mogućnost da nausko i naširoko raspredaš sa svojim idolima i oklapiš po neistomišljenicima, a usput ih i blokiraš da ne mogu da ti odgovore, ne znači da pritom zaboravljaš i na osnovne principe pristojnosti i hrišćanskih vrijednosti. Čak i oni najpoštovaniji među nama, poput recimo ovih iz novoformirane kaste „kamataša“, i dalje za svaki slučaj, zlu ne trebalo, jer onaj gore možda ipak postoji, vole fizički da mu se poklone.
Ritual je prost, lijepo se obući, prekrstiti se više puta i kad treba i kad ne treba, potom bačit na oltar neku krupnu novčanicu na način da ih vidi konkurencija i obični narod, a potom ponosno izaći iz bogomolje. Opet, prostije je od indulgencije, a svi zadovoljni, uostalom crkva i služi da grešnike vrati bogu, makar i na par minuta.
Imate i one male, obične, proste ljude, koji niti imaju kući interneta, niti znaju što je tviter, žive teško i imaju drugačije vrijednosti, ili najbolje rečeno to su upravo oni koji su dio običnog naroda od maloprije koji gledaju „kamataša“ ispred sebe kako prilaže na oltar iznos u visini njihove mjesečnu plate. Oni nijesu bitni za ovu priču, njih se inače sjete samo uoči izbora.
Druga kategorija takođe „običnih“ ljudi, koja je meni i najinteresantnija, je ona koja i dalje misle da je bog nastao tu negdje oko njihovog sela te da su baš iz tog razloga oni odabrani da budu u milosti božjoj, a ne ne neki „jado“ sa Balija kome je cunami odnio kuću i pola familije. Ludi su za svojim „malim bogovima“ koji im dođu kao neka korporativna vrijednost uz onog „novozavjetnog“, iako procentualno 99% njih nije nikada pročitalo Bibliju, a bogme ni knjigu odkad se škola završila, što je bilo jako davno.
Odlično se služe socijalnim mrežama i oni su najvjernija pastva „malim bogovima“ spremni i da punim imenom stanu iza profila da bi zaštitili svoga idola, što u svijetu Tvitera predstavlja najveću hrabrost.
To da su spremni da se pozabave svojom, na račun tuđih sudbina, ili nešto slično tome, nije božja - već naša najvjernija osobina!
Inače, ta grupa, otprilike, dođe kao partijska infrastruktura koja nikada neće dobiti priliku da dobije dio kolača, sem ako što ne ukrade iz fonda za izbore i rad na terenu.
Najmanja grupa su, upravo, sami „mali bogovi“ koji su zahvaljujući svojim, često i nerealnim ambicijama, uspjeli da ubijede dovoljno ljudi da su baš oni ti koji zaslužuju toliku čast, grabeći svojim nezajažljivim apetitima ono što objektivno ne mogu da iznesu.
Za razliku od čuvenog boga Oma, ovi naši „mali bogovi“ bi da mogu i samog boga sa nebesa, kad im je to u interesu, proglasili personom non grata, usput se pozivajući na božju ljubav.
Teri Pračet svoju knjigu počinje riječima - on želi mir, pravdu i bratsku ljubav!
Ja bih svoj tekst završio da bi bilo lijepo da ove riječi s početka knjige preovladaju u našoj zemlji onako kako su to preovladale ovih dana u mojem Risnu gdje su se svi ljudi ujedinili oko toga da odbrane jednog sjajnog čovjeka i stručnjaka.
Kada se takve stvari dešavaju „mali bogovi“ postaju poslušni!
