Kultura

Autorka književne trilogije „Brda od pelina“ za Portal Analitika

Lalović: Moje knjige skroman su pomen za one nikad pomenute

Gen je čudo. Vjerujem da mnogo toga nosimo u sebi, a da toga nijesmo ni svjesni. Dinarski tip čovjeka, od Velebita pa do Rodopa, sličniji je nego što se to na prvi pogled čini. Njihove životne sudbine nijesu se mnogo razlikovale. Kad god se vratim na ove prostore, prvo što primijetim je da se ovdje drugačije plavi nebo. Ma koliko se čini da je mnogo toga nestalo, sigurna sam da prave vrijednosti pronalaze put opstanka“, kaže Jasenka Lalović 

Lalović: Moje knjige skroman su pomen za one nikad pomenute Foto: Danilo Dado Pavlović/ Barski ljetopis/ Privatna arhiva
Rosanda Mučalica
Rosanda MučalicaAutorka
Portal AnalitikaIzvor

Spisateljica paštrovskih korijena a beogradske adrese, Jasenka Lalović ovih dana na novom je književnom proputovanju kroz Crnu Goru sa romanom „Kastigulja“, posljednjim iz trilogije „Brda od pelina“ koji je, u vremenu nenaklonjenom pisanoj riječi, razgrabljen u rekordnom roku.

Autentično i s respektom, u svojim romanima Jasenka je na zasluženi pijedestal uzdigla crnogorsku ženu. Ženu crnogorskog ljutog krša, onu koja se, noseći prečesto ne samo svoje breme, uvijek morala (iz)boriti za život i svoj grumen mira, a pritom znala kako da ostane dostojanstvena. 

Gdje god pogledate po ovim krševitim bandama, pronaći ćete poneku tešku sudbinu koja je ostala nezapisana, nespomenuta…Ponekad pomislim da ne postoje dovoljno snažne riječi da opišu usude tih žena

U tri izuzetno čitana romana („S one bande moje gore“, „S ove bande moje gore“ i „Kastigulja“) Lalović je vjerodostojno opisala i način života i psihologiju, ali i one uzvišene uzuse kojim je nekada bila vođena crnogorska žena. Ne manje značajno je i to što romane krasi starocrnogorski govor, koji će nastaviti da živi među koricama njene trilogije i kao zalog za buduće generacije. 

Skrivenica babe Dragice

U razgovoru za Portal Analitika, Lalović otkriva da je pisala po sjećanju, onako kako je, kaže, zborila njena baba po majci Dragica, po rodu Bokan, rođena 1905, podno Paštrovačke gore u selu Bukovik. 

„Baba Dragica je ta koja je u sve potomke, a Bogu hvala mnogo nas je, utkala tu nit po kojoj se i danas svi međusobno znamo, uvijek prebrojavamo i iznova povezujemo iako smo rasuti na mnoge bande. Umrla je 1985. jednog aprilskog dana. Bila sam na studijama u Beogradu. Na samrtnu uru, šapnula je najstarijem sinu da je u džep jakete ostavila u maramicu nešto para za „onu Marijinu đecu“, da im se dâ kad dođu. Eto, zarad te njene skrivenice, dugovala sam da njoj i svim ženama od njene vrste posvetim drugu knjigu, ''S ove bande moje gore'', otkriva Jasenka.

Baba Dragica za nju je, priznaje, bila div žena, čija se snaga ogledala u požrtvovanosti da iznese breme velike porodice i posvećenosti domu, a da zauzvrat ne očekuje ništa do uslišenu molitvu da svi budu živi, zdravi i čestiti ljudi. 

Što se tiče jezika kojim je govorila baba Dragica, a Jasenka nastojala da što vjerodostojnije prenese u svoje romane, naša sagovornica primjećuje da mnogo toga pamtimo, a da nijesmo svjesni. 

„Pisala sam jezikom koji sam pokušala da očistim od svih savremenih riječi i izraza, za koje sam bila sigurna da ih nije poznavala moja baba Dragica. Kad se tekst oslobodi tog ''viška'' onda dobijate jezičku esenciju, nepatvorenu, suštastvenu, toplu… Nije toliko zahtjevno pisanje na ovaj način, koliko traži oprez da ne promakne ono što ne treba“, napominje Jasenka. 

S obzirom na tematiku i jezik kojim piše, naglašava da u Srbiji nije imala problema sa prihvatanjem njenih djela.

„Vjerovali ili ne, jedina zamjerka za jezik koji sam koristila u mojim romanima, došla je sa crnogorskih prostora. Moja prva podrška za ovo što radim bila je u Beogradu, da bi se kasnije proširila dalje. Međutim, ne mislim da je to važno. Mnogo važnije od grafema ś i ź, koji su zapravo samo ispisana forma glasa, je suština koja se saopštava. Mnogo je bitnija poruka koja se šalje, od onog što se na ovaj ili onaj način ispisalo. Ako se ne prisvoji tekst i ne razumije na pravi način, onda sve to što se napisalo je uzalud, ostaje mrtvo slovo na papiru“, kaže Lalović.

Umjesto terapije ljekovima nakon smrti sestre, počela sam da ozdravljujem sebe tako što sam pobjegla u neko drugo vrijeme u kome je sve bilo drugačije i u kome su ljudi živjeli po nekim drugim pravilima

Štokavica je, kako dodaje, dijalekt kojim govori, jer objedinjuje ijekavicu, ekavicu i ikavicu. 

„To je obilje na stotine dijalektizama koji se, ako želimo, savršeno razumiju. Ono što je važno je da svo to obilje čuvamo i sačuvamo od zaborava. Otvoreno srce čita i razumije čistom emocijom, njemu ne trebaju rječnici, niti prevodioci. Beskrajno me raduje što skoro svi moji čitaoci na pravi način razumiju jezik kojim sam pisala. U tome mi je mnogo pomogao narativ, jer se tada izopštava autor teksta, on postaje nevidljiv za čitaoca. Na taj način, direktno ga uvodite da sam postane dio priče, zajedno sa likovima. Tada se ne prati pismo kojim se služite, već slike koje im darujete“, ističe naša sagovornica.

Istine o sebi traže osvrt unazad

U tri romana objedinjena u „Brda od pelina“ ispisala je Lalović dostojnu odu ženu nekadašnjoj sa ovih prostora, ali i svagdašnjoj, jer u Jasenkinim heroinama čitaoci će uvijek prepoznati i djelić sebe, svoje sestre, majke, tetke, babe... jednako koliko i oca, muža, brata…

„Vjerujem da je to prepoznavanje onoga čemu pripadamo i što jesmo. Dokaz da je dovoljno samo malo, pa da se prisjetimo mnogih dragih ljudi i da ih iznova prigrlimo. Tako ih čuvamo od zaborava, a sebi podižemo čvrsto uporište. Samo oni koji su odgovorni prema precima, dobar su uzor potomcima. Takvi nemaju danas često pominjanu krizu identiteta. Oni se ne potvrđuju tako što upiru prstom u druge i navode ono što nijesu, tražeći da se tako utvrde njihove istine, već se uzdižu po onome što jesu. Istine o sebi traže osvrt unazad, u ono što se gradilo generacijama. Zato je ponekad bolno kad se osvrnemo i kad nas tamo dočekaju pogledi onih koje smo skoro zaboravili. Možda su zato ove knjige izazvale takvu reakciju čitalaca. Zbog prepoznavanja onog što jesmo, a ostalo je skrajnuto“, smatra Lalović.

Pitali smo je da li, kada danas dođe u Paštroviće, prepoznaje makar obrise onih vrijednosti koje su bile uzor, a ponekad i kamen spoticanja, za njene junakinje. 

„Gen je čudo. Vjerujem da mnogo toga nosimo u sebi, a da toga nijesmo ni svjesni. Dinarski tip čovjeka, od Velebita pa do Rodopa, sličniji je nego što se to na prvi pogled čini. Njihove životne sudbine nijesu se mnogo razlikovale. Kad god se vratim na ove prostore, prvo što primijetim je da se ovdje drugačije plavi nebo. Ma koliko se čini da je mnogo toga nestalo, sigurna sam da prave vrijednosti pronalaze put opstanka“, kaže ona. 

Gorčina koja sve osmišljava

Pojašnjavajući zašto pelin u nazivu trilogije, napominje da mnoge događaje pamtimo po mirisima koje smo udahnuli na tim mjestima i ponijeli ih sa sobom. 

„Mirisu bosioka koji se provlači kroz prve dvije knjige, dodala se lavanda iz ''Kastigulje“ i dugo sam se pitala koja ih travka objedinjuje. Simbolično, pokazalo se da je to pelin. Njegova ljekovitost je u gorčini po kome ga pamte. Često nevidljiv, stopljen sa ovim kršem, poput mnogih života koji su se ovdje začeli i skončali, poput mnogih zauvijek nevidljivih ljudi koji nikada nijesu odustali od ovog komada neba. Ovdje se život živi sa komadićem inata da se preživi do te potonje ure. Gorčina koja daruje oporost, ali sve osmišljava“, primjećuje Jasenka.

Na ovim prostorima, muškarci su bili hrabri da se suoče sa smrću, dok su žene bile hrabre da se uhvate u koštac sa životom. Za toliko su bile jače da ga do kraja dostojanstveno iznesu

Da bi postojala neka gora u našem životu, odnosno visovi i životne vertikale, naglašava da joj je vrijeme pokazalo da mora postojati i ona druga banda. Interesovalo nas je koliko je ta druga banda života u njenom slučaju zaslužna za to što je skoro svaka stranica njenih knjiga i po jedna mala riznica mudrosti. 

„Čitav svijet, čovjek, njegov život, je u dualizmu. Jedinstvo suprotnosti je neminovno da bi se time svaka pojedinačnost utvrdila i osmislila. Tako je i sa mojim gorama. One simbolično predstavljaju dvije strane jedne istine u kojoj jedna 'banda' ne isključuje onu drugu, jer čine jedan zajednički vis. Mjesto na vrhu, na kome se sudaraju, po mnogima je linija razdvajanja, dijeljenja, cijepanja, a nije tako. Pokušala sam da saopštim da je to šav gdje se vezuju jedna za drugu“, pojašnjava Jasenka.

Dodaje da se jedino sa vrha vide se obje strane. 

„Samo sa tog mjesta shvata se neophodnost da svaka sa svoje strane podupire, ne bi li se tako stremilo uvis. Bez toga sve bi se pretvorilo u bezdan i ambis. Nije li zato baš ovdje toliko visova i gora? Zar pogledi sa ovih banda nijesu uvijek usmjereni ili u vrhove ili sa tih vrhova u daljine? Nijesmo li za toliko bliži nekim istinama i odgovorima koji se vječito traže“, pita naša sagovornica. 

Karika između predaka i potomaka

Njene knjige odaju dubok naklon tradiciji, korijenima, onom izvornom genetskom kodu koji nas čini onim što jesmo. Jasenka nije bježala od toga. Naprotiv. Kroz „Brda od pelina“ pokazala je kako se na ispravan način odaje počast precima.

„Zadatak svake generacije je da bude dovoljno čvrsta karika između predaka i potomaka. Kad god smo zaboravljali ono što jesmo, dešavalo se da gubimo komad sebe. To su ogromne nepravde u odnosu na pretke i podjednake neodgovornosti u odnosu na potomke. Naša je dužnost da čuvamo sve ono valjano, da to nadogradimo i predamo dalje. Jedino smo tako odgovorni u svakom pogledu“, smatra Lalović. Nažalost, opominje ona, savremeno doba mnogo toga banalizuje.

„To je savršen put ka površnosti koja je isključiva, plitkoumna i sa kojom se savršeno manipuliše jer je sklona - izmima, isključivostima, jednoumlju. Niti jedan od njih nikada nije opstao, sam sebe je urušio. Treba graditi sebe i ono što jesmo tako što ćemo se jednako truditi da održimo svoju duhovnu vertikalu. To uspijevamo tako što čuvamo sve ono vrijedno što nam je predato. Tako što ne dopuštamo sebi plitkoumnost koja je bahata, primitivna, nepromišljena, već je poput naših predaka mudra, odmjerena, pristojna i dostojanstvena. To je ono što znam da postoji u nama, što smo ponijeli genom i što moramo njegovati. Voljeti druge, da bi nas voljeli. Uvažavati da bi nas uvažili“, dodaje naša sagovornica.

Lalović podsjeća i na to da kada se otisnula u spisateljsku avanturu, zapravo i nije imala namjeru da napiše roman. 

„Imam običaj da kažem da mi se prvi roman ''S one bande moje gore'' desio. Zaista, samo sam uplovila u taj čaroban svijet crnogorskih žena i tamo se osjetila toplo, kao da me svaka od njih dočekala široko raširenih ruku. Započela sam sa Velikom, ali stadoše u red sa svojim pričama Milica, Ilinka, Bose, Tomana, Gospava… Imala sam neodoljivu potrebu da svakoj od njih nađem mjesto, jer je mnogo neispričanih priča podno obronaka ovih vrleti i svaka zaslužuje svoju stranicu. Mnogo je ovdje stradalnica, mimo oružja koje obično daruje slavu i spomenike po kojima se pamte. Moje knjige skroman su omaž baš njima. Pomen za one nikad spomenute“, kaže Jasenka.

Jakog muškarca može podignuti samo jaka žena

Nastavljajući priču o crnogorskoj ženi, ističe da je ona specifična jer je na ovom prostoru uvijek na pijedestal dizan muškarac, ali ne zato što se on tako pozicionirao već zato što ga je tu postavljala uglavnom žena. 

„Jakog muškarca rađa, gradi i može da podigne samo jaka žena. Nekadašnja žena vaspitavana je u duhu patrijarhata u kome je od rođenja pozicionirana tako da je podređena muškarcu pored sebe, bez obzira da li je to njen otac, brat, muž… Nerijetko su odluke muškaraca bile takve da su sa sebe smicali breme i tovarili ga ženama. Muškarac je imao pravo da ode sa ovih prostora i potraži komad sreće negdje drugo, dok je ženama ostavljeno da čekaju i izdrže sve ono od čega su oni odustali. Muškarcima je to pripadalo, ali ne i ženama“, pojašnjava Jasenka.

Danas je, kaže, ipak drugačije. 

„Ma koliko da se čini da je preteklo ponešto iz tog vremena, ipak je samosvijest današnje žene dosta toga promijenila. Nijesmo ni svjesni koliko toga su nekadašnje žene iznosile bez ijedne riječi pokude na sudbinu koja ih je zadesila. Na ovim prostorima, muškarci su bili hrabri da se suoče sa smrću, dok su žene bile hrabre da se uhvate u koštac sa životom. Za toliko su bile jače da ga do kraja dostojanstveno iznesu“, dodaje Lalović.

Od svih junakinja kojima je udahnula život u svojim romanima njoj je, kaže, najbliži lik Bose iz prve knjige, ali, samo po senzibilitetu, i Agnice iz ''Kastigulje''. 

„Mada, svakoj sam podarila po komadić sebe. Posebno u dijalozima“, otkriva Jasenka.

Treba voljeti ženu u sebi 

Kada je riječ o poziciji žene danas na Balkanu u i dalje izrazito patrijarhalnom društvu, Jasenka smatra da se taj status ne može posebno izdvajati u odnosu na sve što upravo živimo i na šta smo pristali. 

„Živimo u vremenu sveopšte površnosti, iskrivljenih vrijednosti čiji imperativi su zadovoljeni kroz potrošačku manijakalnost i savršenu formu, ispod koje nema mnogo toga suštinski valjanog. To je zato što se njeguju pogrešne vrijednosti. Ohrabrujuća je činjenica da i dalje reagujemo prepoznavanjem onog što smo bili. I dalje nas takne nepravdom ono što smo u tom sveopštem ludilu brzog života zaboravili“, smatra Lalović.

Vjerujem da ne postoji muško i žensko štivo. Barem ne bi trebalo da postoji i da se na takav način dijeli nečije djelo, bez obzira kome je namijenjeno. To što je moja tema žena, ne treba da znači da moji romani nijesu namijenjeni muškarcima

Današnja žena, dodaje, uspjela je da se izbori za sebe u mnogim pogledima ali, nažalost, ponekad zaboravlja da joj je ženstvenost data kao prednost. 

„Treba voljeti ženu u sebi i njegovati je tako što ćemo se oslobađati stega predrasuda, neravnopravnosti, ali isto tako čuvati ženu u sebi. Da bi smo valjali drugima, prvo moramo valjati sebi“, poručuje Lalović.

Pa iako su njeni romani svojevrsna ženska saga, oni valjano progovaraju i o crnogorskim muškarcima. Zato ih i oni čitaju, ali i (provjereno) rado preporučuju. 

„Vjerujem da ne postoji muško i žensko štivo. Barem ne bi trebalo da postoji i da se na takav način dijeli nečije djelo, bez obzira kome je namijenjeno. To što je moja tema žena, ne treba da znači da moji romani nijesu namijenjeni muškarcima, posebno što je taj uzročno-posljedičan odnos među njima nerazdvojiv. Ali, zaista, na početku, uglavnom su me čitale žene od 35 do 55 godina“, prisjeća se Jasenka.

Ubrzo se, kaže, sve to promijenilo. 

„Stizale su poruke da su knjige predate na čitanje majkama u poznim godinama, kćerkama, muževima, braći… Knjige su se kupovale ne poklon onima za koje su vjerovali da treba da nastave taj niz razumijevanja i čuvanja uspomena. Nerijetko dobijam komentare od muškaraca nakon čitanja. Zanimljivi su njihovi osvrti na teme kojih sam se takla. Posebno što sami prepoznaju mnoge nepravde koje su iznosile njihove majke, žene, sestre…“, dodaje naša sagovornica.

Pisanje umjesto terapije ljekovima

Možda je to razlog zašto su njene knjige čitanije od broja prodatih primjeraka, a to nije mala brojka. Čitalačka zainteresovanost joj je, kaže, najveći kompliment. 

„Danas se mnogo toga svodi na marketinški trik u kome se ljudi lako obmanu da požele nešto da kupe, nakon čega shvate da su prevareni. Upravo to je ono što sam obećala sebi kad sam pristala da objavim prvi roman. Nikada neću dopustiti sebi da žene o kojima pišem budu dio nečega što same ne bi voljele da budu. Da ću paziti kako o njima zborim, da se neću taći njihove intime preko onoga što bi same bile spremne da ispričaju o sebi, da ću se nakon svakog ispisanog teksta po sto puta vratiti i provjeriti da mi nije promakla neka riječ od koje bi se zacrvenjele pred narodom (čitaocima). Tek tada imam prava da ih predam njima u ruke“, kaže Jasenka.

Naglašava da nije dozvolila da „poentira u ime sebe pišući o tim ženama“. 

„Duboko sam svjesna da hodam po ivici i da moram biti veoma oprezna da ne iskoračim u nešto što one ne bi bile rade da se o njima prozbori. To su žene koje su poznavale mjeru i znale za stid. Moja je dužnost i obaveza da to poštujem, bez obzira na čitalačku glad da se napiše nešto više. Nijesam imala nikakva očekivanja, jer ovo što sam uradila ne pripada meni, već svima nama“, ocjenjuje Lalović.

Dodaje da joj je pisanje tada bilo lijek koji joj je pomogao da preživi težak period nakon smrti mlađe sestre. 

„Umjesto terapije ljekovima, počela sam da ozdravljujem sebe tako što sam pobjegla u neko drugo vrijeme u kome je sve bilo drugačije i u kome su ljudi živjeli po nekim drugim pravilima. Možda im je bilo teže što se tiče uslova života, ali su bili rasterećeni mnogih današnjih prozaičnosti kojima robujemo i koje nam oduzimaju od duše“, kaže ona. 

Zadatak svake generacije je da bude dovoljno čvrsta karika između predaka i potomaka. Kad god smo zaboravljali ono što jesmo, dešavalo se da gubimo komad sebe. To su ogromne nepravde u odnosu na pretke i podjednake neodgovornosti u odnosu na potomke.

Za nju, kako napominje, pisanje je zapravo put. 

„Rečenica, kad se ispiše, svaka na svoj način oblik je neke definicije, a čovjek koji uspije da definiše ono što ga muči, okružuje, određuje… na pola je puta ka razumijevanju. Tek kada razumijemo, postajemo usklađeni da sobom i ne bude nam tijesno ispod sopstvene kože. Tuga i sreća dvije su strane jedne iste medalje. Obje se moraju prigrliti i prihvatiti. Neminovne su, jedna drugu ne potiru, žive se istovremeno. Jednako čuvam svoju tugu i ne želim da je zaboravim, kao što se radujem mnogim srećama“, iskrena je Lalović. 

Naučila je, dodaje, da nam je i jedno i drugo odavno namijenjeno. 

„Tuga nije žalost koja nad sobom jadi. Tuga je tiha, razvuče se na sve naše dane i vremenom postane dio našeg bića. Sreće su trenutne, usputne i ako čovjek ne nauči da ih ugrabi, vremenom prestane da ih primjećuje i živi. Tada mu se čini da ga zaobilaze, a nije tako. Srećni smo, jer ne znamo što nas u čeka u životu. Još srećniji jer nijesmo svjesni snage kojom se iznose sva iskušenja koji nas zadese. Čovjek je mnogo jači nego što se čini na prvi pogled“, poručuje Jasenka.

Spič - mjesto koje zbraja, sastavlja i miri

O tome govori i u posljednjem romanu „Kastigulja“, u kojem je junakinja sve samo ne kastig, ali je taj žig iznijela dostojanstveno pronalazeći na kraju i mir u usudu koje joj je život namijenio. 

„Anđelika je ponijela žig lake osude, izopštavanja, odricanja. To je žena kastigulja, a da se kastiga nije takla. Kroz njen lik pokušala sam da pokažem koliko lako sudimo o drugima, prihvatamo nečije glibave riječi, a da se ne zapitamo koliko je u njima istine. Anđelika dostojanstveno iznosi teret nepravde, tako što se poslije lutanja, traženja odgovora za tu nepravdu, vraća na mjesto od kojih su muški iz njene porodice odustali. Iako krhka, pokazuje snagu koju oni nijesu imali. Baš tamo pronalazi mnoge odgovore za kojima je tragala, za razliku od drugih, njenih bližnjih, koji su ih tražili negdje drugo, vjerujući da će ih pronaći tako što će se odricati sebe, priklanjati ideologijama, odricati od ''nazadnosti'' tradicije“, napominje Jasenka.

Mjesto radnje romana je Spič koji, prema riječima naše sagovornice, krije mnogo simbolike. 

„To je jako uzak prostor na kome se podijelio svijet na istok i zapad. Tu su se sudarala carstva, preplitale kulture i tradicije, miješali jezici. Vjerujem da se baš tamo kriju mnogi odgovori koje i danas tražimo. Njima je od vajkada predata tajna po kojoj se opstaje u ljubavi tako što se sve sabira u jedno. Sve to pokušavam da saopštim kroz ''Kastigulju''. Baš zato, kraj moje sage o ženama sa ovih prostora, smjestila sam u Spič koji, poput njih, sve zbraja, sastavlja i miri“, ističe Lalović.

Po stilu pisanja i autentičnosti kojom je gradila likove, junakinje Jasenkinih romana, izlaze iz okvira književnosti i, opšti je čitalači utisak, zaslužuju da se nađu ili na velikom platnu ili u TV formatu. 

Da li će neko od njenih djela biti ekranizovano, Jasenka kaže - pokazaće vrijeme. 

„Za sve to potrebno je da neko suštinski prepozna to o čemu sam pisala. Treba biti vrlo oprezan. Ne bih voljela da se kroz umjetnički doživljaj djela zaboravi na mjeru kojom treba da se prikaže priča o tim ženama. Nužno je da ona ostane autentična, oslobođena svake umjetničke potrebe da se bilo ko izdigne iznad njih i na taj način banalizuje njihovu priču. Iznova se pitam koliko bilo ko od nas ima prava da ih predaje javnosti. Ne bi li svaka od njih osjećala stid da se javno predstavi? Moramo se pitati da li bi svemu tome bile rade. Zar sve mora da zadovolji naša htjenja i potrebe? Kažem, pokazaće vrijeme. Sve sam ostavila da se samo od sebe namjesti i uredi. Ako zaslužuje, biće ekranizovano“, skromna je Lalović.

Dodaje i da se plaši da tuga i teret njihovih života, kroz nečije pogrešno razumijevanje, ne prekorače u patetiku. 

„To bi bilo nedopustivo i banalizovalo bi njihove životne priče“, napominje ona.

Heroine dostojne antičkih drama

Iako je romanom „Kastigulja“ zaokružila trilogiiju „Brda od pelina“, Jasenka poručuje da je crnogorska žena za nju neiscrpna tema. 

„U budućnosti ću se sigurno vraćati ovoj temi. Bez obzira na mnogo likova u mojim romanima, koji se stapaju u taj jedan prototip žene sa ovih prostora, čini mi se da je mnogo toga i dalje nespomenuto, da sam nešto važno zaboravila i time iznova napravila nepravdu. Gdje god pogledate po ovim krševitim bandama, pronaći ćete poneku tešku sudbinu koja je ostala nezapisana, nespomenuta…Vrijeme je tiranin koji melje sve za sobom i učini da mnogi takvi životi kao da se nikada nijesu desili. Jednostavno se zaborave. Ponekad pomislim da ne postoje dovoljno snažne riječi da opišu usude tih žena“, kaže Lalović.

Čitav svijet, čovjek, njegov život, je u dualizmu. Jedinstvo suprotnosti je neminovno da bi se time svaka pojedinačnost utvrdila i osmislila. Tako je i sa mojim gorama. One simbolično predstavljaju dvije strane jedne istine

Za nju, one su veličanstvene heroine dostojne antičkih drama. 

„Nažalost, nijesmo imali jednog Sofokla koji bi svoje redove posvetio ovim ženama. Osjetila sam neodoljivu potrebu da skrenem pažnju javnosti na nekadašnju ženu sa ovih prostora, posebno što sam svjesna da je moja generacija posljednja koja može da svjedoči o njima, jer su na tankoj ivici zaborava. Koliko sam u tome uspjela, ne znam. To će pokazati neko buduće vrijeme“, poručuje Lalović.

Ističe i da je jedna od prednosti pisaca koji se, poput nje, kasnije late pera, to da im obično ne nedostaje inspiracije. 

„Barem je kod mene tako. Valjda i vrijeme ispred nas, koje je uveliko kraće od onog koje smo iza sebe ostavili, zgusne doživljaje, osvježi sjećanja, istanča ukus i navede nas da ga ne rasipamo uzalud. Uveliko 'kuvam' par tema i čekam trenutak u kome će jedna od njih da prevagne i prikuje me za stolicu. Kako god, već osjećam nemir koji me vuče na tu moju bandu, koja me višestruko podupire i daruje mirom. To je ono za čime tragam i čime pokušavam da osmislim ovo resto dana što je preteklo. Naučih da se radujem svakom danu i da svaki od njih iznova doživim kao još jedno rađanje i umiranje. Sve je krug. Ciklusi se ponavljaju i za onaj sljedeći valja da budemo spremni. Trudim se da tamo prebacim malo bolju verziju sebe. Da li ću u tome uspjeti, ne znam. Znam da nije važan cilj, već put ka njemu“, iskrena je Lalović.

Portal Analitika