Potrebno je posebno umijeće, preciznost i nevjerovatna strast prema svom poslu da kao lutkar uspijete da iznesete pravu, dobru predstavu. To je i logično, jer je sve što imate na raspolaganju okvir sa par frejmova, nekoliko lutki, vaš glas i mašta.
U rukama pravog majstora lutke ožive, a vi, izgubljeni u trenutku, zaboravljate na svu površnost i jednostavnost alatki kojima vam narator krade sate. Međutim, u rukama nestručnog, ispijenog naratora, predstava, kao i same lutke, pucaju po šavovima.
Magija nestane, a sve što vam ostaje pred očima su prazne lutke koje počinju da vam prikazuju sve svoje nedostatke. U tom trenutku, kada se izgubi pojverenje, primjećujete pocijepanu haljinicu, izgubljeni pramen kose, ruke kako vire iza minijaturnog podijuma. Sve postaje toliko tužno, da samo gledate kada će se ta tragedija završiti kako biste što prije pobjegli odatle.
Takve smo naratore mi dobili, a ovo je, u kratkim crtama, njihova priča – „Fijasko“ u četiri čina.
Čin prvi – Sport
Pojedini, nema potrebe da ih imenujemo, sami će se pronaći, svaki javni nastup iskoriste da kažu kako časno i pošteno rade svoj posao, a u nastavku rečenice nam saopšte da su mjesecima znali da se u MPNKS krši zakon i da se priprema katastrofalan scenario nacionalnom sportu.
Pitanje koje ostaje je zbog čega, ako su toliko časni i odgovorni prema svojim biračima, nijesu reagovali do sada nego tek nakon što je mjesto izgubljeno? Ali neka, makar su poput ljutih životnih partnera na razvodnoj parnici iznijeli dio prljavog veša. Pa smo saznali da je potrebno da imate tri mjeseca radnog iskustva da budete zamjenik direktora, da se automobili otimaju kako je kome ćef, da nacionalne interese stavljate iza ponosa, da u suštini MPNKS nije dovoljno stručan da izmijeni dva člana Zakona. Ali to našem naratoru nije dovoljno da promijeni stvari.
On nastavlja predstavu i prelazi na sljedeće poglavlje.
Čin drugi – Vjera
Nadimak Apostolska Vlada je nastao po riječima samog premijera u njegovim uvodnim besjedama. Međutim, u osnovi svake religije je da uradite sve što je u vašoj moći da ne naškodite drugome i da mu ne mislite zlo.
Ako već to znamo, kako je moguće onda da neko kao, po sopstvenim riječima, veliki vjernik, namjerno ugrožava druge? Kako je moguće da govori narodu da treba da bude srećan što nije dobio palice po rebrima na Cetinju, zbog zabranjenog skupa, a onda, par neđelja kasnije, sam prisustvuje masovnom skupu?
Kako je moguće da u Vladi imamo osobu za koju premijer sam tvrdi da je ekspert, koja svima nama kaže da bi trebalo da se vakcinišemo, da bi trebalo da poštujemo mjere, jer, u suprotnom, ugrožavamo sve oko sebe? Kako je moguće da, osim toga, imamo i premijera koji ne poštuje naredbe sopstvene ministarke?
U tom slučaju su samo dva scenarija realna – ili premijer nije vjernik, ili ministarka nije ekspert. Ali prije će biti da je ovo prvo, jer je makar mišljenje oko mjera i vakcinacije jednako kod svih eksperata svijeta.
Ipak, narator ne preduzima ništa već ide na treći čin.
Čin treći – Bezbjednost
E, odbor za bezbjednost je već bila prava predstava. Malo duga – osam sati, ali kvalitetna. Tu smo već vidjeli da je Vlada u tolikom stanju raspada da bi mogla da pozavidi uređenju Mauritanije ili recimo, Džibutija.
Premijer nam se, kukavac, toliko nasjekirao da se cijelu noć vrzmao po zgradi Vlade, gledao kako da nagovori direktora UP i jednog njegovog eksperta, da promijene ono zbog čega ih je doveo – ekspertsko mišljenje. Pa je od tolike sičije čak, iako je sa razlogom odvojena zakonodavna i izvršna vlast, pozvao političare, isto velike istaknute vjernike, toliko velike da me ne bi čudilo da u autu nose po tri krsta.
Ako išta, trudio se premijer na sve načine. Čak je, kako saznasmo, umislio da je on u Crnoj Gori Ustav i Zakon, te pokušao preko generalne sekretarke da dostavi neki vid naređenja. Zamislite samo koliko je u sopstvenoj Vladi premijer bitan, kada mu ministar po prijemu, naredbu samo proslijedi u smeće.
A eksperti, gre'ote, moraju na licu mjesta ostavke da nude da bi ih neko za ozbiljno shvatio.
Neka to, nego smo saznali da je premijer iznosio neistine kada je izigravao nekakvog šerifa naređujući hapšenja preko Tvitera. Da to nije dovoljno, saznali smo da je postojao toliko težak scenario da bi građanima detalji bili „previše stresni“.
Međutim, ko je i šta htio tačno da uradi – ne znamo. Zašto? Jer su oni unaprijed toliko sigurni da tužilaštvo i sudstvo neće odraditi svoj posao, da se nijesu ni potrudili da pored svih tih saznanja i dokaza pokrenu krivične prijave.
Prevedeno – njihovo ekspertsko mišljenje je da je bolje da ti ljudi koji su htjeli da proliju krv u Crnoj Gori slobodno i dan-danas šetaju našom državom.
Čin četvrti – Mediji
RTCG je postao toliko profesionalan da su zaposleni počeli leđima da izlaze sa posla. Jedino je, izgleda, senzor na pokretnim vratima i dalje pod režimom DPS-a, pa se katkad sapletu. Baš kao što su se sapleli sa informacijom da je neko pucao na policiju.
A na pitanja „Ko?“, „Šta?“, „Gdje?“, „Kad?“, „Kako?“, ali i na „Zašto?“ i „Šta dalje?“ – izgleda da nikada nećemo dobiti odgovor. I to je izgleda ovoj vlasti sasvim ok. To je taj uvid u profesionalno novinarstvo na koje bi svi trebalo da se ugledamo.
Pored svih snimaka koji su izašli, na kojima se aposlutno može ustvrditi da je u najgorem slučaju došlo do šenlučenja, mi danas nemamo zvanična izvinjenja za plasirane laži, već umjesto toga dobijamo obrazloženja kako i metak ispaljen u vazduh može da povrijedi nekoga, u ovom slučaju policajca.
Istina, može.
Ali mora da bude ispaljen pod tačno određenim uglom u tačno određenim uslovima, sa tačno određenim kalibrom, sa gotovo nepostojećim vjetrom i nevjerovatnim umijećem strijelca, da posle toliko stotina, a u zavisnosti od oružja i hiljada, pređenih metara padne tačno na željenu lokaciju. E, ili su oko Belvedera sve bili specijalci sa višedecinijskim iskustvom, ili ni od ovoga nema ništa...
Ne mogu da se ne zapitam kakav neko treba da bude čovjek da izađe pred čitav narod svoje države, zauzme stav (kakav god on bio), iskritikuje one koji ne poštuju odluke koje je donio, a onda, sjutradan, pogazi apsolutno sve što je rekao. Kako je moguće da nakon svega taj neko i dalje misli da zavređuje povjerenje naroda?
Politika je u mnogim pogledima slična lutkarskom pozorištu. Narod ne shvata uvijek šta se nalazi ispod bine, ali godinama, gradeći odnos, vjeruje da je istina to što im pričate.
Međutim, u situaciji u kojoj su od početka jedino što vam druga strana upućuje disonantni tonovi, povjerenje postaje nepovratno, a te osobe, veoma brzo postanu prazne, bezdušne krpene lutke, čiji glas dolazi iz ispijene duše posrnulog naratora, u ćošku napuštenog, garavog, (ne)pokretnog pozorišta...
