Prije nekoliko godina bila sam u s prijateljima (iz raznih dijelova bivše SFRJ) na Skadarliji. Dosadilo mi čekati muziku koja je bila na drugom kraju bašte i priupitam ih u jednom trenutku ih da li vide da mi tu sjedimo. Gospodin koji je bio za stolom do, također u velikom društvu, intervenirao je i kad su došli rekao im je: „Dajte, molim vas, pjesmu za ovu lijepu Srpkinju“. Okrenula sam se i rekla mu da ja nisam Srpkinja, na šta je on dodao, „onda za Crnogorku“, kad sam rekla da nisam ni Crnogorka, zbunjeno je pitao, „pa šta si“. Odgovorila sam, Bošnjakinja iz Sarajeva, na šta je on ustao i rekao: „Dajte molim Vas da Vas zagrlim, nikad nisam upoznao ni jednu Bošnjakinju iz Sarajeva i nikad nisam bio u Sarajevu!“ On je bio Crnogorac. I tu Bošnjakinja naruči svoju omiljenu pjesmu „Mujo kuje konja po mjesecu...“, a Crnogorac plati. Šta da radim, ne dam obraza, trznem novčanik i za Crnogorca naručim i moju omiljenu pjesmu „Ivanova korita“. Obje pjesme otpjevali smo zajedno.
MUČNO ISKUSTVO IZ PROŠLOSTI
Ja sam Fočanka, a nije malo zla koje su dobrovoljci iz Crne Gore tokom rata uradili upravo u Foči. Zbog toga godinama nakon rata nisam išla u Crnu Goru na ljetovanje... Prolazile su godine, a ja sam preko posla počela upoznavati ljude. Ljude iz Nikšića, Podgorice, Tivta, Herceg Novog... Ljude koji su mi postajali prijatelji, dolazili mi u kuću
Da mi je neko, recimo '93. rekao da će mi se to desiti, dok su mi po glavi u opkoljenom Sarajevu između metaka snajperista padale granate, rekla bih da je lud! Jer, ja sam Fočanka, a nije malo zla koje su dobrovoljci iz Crne Gore tokom rata uradili upravo u Foči. Zbog toga godinama nakon rata nisam išla u Crnu Goru na ljetovanje. Ono unutra je bilo jače od mene. Kad je muž jednom insistirao, rekla sam mu, može, ali ja ostajem u Cavtatu, a ti idi u Crnu Goru, pa ćemo mahati jedno drugom preko granice.
Ja sam Fočanka, a nije malo zla koje su dobrovoljci iz Crne Gore tokom rata uradili upravo u Foči. Zbog toga godinama nakon rata nisam išla u Crnu Goru na ljetovanje... Prolazile su godine, a ja sam preko posla počela upoznavati ljude. Ljude iz Nikšića, Podgorice, Tivta, Herceg Novog... Ljude koji su mi postajali prijatelji, dolazili mi u kuću
Prolazile su godine, dešavale su se razne stvari u Crnoj Gori, a ja sam preko posla počela upoznavati ljude. Ljude iz Nikšića, Podgorice, Tivta, Herceg Novog... Ljude koji su mi postajali prijatelji, dolazili mi u kuću. Ljude s kojima sam razgovarala o svemu, pa i o prošlosti.
Mnogi bi rekli da sam u svojim stavovima, kad je u pitanju rat, tvrda. Dodala bih i pretvrda, jer ni pred kim neću ustuknuti ako negira ono što se desilo u Bosni i Hercegovini devedesetih, i sprema sam ga „pokopati“ argumentima. Ali sam shvatila da svuda žive ljudi. I - neljudi. Ljudi razumiju jedni druge, solidarišu se jedni s drugima u vrijeme nesreće, pomažu jedni drugima, čak i kad je to samo u obliku podrške što nekad više znači i od materijalnog. Šta rade neljudi, nažalost, vidjeli smo devedesetih godina svi mi u regionu, pa i čitav svijet.
Ratno iskustvo, koliko god bilo stravično i traumatično, nauči vas, dodatno, koliko su neke vrijednosti važnije od drugih. Koliko je važno biti čovjek. Ako već ne možete nekome pomoći, onda mu nemojte ni odmoći. Sarajevo je preživjelo rat i opsadu. Živjeli smo u nemogućim uslovima, bez vode, struje, grijanja, novca... ne znajući da li ćemo dočekati sutrašnji dan.
Sarajevo 1992, autor Milomir Kovačević
Upravo zbog toga mnogi danas na pandemiju koronavirusa reagiraju sjećajući se ratnih iskustava. Jer, jesmo opet prisiljeni boraviti u kućama, ograničeno nam je kretanje, mnogi ne mogu raditi, djeca ne idu u škole, život je ponovo zamro. Ali, danas u toj izolaciji imamo sve što nismo imali '93. i još uz to telefone i internet.
Sarajevo mart 2020, autor Damir Kovačević
IZAZOVI
Sav svijet se suočava s krizom u kojoj bi na prvom mjestu trebali biti ljudski životi. Sve ostalo je nebitno. Sve se može poslije rješavati. Međutim, ne misle svi tako. Kao i sve krize i ova tjera ljude da pokažu svoja prava lica, da se otkriju. Možda za Italiju ništa ne znači to što je Njemačka poslala avion i preuzela šest bolesnika, ali je poruka time bila velika, kao i što Njemačka preuzima neke bolesnike iz najugroženijeg dijela Francuske.
S druge strane, tri respiratora neće spasiti Crnu Goru od koronavirusa, ali strašna je bila poruka o njihovom zaustavljanju u Srbiji. Neće Crna Gora ni umrijeti bez brašna iz Srbije, ali sigurno to neće ni zaboraviti. Kao ni zagrljaj Vučića s Dodikom dok je predavao kamione pomoći Republici Srpskoj.
Ako postoje zemlje koje imaju krvavu prošlost, to su Francuska i Njemačka. Ali su imali i Vilija Branta i Roberta Šumana, vizionare koji su shvatili koliko je pogubno za njihove države i društva neprijateljstvo koje je svako malo dovodilo do ratova u kojima su stradali ljudi, a uništavalo se sve izgrađeno u periodima mira. Učili su na svojim grešakama i u interesu svojih građana započeli su izgradnju mira koji u Evropi traje od 1945. a u međuvremenu su izgrađene i ojačane i mnoge druge veze koje su doprinjele da Njemačka i Francuska danas budu među najrazvijenim i najjačim zemljama Evrope. Naravno, svemu su prethodili procesi katarze u njemačkom društvu koje danas može biti primjer i svima drugima. Suočili su sa svojim zločinima i rekli: nikad više.
SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU
Tri respiratora neće spasiti Crnu Goru od koronavirusa, ali strašna je bila poruka o njihovom zaustavljanju u Srbiji. Neće Crna Gora ni umrijeti bez brašna iz Srbije, ali sigurno to neće ni zaboraviti. Kao ni zagrljaj Vučića s Dodikom dok je predavao kamione pomoći Republici Srpskoj
Ne ulazeći u dalju prošlost, iako je povezana s dešavanjima iz '90-tih, Srbija se nikad nije suočila s onim što je radila na prostoru bivše Jugoslavije nastavljajući živjeti u lažnim narativima o nekoj „velikoj Srbiji“, narodu koji je iznad ostalih u regionu, praveći probleme svima drugima. Samo su nastavak i dio toga naslovi kojima ovih dana svjedočimo u beogradskoj štampi i tekstovi u kojima se pominje Crna Gora, ali i Bosna i Hercegovina.
Čak i u vrijeme najveće krize modernog čovječanstva Beograd ne odustaje od svojih politika bez obzira koliko one bile nedobrosusjedske i koliko izazivale krize u regionu šaljući poruke „opoziciji“ Crne Gore i vlasti u Republici Srpskoj.
Nažalost, uz brojne informacije o oboljelima i umrlima u cijelom svijetu, mediji svakodnevno donose i informacije o politikama u regionu koje i ovu tešku situaciju koriste kako bi promovirali ideje i nametnuli nam neke alternative od kojih će samo autoritativni lideri imati koristi. Demokracija, uz sve svoje slobode i vladavinu prava ne može imati alternativu.
Ali, ima ako ti predsjednik kaže da te je upravo demokracija na kojoj počiva zapadni svijet iznevjerila u najteže vrijeme, dok ti pomažu jedino Kina i Rusija. Prvi visoki predstavnik u BiH i bivši ministar vanjskih poslova Švedske, Karl Bilt, više je no jasno poručio Aleksandru Vučiću: „Kad stiže medicinska oprema iz Kine pravite spektakl, a kad dolazi pomoć iz Evropske unije to prešutite!“
Vuk Drašković mi je prije nekoliko godina, govoreći o eventualnom ulasku Srbije u evroazijsku ekonomsku uniju i ruski vojni savez, rekao da je to „geografski nemoguće“, jer „bez obzira na izuzetne osobine Srba, ipak mi nemamo krila. Nema Srbija krila da preleti do Volge, do Dona, do Sibira. Ne možemo. Bitka za Crnu Goru, koja još traje, bio je to pokušaj da se spreči zatvaranje obruča”.
Naš narod ima jednu staru izreku: bolje dobar komšija, nego dobra ograda, ali i bolji je komšija koji je blizu, nego brat koji je daleko. Nije slučajno regionalna politika jedna od najvažnijih politika Evropske unije.
U znak podrške Zagrebu povodom nedavnog zemljotresa
Vraćam se na početak teksta i priču sa Skadarlije. ,,Prirodne” mržnje, koliko god nam to nametali pojedini političari i njihovi mediji, između nas na Balkanu nema. Sama sam se uvjerila da se može zaboraviti pa i oprostiti. Ljudi svuda ima, puno više nego neljudi. Upravo velike krize trebalo bi da zbližavaju ljude, da pokažu svoje ,,čojstvo”. Lako je biti nečovjek, puno je teže biti čovjek. Dane izolacije lakše prolazim jer su oko mene uz porodicu, prijatelji. Veze među ljudima jačaju. Možda je ovo i idealna prilika da ih dodatno ojačamo. I tako izoliramo neljude.
