Život sa korona virusom promjenio je ritam naše svakodnevice, između ostalog i nastavu u školama, koja se izmjestila u medije. Tako smo pred kamerama RTS-a mogli da gledamo kako u izvođenju jednog profesora istorije izgleda rehabilitacija Milana Nedića, fašiste i prvog čovjeka kvislinške vlasti u okupiranoj Srbiji tokom Drugog svjetskog rata. Pokazna vježba pred kamerama Javnog servisa Srbije, samo je nastavak relativizacije prošlosti i pokušaj legitimisanja jedne anticivilizacijske ideološke platforme.
Činjenica da je ovaj segment istorijskog revizionizma već postao dio zvaničnog obrazovnog sistema, situaciju čini još težom. To više nije akademski ili intelektualni incident, već realnost, koja očekuje adekvatan odgovor ne samo istorijske nauke, već cijelog društva.
Uz konstataciju da problem istorijskog revizionizma u Crnoj Gori nije ni približno izražen kao u Srbiji, Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, bilo bi pogrešno okretati glavu i tvrditi da je situacija idealna.
U tom kontekstu, bili bi najbliži istini tvrdnjom da je u kontekstu istorijskog revizionizma, Crna Gora najbolji đak u lošem razredu. Na to ukazuju brojni pokušaji istorijske rehabilitacije lidera četničkog i zelenaškog pokreta tokom Drugog svjetskog rata, relativizacija i dekontekstualizacija događaja 90-ih, kao i posljednji pokušaji neke nove istorijske interpretacije lika i djela Marka Dakovića.
CIVILIZACIJSKI IZAZOV
Opasnost istorijskog revizionizma za jedno društvo je u tome što je on najmanje akademski i naučni problem, već dominantno politički i civilizacijski izazov za svaku državu.
Funkcija istorijskog revizionizma nije preispitivanje postojećih istorijskih znanja, već pokušaj da se kroz nove interpretacije prošlosti, legitimišu savremene političke ideje i ideologije. Istorijska istina za revizioniste nije konačni cilj, već način da kroz prošlost legitimišu pravo na savremeno djelovanje. Zarobljeni u zabludi da su ispravna samo politička stanovišta koja imaju „istorijsko utemeljenje“, vjeruju da će im imaginarna prošlost otvoriti prostor za političko djelovanje u sadašnjosti.
Kako to u praksi izgleda, najbolje pokazuje djelovanje kompletnog desničarskog spektra crnogorske političke scene koji pozivanjem na vrijednosti takozvane „tradicionalne Crne Gore“ pokušavaju dobiti glasove konzervativnog djela biračkog tjela. U toj igri imaginarnog doživljaja prošlosti, činjenice nijesu važne.
Samo u tom iskrivljenom doživljaju prošlosti moguće je pozivati se na srpstvo kralja Nikole, a slaviti - odluke Podgoričke skupštine. Afirmisati vrijednosti Crne Gore Petrovića, a dodjeljivati orden Marka Dakovića, nazvan po imenu čovjeka koji je pravosnažno osuđen za pokušaj atentata na prvog čovjeka iste te kuće Petrovića. Cjelovita i sveobuhvatna istorijska slika jedne epohe nije im interesantna, prihvatljive su samo epizode upotrebljive za savremeno političko djelovanje. Zbog toga i ne razmišljaju o paradoksu, da na vrijednostima 19. vijeka traže odgovore na savremene izazove crnogorskog društva. U njihovoj političkoj računici, istorijska istina zasnovana na mitologiji nije problematična, jer dobro znaju da oni koji ih podržavaju žele da vjeruju u to.
Konačno, sreću pruža samo zabluda, a nikako znanje i razum. U tom djelu potpuno su preuzeli model njihovog političkog oca - Slobodana Miloševića, koji je samo deset godina nakon što je na kongresu istoričara Jugoslavije pokrenuto pitanje srpskog nacionalizma u istoriografiji, objasnio kako se relativizuje istorijska istina. Milošević je u istorijskom govoru na Gazimestanu 1989. godine, srpskom narodu poručio da je: „danas teško reći šta je u kosovskoj bitki istina, a šta legenda. Danas to nije ni važno“, objašnjavajući tako kako izgleda istorijski revizionizam u funkciji politike.
ZLOUPOTREBE PROŠLOSTI
Vratimo se ipak početnoj tezi o istorijskom revizionizmu u nastavi istorije, pošto je taj vid zloupotrebe prošlosti mnogo pogubniji od njene političke zloupotrebe. Ukoliko obrazovni sistem ne bude u stanju da kroz nastavu istorije nauči đake šta je to istorijska istina, a šta mitologija, njihova mogućnost da realno sagledaju prošlost biće potpuno ograničena. Sa tim ograničenjem, i njihova sposobnost da percipiraju i razumiju sadašnjost biće limitirana. Zbog toga je nastava istorije, lišena svakog oblika istorijskog revizionizma, ključni izazov u daljoj izgradnji Crne Gore kao moderne i savremene evropske države.
Crna Gora u udžbenicima istorije bez sumnje ima najmanje primjera istorijskog revizionizma od svih zemalja bivše Jugoslavije. Međutim, osim udžbenika i nastavnih planova, mnogo su važniji rezultati nastave istorije, odnosno ono što djeca iz te nastave usvoje.
Tu su stvari mnogo komplikovanije, pošto više naučnih istraživanja o odnosu mladih prema istoriji ukazuje da oni sopstvena uvjerenja o istoriji i istorijskim procesima, dominantno formiraju na osnovu onoga što su čuli ili naučili u porodici, a ne na osnovu onoga što piše u udžbenicima. Razlozi za ovakvo stanje su kompleksni i višeslojni, ali je razumijevanje i suočavanje sa ovim problemom prvi korak u povratku povjerenja prema kritičkoj istoriografiji i njenim rezultatima.
OPOMENA
Primjer iz Srbije u kome istorijski revizionizam postaje dio zvanične obrazovne politike, treba samo da bude opomena na izazove koje imamo i u Crnoj Gori. Nije sporno da nam trebaju nastavni planovi i udžbenici u kojima neće biti primjera istorijskog revizionizma, ali je isto tako važno i da cjelo društvo razumije opasnost problema.
Samo na taj način biće moguće ograničiti prostor za zloupotrebu prošlosti. Običan čovjek, prirodno, najviše se boji stvari koje ne može da razumije. Ta situacija otvara prostor revizionistima da istorijskim falsifikatima, mitologijom i dekontekstualizacijom istorijskih procesa, ponude jednostavne i uproštene predstave o prošlosti.
Iako u crnogorskim udžbenicima, skoro da ne postoje primjeri istorijskog revizionizma, više istraživanja o stavovima mladih ukazuje da se njihova uvjerenja o istoriji i istorijskim procesima, dominantno formiraju na osnovu onoga što su čuli ili naučili u porodici, a ne onoga što piše u udžbenicima.
Ukoliko želimo da to izbjegnemo, moraćemo stvoriti uslove za organizovanje nastave istorije koja će garantovati znanja, koja će omogućiti razumijevanje onoga šta je istorijska istina, a šta mitologija. Samo takav pristup u nastavi istorije, biće garancija da anticivilizacijske političke ideje i ideologije ostanu na marginama društvenih procesa.
