Mihailo Ražnatović u knjizi Matavulj i Crna Gora piše da su za vrijeme Petrovića: „Izvanjci, kao dragocjeni došljaci sa strane, pristizali na Cetinje da, i riječju i djelom potvrde svoje rodoljublje, da doprinesu sebe, ili dio sebe, za uspon Crne Gore. Prosvjetni, književni i kulturni razvoj ove zemlje uglavnom je njihovo djelo.“
Bilježimo da je prve izvanjce, u nedostatku domaćeg školovanog kadara, dovodio Petar I Petrović Njegoš radi širenja pismenosti u zemlju koja je nedovoljno prosvijećena zbog stalnih ratova i borbi za opstanak. Za vrijeme njegove vladavine u manastiru Stanjevići boravi i Dositej Obradović, učeći crnogorsku đecu pismenosti dok će se prvi prosvjetni, kulturni život planski, sistematski organizovati u periodu Petra II Petrovića Njegoša. U njegovo doba Cetinjski manastir postaje središte prosvjetnoga i književno-kulturnoga života kojem pored samog Njegoša najviše doprinose njegovi saradnici, izvanjci Milorad Medaković, istoričar, Njegošev sekretar, urednik prvoga crnogorskoga književnog kalendara i almanaha Grlice, zatim Dimitirje Milaković, Petronije Lujanović, Đorđije Srdić. Svaki od njih će kulturno-književnim i organizatorskim poslovima bitno doprinijeti da se na Cetinju veoma rano formira sistem obrazovanja, tj. prosvjete i kulture. Danas, u manastirima po Crnoj Gori, takođe imamo izvanjce ali ne više one koji su dovedeni da rade na duhovnom i kulturnom razvoju i raznolikosti Crne Gore nego na njenoj razgradnji, a u ime i interese druge države. Iz duhovne klime koja trenutno vlada u crnogorskim manastirima iznjedrena je kleročetnička Vlada Zdravka Krivokapića čiji su tvorci oligarsi jedne građanske partije i mitropolit Crkve Srbije Amfilohije Radović. Oligarsi su, najprije,pravoslavno duhovno i kulturno nasljeđe Crne Gore predali drugoj državi, a onda, trenutno duhovno i kulturno uređenje Crne Gore prepuštili u ruke negatorima crnogorske autohtonosti, priučenim izvanjcima koji ne poznaju biće i specifičnosti crnogorskoga društva.
Lideri oligarskog pokreta Ura konstantno poručuju crnogorskoj javnosti da zaborave na prošlost i okrenu se budućnosti dok njihova Vlada Crnu Goru vraća u iskontruisanu crnogorsku prošlost, u tzv. svetosavsku petrovićevsku Crnu Goru izmaštanu od strane Crkve Srbije. Glavni zadatak povjeren je četvororesornoj ministarki Vesni Bratić i rektoru univerziteta Crne Gore Vladimiru Božoviću. Dok se pompezno najavljuje bobra protiv korupcije i organizovanog kriminala, izglasan je zakon u Skupštini Crne Gore koji je omogućio Vesni Bratić da smjenom direktora i promjenom nastavnih planova i programa otpočne proces prosvjetnog i kulturnog preobražaja Crne Gore po svjetonazorima „srpskog sveta.“
Razlika između tadašnjih i ovdanašnjh izvanjaca kojima pripada i Vesna Bratić je u tome što su prvi dovođeni i postavljani od strane crnogorskih vladara za interese i unapređivanje crnogorskoga društva i crnogorske države dok su današnji izvanjci u vlasti dovdeni od strane Crkve Srbije i rade u interesu druge države. Za razliku od Petrovića tokom čije vladavine su u Crnoj Gori dolazili najveći intelektualci i književnici toga doba poput Ljubomira Nenadovića, Laze Kostića, Jovana Jovanovića Zmaja, Sima Matavulja doprinosivši kulturnom procvatu Crne Gore, trenutnoj crnogorskoj vlasti kulturni i intelektualni dometi oličeni su u Matiji Bećkoviću, Muharemu Bazdulju, Aleksandru Rakoviću, Srbskim pravoslavnim pojcima, Beogradskom sindikatu i još cijeloj bulumenti domaćih i inostranih podržavalaca velikonacionalne srpske ideje.
Nakon Petra I i Petra II nedovršeni prosvjetni i kulturni zamah nastaviće se još jačim intenzitetom u vrijeme vladavine knjaza Danila, a naročito u vrijeme vladavine knjaza/kralja Nikole. Poslije sjajnih oslobodilačkih ratova nastupa preporod na prosvjetnom i kulturnom polju. Preporodu, između brojnih izvanjaca, osobito je doprinio Jovan Pavlović koji je još 1884. godine postao prvo v.d. ministar prosvjete i crkvenih djela, ime ministarstva koje bi svakako pogodovalo Bratićevoj i cijeloj vladi, a zatim i ministar sve do svoje smrti 1892. godine. Pavlovićevo pregalaštvo na širenju i unaprjeđenju školstva, nauke i drugih duhovnih oblasti u Crnoj Gori je nezahvalno porediti s pregalaštvom Vesne Bratić kao i usporedba njenog duhovnog blizanca Vladimira Leposavića s autorom čuvenog Imovinskog zakonika, takođe izvanjca, Valtazara Bogišića. Dok su prvi dali značajan doprinos sveopštem prosvjetnom, kulturnom i naučnom preporodu Crne Gore, drugi odrađuju ili su odradili poslove u korist Crkve Srbije i njene države.
Problem s Vesnom Bratić, Vladimirom Leposavićem, Radom Višnjić, sveštenstvom Crkve Srbije ne nalazi se u tome što su Srbi, ili što su izvanjci, pridošlice, nedomoroci, došljaci, jabanci, inostranci, inozemci kako su ih nazivali Crnogorci XIX vijeka, već u tome što su podržavaoci i poslenici pogubne velikosrpske ideologije; što nijesu Biljana Vukmanović, bivša direktorica JU OŠ „Jugoslavija“ u Baru, kojoj nacionalnost ne smeta da poštuje i nadograđuje Crnu Goru i njene specifičnosti. Živimo u građanskom društvu, u kojem su nacionalnost i vjera prevaziđene kategorije, ali nažalost svjedočimo da nijesu. Još poraznije po crnogorsko društvo je da nijesu prevaziđene kod osoba koje obnašaju vlast. Svjedočimo da im je svijest zarobljena u XIX vijeku, što se ogleda u njihovom odnosu prema manjinama, koje su potpuno apstrahovali, kao da ne postoje, kao da ne žive s nama u zajedničkoj državi. Takođe, tome svjedoče i nova naimenovanja direktora vaspitno-obrazovnih ustanova kojima Vesna Bratić želi dovršiti proces koji je izvorna crnogorska kultura već jednom preživjela.
Naime, dolaskom izvanjaca koji su obavljali najsloženije poslove u prosvjeti, kulturi i crkvi, političkom životu, muzičkoj, naučnoj, filmskoj i pravnoj djelatnosti narušavala se prije svega slika crnogorskoga identiteta koja se pod njihovim uticajem mijenjala uz nesporan njihov doprinos razvoju Crne Gore. Umjesto da taj sudar bude bogastvo crnogorske kulture i da se kao takvo njeguje, nova ministrica želi iskorijeniti crnogorski identitet što se najbolje vidi u odnosu cjelokupne državne administracije prema crnogorskome jeziku. Ministrica želi nastaviti lošu stranu uticaja izvanjaca kako je to utvrdio i toga bio svjestan istoričar Dragoje Živković: „Angažman izvanjaca u Crnoj Gori imao je dva vida – svoju lošu i dobru stranu. Dobro je u tome što su bili istaknuti kulturni poslenici, javni i naučni radnici, koji su podsticali razvoj i dali svoj doprinos (…) opštem kulturnom napretku Crne Gore (…). A negativnosti su uglavnom u tome što je crnogorska izvorna kulturna tradicija, koju su usmjeravali i osmišljavali (izvanjci), znatno gubila od svoje autentičnosti, od istorijske izvornosti, što je zapravo ta izvornost (kroz pisanu riječ, pozorišni žargon, usmenu nastavu izvanjaca u školama, udžbeničku literaturu i druge oblike iskazivanja) bila podložna transformaciji, što je odvajana od vlastitog tla, lišavana sopstvenog izraza.“
Zbog nekompetentnosti, zlonamjernosti i nerazumijevanja bogatog nasljeđa multikulturalnosti crnogorskoga društva ne treba da ode samo Vesna Bratić, nego i svi oni, koji su joj dali podršku, glasali za nju i dalje podržavaju u sprovođenju, za Crnu Goru i njeno građansko društvo, pogubnu prosvjetnu, kulturnu i naučnu politiku. Svi oni zajedno s Vesnom Bratić rade na razgrađivanju supstance građanskog bića Crne Gore.
