Piše: Dragoslava Jovanović, pravnica
Da pobijedite svoja uvjerenja koja ste izgradili na iskustvima koja nisu bila vaša. Na osjećanjima kojima niste dorasli.
Ali, taj proces opraštanja morate započeti - od sebe samih.
Oprostite sebi što se radujete činjenici da će mnoge majke večeras uplakane zagrliti svoju djecu.
Što mnogi očevi od večeras imaju još jednu brigu više...
A samo srećni roditelji podižu srećnu djecu.
Što će toliko divnih školovanih ljudi (i to od naših para) sa kojima ste bezbrižno letjeli preko noći ostati na ulici i umjesto avionima upravljati taksi vozilima (ne umanjujem značaj nijedne profesije, da se ne hvatate kao jadnici za fraze istrgnute iz konteksta).
Što će naša zemlja (ili ova sprdnja u koju se polako pretvara) ostati bez svog zaštitnog znaka na nebu. Da nas podsjeća do kojih visina smo mogli stići... samo da smo bili bolji ljudi.
Oprostite sebi što se usuđujete da se iz svojih udobnih fotelja (sve pošteno zarađenih, svi zaposleni samo zato što ste kvalifikovani, stručni, školovani na račun svojih roditelja) s podsmijehom bavite temama koje apsolutno ne razumijete. I to ne političkim, na njih najmanje mislim. O tome nastavite, tu ste svi eksperti (takođe popularan termin i obuhvata sve, od supruga sa zvanjem advokata za koje niko u pravosuđu nije čuo, do onih visokoškolaca koji se sa funkcija uče da se zakoni uredbom ne mijenjaju nego gle čuda... ima tamo neka procedura).
Oprostite sebi što vas je ljubav prema onome što je vama sveto dovela do mržnje neopisivih razmjera prema svetinjama drugih ljudi. To je pravi životni oksimoron. Oduvijek sam mislila da onaj ko istinski voli, ne zna s ovakvom strašću da mrzi. Još jedna lekcija u 2020.
Oprostite sebi što danas vjerujete da je donijeta ispravna odluka, zanemarujući najvažnije. Da ste srećni, jer se nešto UGASILO, a to nije rat u Siriji. Razaranja u Palestini. Nečija nesreća vas usrećuje. Divno, jer nesreća je svuda, sreća vam je zagarantovana.
Oprostite sebi što ste zapravo daleko od Boga. I svega što proklamuje svaka vjera. Što ste pokazali meni da sam mu nikad bliža, jer sam samo čovjek koji saosjeća sa drugim bićima.
Oprostite sebi što vjerujete u one koji nisu bili hrabri da se suoče sa problemom, nego smatraju da se životi porodica smiju i mogu ugasiti na jedno drugme.
Oprostite sebi, da bi mogli da oprostite i drugima, za šta god se usuđujete... da ih osuđujete.
Oprostite sebi što niste iskreni prema sebi, pa vjerujete da ste dobri ljudi. To je možda čak i najteže.
I pokušajte da spoznate snagu ljubavi, u svim njenim oblicima. Od ljudskog saosjećanja prema onima koji danas tuguju, preko oslikanog srca na crnogorskom nebu.
Zapitajte se, koliko veliko treba da bude nečije srce da bi u trenutku kada bi se mnogi (počev od vas) bavili osuđivanjem i junačenjem po društvenim mrežama, umjesto mržnje, pokazali ljubav.
Ne ljubav prema nekoj partiji, sistemu, lideru, već ljubav prema zemlji, prema kolegama koji su ga sa suzama ispratili na taj istorijski let. Prema svima onima koje nije zaslijepila mržnja (prema partiji, sistemu, lideru...)
A mi, koji znamo da se ne može ugasiti crnogorsko nebo, jer sunce uvijek izađe... koji znamo da se ne može ugasiti ljubav, jer ljubav uvijek pobjeđuje... da se ne može ugasiti nada da ćemo ipak postati bolji ljudi koji se neće radovati nesreći sopstvenog naroda... mi ćemo naučiti da oprostimo vama.
Biće teško, ali pilot Nikola mi je pokazao put...
Hvala mu na najvažnijoj lekciji u 2020.godini.
