Nije on jedan od najboljih gitarista svijeta zato što je naš (mada bi mnogi rekli da je to jedan od glavnih razloga), već zato što je debi albumom to svima pokazao. A u Podgorici je to i dokazao izvođenjem Koncerta za gitaru i orkestar „Aranhuez“ Hoakina Rodriga. I bisom - „Tango en Skai“ Rolana Dijensa – na koji ga je publika gromoglasnim aplauzima pozvala.
Možda je ostatak večeri i sam Simfonijiski orkestar, kojim je ovog puta dirigovao Aleksej Šatski, zbog toga dospio u drugi plan, ali je nesumnjivo da je talentovani gitarista na najbolji mogući način zaokružio 11. Međunarodni muzički festival. Publika je nepodijeljeno i oduševljeno reagovala na Karadaglićev nastup, a najčešći komentar bio je izuzetna osjećajnost s kojom je interpretirao solističke dionice.
Istina, pored tako izuzetnog umjetnika, ne može se mnogo toga reći o početnoj Simfoniji br. 5 u B duru Franca Šuberta i sviti „Trorogi šešir“ Manuela de Falje, kojim je sinoćnji koncert završen. Čuli smo dva interesantna djela kojima je Crnogorski simfonijski orkestar, praktično, obilježio petu godinu nastupa na, možemo sada reći, renomiranom festivalu.Ipak, i tokom koncerta, pa i poslije, sve oči su bile uprte u mladog gitaristu, ono po čemu je Crna Gora danas prepoznata u cijelom (umjetničkom) svijetu. Pet godina nakon posljednjeg koncerta u Podgorici, takođe na A tempu, Karadaglić samouvjereno daje odgovor na svako novinarsko pitanje, podsjećajući nas da je prvi korak ka svakom uspjehu – vjera u sebe.
- U suštini, treba veliki rad, ali prije svega treba znati što čovjek hoće i bezrezervno vjerovati u to. To je mnogo bitnije nego sva podrška koju vam neko može pružiti – opisao je on svoj put uspjeha.
Vraćanje pred podgoričku publiku bilo je i za njega „uzbudljivo i emotivno iskustvo“, iako je, kako kaže, od tada prošao dug vremenski period.
- Ovo je publika pred kojom sam odrastao, pred kojom sam izveo svoje prve note, publika koja me je i poslala u svijet. Uz podršku ove publike, bilo mi je lakše doći do svega toga. A za nastupiti pred njima postoji uvijek doza dodatne odgovornosti. Zato je to bilo zaista uzbudljivo i jako emotivno iskustvo – kazao je Karadaglić nakon koncerta.
Kao i svi umjetnici, teško nalazi riječi da opiše emotivno iskustvo izvođenja.
- Ono najbitnije u muzici za mene je uvijek ta emocija, jer svako umjetničko djelo u sebi nosi neku emociju koju treba podijeliti sa publikom. A sa kompozicijom kao što je „Aranhuez“, pred svojom publikom punom prijatelja, poslije toliko vremena, vjerovatno je više neću izvoditi tako emotivno. Samim tim što u trenutku kada sviram, ja sam, eto, negdje drugdje. I sve dok ne čujem snimak, ne znam što sam uradio – odgovara kroz osmijeh.
Ipak, pojašnjava da internacionalna muzička karijera nije za svakog.
- To je veoma stresan posao, koji zahtijeva mnogo putovanja, promjene sredine... Pa, sve te vremenske razlike između kontinenata... Dešavalo se nekada da bukvalno ne znam gdje se nalazim. Ali, zbog toga što se osjetim kompletnim u onom trenutku kada izađem pred publiku, ne postoji ništa što bi me omelo.
Iako nekima to može zvučati drugačije od uvriježenog mišljenja, Karadaglić ističe da mu gitara nije uskratila apsolutno ništa.- Ona je bila samo ključ za neki drugačiji svijet nego što bi to bio da nije gitare. I u nekim teškim trenucima, koji su prirodni za svakog čovjeka, uvijek se toga sjetim. Uvijek mi je gitara bila ključ za sve što se desilo, za sva stvarno nevjerovatna iskustva, i zbog toga sam veoma srećan – zaključuje svjetski poznati gitarista.
Direktor Muzičkog centra Crne Gore i jedan od čelnih ljudi festivala, Žarko Mirković smatra da je najmanje pozvan da govori o uspjehu 11. A tempa, i da o tome svoj sud može dati jedno – publika.
Nada da će se naredno izdanje ovog Međunarodnog muzičkog festivala održati u novoj sali MCCG još ne nestaje, ali je Mirković nagovijestio moguće kašnjenje u završetku radova, koji su bili predviđeni za kraj ove godine. Razlog je, naravno, poznat – nedostatak sredstava za završetak ovog izuzetno značajnog objekta.
- To je prvi objekat takve vrste koji se gradi u Crnoj Gori. Normalno, bolje da bude gotov prije, nego kasnije. Ali, eto, moramo biti strpljivi. Moramo razumjeti situaciju. Svakako da bi nam taj objekat olakšao i obogatio muzički život, ali u ovom trenutku situacija je takva – dodao je on.
No, kao mlad orkestar, u sazrijevanju, CSO će u narednom periodu imati i neke personalne promjene koje su neizbježne, kaže Mirković.
- Mi smo, prosto, u toj fazi odrastanja kada još tražimo svoj put u dobroj mjeri, i uradićemo sve što koristi napredovanju orkestra, kako bi sve bilo što bolje. O tome da li će doći novi dirigent, ne bih da govorim. Nema nikakve tajne: to je stvar koja se dešava u drugim orkestrima, pa će možda i u našem. To je sve normalna procedura, još razmišljamo o tome. Ali, kada se to bude desilo, znaće se – istakao je Mirković.
Ostaje činjenica da je, ne samo Crnogorski simfonijski orkestar, već i domaća muzička scena i A tempo, koji joj u dobroj mjeri doprinosi, pokazali da se u Crnoj Gori stvaraju novi naraštaji izuzetnih izvođača, ne manje vrijednih od onih u regionu, pa i šire. Možda ćemo za koju godinu na istom festivalu slušati neke nove umjetnike poput Vedrane Kovač, Romana Simovića i Miloša Karadaglića, i biti impresionirani dirigentom kakva je i danas Darinka Matić – Marović.
K.J.
(Foto: Duško Miljanić – CNP)
