Doduše, postoji i alternativna verzija. Nikakvog predizbornog dogovora bilo nije. SDP je nakon izbora ispostavio svoje zahtjeve, a DPS ih je uporno ignorisao, ne odazivajući se na pozive na sastanke. E to nas dovodi do ovoga danas.
Za godinu i po dana otkako je klerikalna kontrarevolucija ovjerena na izborima, nova opozicija, koju smo donedavno neopravdano smatrali procrnogorskom, ponašala se, uz rijetke izuzetke: 1. kao da se ništa specijalno nije dogodilo; 2. kao da su slučajni prolaznici u politici, ljubitelji tihe riječi i tviter doskočica.
Političke partije koje su imale novac, ljude, organizaciju i sve uslove da pruže otpor klerikalizaciji i fašizaciji društva, uglavnom su tihovale, misleći valjda da će klerofašisti najzad pokleknuti pred stamenom snagom njihova stoicizma.
Da se ne lažemo, za to što Crna Gora nije do kraja transformisana u Republiku Srpsku na moru, za to što je tek na pola puta da to postane – imamo zahvaliti građanima koji nijesu pristali da se naviknu na tu novu Crnu Goru kojom odjekuju pjesmice o ratnim zločincima koji se trijumfalno šepure s fasada zgrada.
Nekoliko medija, građanskih aktivista, intelektualaca, neformalne grupe i građanske inicijative bile su bedem građanske, sekularne i multikulturne Crne Gore, što uza sve napore vlasti ipak nije probijen. Uostalom, danas niko više ne spori da cunami Vlada Zdravka Krivokapića nije pala u Skupštini, već na cetinjskim barikadama.
Sve to vrijeme nekako smo priželjkivali da energija građanskoga otpora bude temelj okupljanja svih prozapadnih, građanskih snaga u Crnoj Gori. Nadali smo se da će sitne sujete i zađevice, pred sunovratom u koji Crnu Goru guraju, biti zaboravljene i arhivirane, bar dok se ne oslobodimo većega zla.
Ako smo tu iluziju podgrijavali već godinu i po, ako smo se oko nje okupili na Kruševu ždrijelu i Adžića krivini, ako smo prije samo neku neđelju i pomislili da izlaz postoji, pregovori DPS-a i SDP-a oko par cetinjskih fotelja vratili su nas u realnost.
Danas je već sasvim nebitno ko je koga i čime ucjenjivao, nije važno više ni to zašto DPS još nije shvatio da nije u poziciji da diktira uslove, niti zašto se njegova spin mašinerija upalila par dana pred kraj pregovora, a šaptom je svojevremeno ispratila i Zakon o slobodi vjeroispovijesti i 30. 8. –velim, sve je to već iza nas, ali ono što su uradili odbornici cetinjskoga SDP-a, obezbjeđujući toliko žuđenu fotelju uz amin Joanikija II, novo je i posebno znakovito poglavlje bogate istorije crnogorskoga političkog beščašća.
Dok slušamo danas poklonike SDP-a kako sriču populističke floskule istovjetne onima koje su papagajski ponavljale perjanice Ure nakon 30. 08, za prodaju Cetinja i paktiranje s falangama Joanikija II opravdanje im ne može biti ljutnja i razočarenje 17-godišnjom vlašću DPS-a, dugovi i promašeni projekti, ugašena preduzeća i to što se iz slavne Prijestonice danas masovno odlazi. Dobili su u decembru, uostalom, mandat da mijenjaju stare prakse, a ne da rehabilituju kleronacionaliste.
Na Kruševu ždrijelu, ispada, budući cetinjski gradonačelnik i ja nijesmo bili iz istih pobuda. I nije problem što je svoju žeđ za prvom foteljom Cetinja utažio na ovaj način – svak djeluje po vlastitoj savjesti – problem je što je po nju krenuo s Belvedera, pljunuvši na sve što taj topos znači danas Crnogorcima i pohrlivši u zagrljaj onima koji su nam pred ponoć 4. septembra poručili da ih ne interesuju naši životi jer Cetinje mora biti poniženo. Ponizila ga nije sva bulumenta Srpskoga sveta, sve BIA-e i ANB-i, specijalci i desantne jedinice, ponizili su ga ovih dana oni među nama koji su po svoj prilici još na Belvederu snatrili kako od fotelje načiniti princip.
