oliko je dobra misao važna, znali su još i drevni Grci. Njegovali su duh, tijelo i sklad. Slobodan Simić u djelu „Od medicine do satire“ ukazuje kako je Hipokrat u „Aforizmima“ – zbirci recepata i uputstava o čuvanju zdravlja i liječenju bolesti, začetnik ove književne forme. Medicinski aforizam se oblikovao kroz društvena pitanja, pa su nastale satira i savremeni aforizam, koji se u Crnoj Gori generacijama značajno baštini. Sakupljeno je nekoliko antologija aforizama iz naše zemlje, a jedna od njih su i „Rijetke čestice“, priređviača Sava Martinovića, Veljka Rajkovića i Dejana Tofčevića. U njoj je zastupljeno 114 autora sa preko 1.900 aforizama koji su slika i prilika našeg društva i zdrav putokaz budućim naraštajima.
O značaju aforizma u Crnoj Gori za Pobjedu su govorili aforističari Milica Aranitović-Papović, Radojica Grba, Velizar Radonjić i Savo Martinović.
Smijeh
Aranitović-Papović je kazala da je aforizam „smijeh u lice besmislu“.
"Možda ga na marginu stavljaju upravo oni koji besmisao i stvaraju", kazala je ona.
Prema njenim riječima, aforizam je munjeviti okršaj autora sa samim sobom, sa svim onim što ga okružuje.
"U svakom okršaju ima poraženih i pobjednika. Ovdje je aforističar i satiričar uvijek pobjednik, jer stvara humor kao pozitivnu tekovinu duha, a poražena je samo ideja, koja umire momentalno kada se aforizam pročita", rekla je Aranitović-Papović.
Ocijenila je da nikada nije bilo više materijala za stvaranje satire i humora.
"Danas je najbolje biti satiričar, kažu neki ljudi. Ja se ne slažem sa tim. Najteže je danas praviti pravu satiru. Nije sve što je smiješno humor. Humor je dao pravo svima da mu maknu prvo slovo, jedino satiričari i aforističari to pravo ne bi trebalo da imaju", kazala je Aranitović-Papović.
Što se tiče antičke katarze koja se sve češće pominje u javnom diskursu, Aranitović-Papović je podsjetila da je Platon govorio o smrti kao katarzi duše od tijela, a da je za Aristotela katarza estetičko čišćenje duše onoga koji posmatra umjetničko djelo.
"Pitanje je koliko mi kao društvo i kao posmatrači želimo baš biti čisti, iako imamo tradiciju da peremo sebe i sve oko sebe od mnogih prljavština. Mi smo izgleda društvo sa otupjelim čulima za izražavanje emocija za neki preporod. Mi smo još uvijek dobri posmatrači i tapšaroši. Nažalost", rekla je Aranitović-Papović.
Grba je kazao da je nevezano od žanra potrebna snažna, kompetentna, profesionalna kritika koja će edukovati javnost, a kroz stručni debatni dijalog približavati nas savremenim trendovima književne riječi.
"Ne manje, potrebna nam je časopisna kultura kao javni interes i forum tendencija i pravaca svih rodova književnog stvaralaštva. Nedostatak ovih formata posljedično se odražava na adekvatnu prezentnost aforizma kao uzvišenog oblika kulturološko-civilizacijske komunikacije. To što se nalazi na marginama, treba tražiti u širim uzrocima koji osiromašuju prostor duha, misli i avangardnog izraza pa samim tim i pozicije aforizma koji je u naprednim kulturama izuzetno cijenjen", istakao je Grba.
Aforizam, bez dileme, prema njegovim riječima, ima snažnu moć da savršeno dijagnostifikuje stanje društva.
"Pristupačnost, jezgrovitost i ciljanost u izrazu čini ga neprolaznim. Njegova javna percepcija i misija su uzvišenog karaktera. To što naša lokalna samodovoljnost, sujeta i pizma, uglavnom ne prepoznaju kritičko-emancipatorsku ulogu aforizma nije problem aforizma i aforističara. Naprotiv", rekao je Grba.
Istakao je da antologija crnogorskog aforizma „Rijetke čestice“ predstavlja jedan od zaloga za budućnost aforizma u zemlji.
"Na djelu poznatih autora, sjajnih aforističara koji su snažno, emancipatorski krčili put ovog oblika stvaralaštva, njihovom antologijom aforizma Crna Gora je dobila djelo koje sa ponosom ostaje da svjedoči o ovdašnjem autorskom iskazu preko kojeg pratimo njegove mijene, oblike, teme i provokacije", kazao je Grba.
Prema njegovim riječima, na kulturnom tlu Crne Gore svakako su za pohvalu veoma zapažene manifestacije Dani humora i satire „Vuko Bezarević“ u Pljevljima i Crnogorski festival humora, satire i karikature u Danilovgradu.
Rijaliti
Radonjić je ocijenio da je u procesu tranzicije porušen nekadašnji sistem vrijednosti, a novi nije izgrađen.
"Agresivna politička propaganda, neadekvatan sistem obrazovanja, višedecenijska ekspanzija najgoreg kiča, kontaminacija javne scene učinili su da se na margini nalazi i književnost i umjetnost. Javnom scenom dominira vulgarni rijaliti, kako na političkoj, tako i na kulturnoj sceni, u medijima, na društvenim mrežama", rekao je Radonjić.
Prema njegovim riječima, prosječan mlad čovjek koji je stasavao u vremenu tranzicije, bez obzira na nivo obrazovanja, pojma nema ko su bili Radovan Zogović, Mihailo Lalić, Dušan Kostić, Ćamil Sijarić, Milo Milunović, Drago Đurović...
"Ali znaju sve odbornike i poslanike, znaju sve „zvezde granda“ i učesnike „Zadruge“. „Vremena se mijenjaju. Sad su nam heroji oni na heroinu, a najbolje koke na kokainu", kazao je Radonjić.
Satira, prema njegovim riječima, ima veliku moć, a aforizam je njen ekstrakt.
„Srž suštine“, kako je to objašnjavao jedan od naših velikana satire. Aforizam je brana ljudskoj gluposti i malograđanštini, melem za dušu, lijek protiv pizme, čegrsti i podjela... antidot za mržnju", istakao je Radonjić.
Dobra satira, po njegovom mišljenju, kao uostalom i drugi žanrovi dobre književnosti i umjetnosti, može da doprinese katarzi i pomogne da lakše otvorimo oči, da nam proširi vidik, ali samo da pomogne.
"Za katarzu društva koje je zapušteno i sa pogrešnim identitetskim, kulturnim, etičkim, obrazovnim, moralnim poimanjem sistema vrijednosti treba mnogo više. Bojim se da nam treba smjena generacija, odnosno nove generacije koje će stasavati i formirati se na drugom i drugačijem sistemu vrijednosti, primjerenom univerzalnim civilizacijskim i globalnim vrijednostima", ocijenio je Radonjić.
Medijima, kaže, treba uputiti pitanje zašto aforizam nije dovoljno zastupljen u javnom prostoru.
"Mi ne oskudijevamo aforizmima. Čak mislim da ih, po glavi stanovnika, imamo možda i više od drugih. Satirom se bave mnogi. Ruku na srce, mnogi se ne bi mogli nazvati satiričarima niti je satira ono što oni nazivaju satirom. Ali kad se sve sabere preovlađuje dobra satira, a to znači i dobri aforizmi. Nažalost, izuzimajući društvene mreže, aforizama i uopšte dobre satire ima veoma malo ili je uopšte nema u medijima. Ima izuzetaka, ali izuzeci nijesu dovoljni", rekao je Radonjić.
Problem je, prema njegovim riječima, osnivačka i uređivačka koncepcija, a zatim i autocenzura urednika medija.
"Čovjek još kao beba nauči da puzi. Mnogi i kad odrastu ostanu u tom položaju", kazao je Radonjić.
Biser mudrosti
Martinović je kazao da aforizam ovdje nije cijenjen u najvećoj mjeri i ne kod jednog, nego kod najvećeg dijela književne kritike.
"Tačno je da se „nalazi na margini kao književni žanr“. Aforističar sam, prije svega, i još neko u „našoj“ književnosti, i umjesto da branim aforizam, odlučio sam da pravdam njegove kritičare i protivnike", rekao je Martinović.
Prema njegovim riječima, jedan ugledni izdavač iz Beograda je, tokom posljednjih dvadeset godina, štampao dvadeset obimnih knjiga jedinstvenog naslova „Aforizmi i aforističari“.
"Sam urednik se pravda čitaocima zbog kvaliteta, kao: „Ovo je baza aforizama, ovo su otvorena izdanja. Može da pošalje ko što hoće, samo da ispunjava elementarne uslove. Najveći broj aforističara mnoge aforizme iz ovih izdanja ne bi uvrstio u autorsku knjigu, zbog nekvaliteta...“ Tiraž mali, čitaoci, praktično, samo autori i još poneko. Do kritike izdanja ne dopiru. Postoje mišljenja da je to ne samo „baza aforizama“, no i „stovarište“, ili, sarkastično kazano, „deponija“", rekao je Martinović.
Prema njegovim riječima, u tim aforizmima, a i drugim koji se pojavljuju u elektronskoj formi, najviše je negiranja, fraziranja, konstatacija, nesmislene (zlo)upotrebe opštih mjesta i poslovica, (koje)kakvih filozofema, kao cjelovitih fragmenata i njima sličnih variranja...
"Tako nekako je i na društvenim mrežama, pa i u „najstarijem listu na Balkanu", kazao je Martinović.
Pravi aforizmi, prema njegovim riječima, „umotani“ su u stilske figure, metafore, hiperbole, alegorije, ironije... „natrunjeni“ mudrošću, duhom, dahom, humorom, poukom... u ogromnoj su manjini.
"Tako kritičar ne uspijeva da čita ni ovakve aforizme, ometan od autora samočitača i kojekoga drugoga. Simbolično rečeno. No, i pored rečenog, ipak postoji, ne sasvim mali broj čitalaca i slušalaca aforizama iz „ogromne manjine“, koji se nadahnu, zapahnu, osvježe, otkriju „biser mudrosti“, nasmiju i na veliko lično zadovoljstvo, izmjeste ili izađu iz svega onoga što im se događa. (A što se događa vide i slijepi.) A pouka i smijeh vazda djeluju ljekovito. („Smijeh je posljednji krik evolucije“) Ja se držim mota: svakoga raj čeka ko za svog života nasmije čovjeka", kazao je Martinović.
Na Pobjedino pitanje kakva je moć aforizma, Martinović je kazao da bi bilo odgovorno i umjesno pitanje kakva je nemoć za neku promjenu na bolje, u društvu, politici, instituciji, vladavini prava, vlasti...
"Ni kroz najbritkije misli koje nas opominju i nasmiju, koliko god su estetski i etički apsolutno vrijedne, ni u najnevjerovatnijem slučaju nije moguće da društvo doživi katarzu (ako je to „očišćenje od nečistoće“ ili „moralno pročišćenje“)! Katarzu u ovakvom slučaju mogu da dožive samo odabrani pojedinci", zaključio je Martinović.
Medijski prostor je, prema riječima Martinovića, voljom moćnih zaškrinuo vrata za aforizam.
"No, elektronika mu je širom odškrinula vrata. Na Fejsbuku i uopšte na društvenim mrežama, danonoćno se ispisuju aforizmi (i neaforizmi) koji sem lajkovanja prijatelja i nekih pratilaca, nemaju neki drugi tretman", kazao je Martinović.
Snažan paradoks
Za aforizam Aleksandra Baljka koji smo citirali u jednom od pitanja: „Naša najbolja satira nastala je u teškim vremenima, a za savremenu dolaze bolji dani“, Martinović je kazao da njegov kolega i prijatelj ne umije da pogriješi.
"Ovaj aforizam sa snažnim paradoksom „što je u društvu gore, to je satiri bolje“ ima trajnu vrijednost. Baljak je ovdje i prorok: sve je manja vladavina prava, sve je više kršenja zakona i ustava, sve je veća diktatura... I sve su bolji dani za satiru", kazao je Martinović.
Danas je, prema njegovim riječima, više nego lako biti satiričar.
"Sa osrednjom pismenošću može da se piše svakava satira. Vladaoci su davno doznali da im ni najljuća ni najoštrija satira ne može nimalo nauditi. U argou rečeno, i za najjaču satiru ih „boli uvo“. Može se dodati: „Zabranjena knjiga je zastarela sintagma“. („Ako te boli grlo, nemoj da te boli uvo. Za to moraš imati nos“). Veliko je pitanje samo kako biti uspješan satiričar. Prvi uslov je da se (h)umoru vrati početno slovo", zaključio je Martinović.
U „vunenim vremenima“ satiričari su bili cijenjeniji nego danas
Književnik Savo Martinović je uvjeren da je nisko pala cijena ljudi od duha u odnosu na vrijeme ondašnje Jugoslavije.
"U ono vrijeme, u takozvanim „vunenim vremenima“, cijenjeni su i satiričari koji su proganjani. Nemjerljiva je razlika u književnom smislu između te dvije epohe. Svjedok sam i jedne i druge epohe. U ono vrijeme su satiričari pisali ezopovskim jezikom. Da šef, direktor, ministar... ne znaju na koga se žaoka odnosi, a da svi čitaoci znaju. Tako je bilo u cijelom Istočnom bloku, ili „soc-lageru“, koji je sa druge strane svijeta nazivan „veselom barakom“. Tada su cenzura, kult ličnosti i nesloboda govora bili „zakon“ koji se morao strogo poštovati. Okolnosti su bile izmišljene za paralelni razvoj autocenzure", rekao je Martinović.
Temeljna analiza i naučna valorizacija
Književnik Velizar Radonjić je kazao da Crna Gora ima značajno kulturno nasljeđe kad je riječ o satiri.
"Ali ovo nasljeđe zahtijeva jednu temeljnu analizu i naučnu valorizaciju, a potom institucionalnu i pravnu zaštitu", naglasio je Radonjić.
Ljudska glupost je, kako je kazao, najveći obnovljivi izvor inspiracije za stvaranje satire i nema mjesta na planeti na kojem satira ne može da uspijeva.
"Svako vrijeme je podjednako teško i podjednako dobro za stvaranje satire. „Satira i u 21. vijeku ima svijetlu budućnost. Satiričarima se i u 21. vijeku crno piše“, rekao je Radonjić.
