Radi ispitivanja stanja u Crnoj Gori, dolazile se u nju brojne savezničke misije, nakon što je ona bila bespravno anektirana krajem 1918. godine, nelegalno i nelegitimno pripojena Srbiji i preko nje inkorporirana u novu državu Kraljevinu SHS.
Američka vlada je radi dobijanja direktnih i pouzdanih informacija o stanju u Crnoj Gori poslala svoju misiju početkom februara 1919. godine.
Američka vlada je to uradila preko svoje ambasade u Rimu, „koja je izdala nalog kapetanu Džemsu Brusu, vojnom izaslaniku ambasade, i Rolandu Triju, ličnom sekretaru ambasadorovu, da otputuju u Crnu Goru, ispitaju stanje u ovoj zemlji i o tome podnesu izvještaj, koji će poslati Vilsonu. Oni su proveli u Crnoj Gori preko šest nedjelja. Vodili su razgovore sa mnogim pristalicama i protivnicima ujedinjenja, pa su poslije toga podnijeli izvještaj u kome su konstatovali da je Crna Gora nasilno anektirana od strane Srbije“ [1].
U jednom dokumentu, kojeg je Komandantu »Jadranskih trupa«, koje su zaposjele Crnu Goru, generalu Dragutinu Milutinoviću [2] dostavio 3. II 1919. godine pukovnik Kalafatović daje se obavještenje o putovanju jedne američke misije za Crnu Goru. Beogradsku Vladu Kraljevine SHS je njeno poslanstvo u Rimu (Italija) izvijestilo da, po naredbi američkog ambasadora u Rimu, Tomasa Nelsona Pejdža putuju 30. januara 1919. u Crnu Goru major Džems Brus, vojni izaslanik ambasade i Roland Trije, sekretar ambasade sa zadatkom da ispitaju stanje u Crnoj Gori i o tome podnesu izvještaj za američkog predsjednika Vudroa Vilsona.
Ambasador SAD u Rimu Tomas Nelson Pejdž
Izaslanici američke ambasade Brus i Trije stigli su 4. februara 1919. u Kotor, odakle su se uputili u unutrašnjost zemlje. Ta misija koju je poslala američka Vlada boravila je u Crnoj Gori više od šest nedjelja i sačinila izvještaj koji je poslat predsjedniku Vilsonu. Oni su kao američki izaslanici razgovarali sa pristalicama i protivnicima bezuslovnog ujedinjenja, tj. prisajedinjenja Crne Gore Srbiji i konstatovali u izvještaju da je Crna Gora bila žrtva nasilne aneksije sprovedene od strane Srbije.
Razgovarali su sa organima vlasti KSHS, odnosno, srbijanskim (srpskim) režimom i bjelašima u njihovoj službi, te i sa opozicionim crnogorskim predstavnicima, to jest sa crnogorskim ustanicima, političkim zatvorenicima i komitima [3]. Brus i Trije u izvještaju su istakli i to da su izbori za tzv. Podgoričku skupštinu bili nezakoniti, a situacija u Crnoj Gori stvorena je prevashodno spoljnom intervencijom. Prema Brusovim saopštenjima crnogorski narod uvjeren je da Francuzi na svojoj teritoriji drže kralja Nikolu kao zarobljenika, te da njegov poznati apel od 22. januara 1919. godine nije nikada saopšten narodu, itd [4].
Kralj Nikola tokom Prvog svjetskog rata u Crnoj Gori prije egzila
U tome izvještaju konstatovali su da je izvršena nasilna aneksija Crne Gore od strane Srbije i da su lično posjetili zatvore u Nikšiću i Podgorici „gdje su svi crnogorski prvaci, koje su Srbijanci mogli uhvatiti, bili uhapšeni - ni zbog kakvog drugog razloga, osim lojalnosti prema svojoj zemlji“.
Američki izaslanici Brus i Trije u izvještaju navode i ovo:
"Mi smo proveli preko šest nedjelja u Crnoj Gori i uspjeli smo da učinimo detaljno upoznavanje velikog djela zemlje, uključujući jednu posjetu u Kotor, a drugu u Skadar. Poslije najširih mogućih izvještaja, bili smo još toliko pažljivi da dobijemo obavještenje od obje strane i da zaključimo da je Crna Gora bila nasilno anektirana. Izbori su izvršeni u prisustvu srbijanskih trupa, dok je glasanje bilo sve usmeno. Štaviše, nijedan od ustaša, koje smo vidjeli gore nije smio prisustvovati na glasačkim mjestima i ma kom drugom, koji je bio poznat kao protivnik Srbijancima, bilo mu je zabranjeno pravo glasa.
Mi smo bili srećni da dođemo u dodir, ne samo sa Crnogorcima koji su akcentirali srbijansku upravu i okupaciju i kao posljedica toga, dovoljno im je da mirno ostanu kod svojih kuća i sela, nego i sa ustašama, kako ih Srbijanci nazivaju.
Pod tom klasifikacijom spadaju svi oni, koji nijesu htjeli primiti srbijansku okupaciju i kao posljedica toga, rastjerani su po planinama, upravo na vrh bajoneta i pod prijetnjom smrti. Ovi nesrećnici, koji sačinjavaju sve što je najbolje u zemlji, raštrkani su po gorama i trpe neopisane muke. Hranu je vrlo teško dobiti, dok im prijeti opasnost životu, ako se pokažu negdje blizu svojih rođenih mjesta.
Za sve ovo vrijeme njihove žene i djeca su bili ponižavani od strane vlasti, a neki od njih bili su čak i uhapšeni. Takođe smo posjetili tamnice u Nikšiću i Podgorici, gdje su svi crnogorski prvaci, koje su Srbijanci mogli uhvatiti, bili uhapšeni - ni zbog kakvog drugog razloga, osim lojalnosti prema svojoj zemlji.
Stalno prisustvo srbijanske vojske, kroz čitavu zemlju, kao god i hapšenju njihovih prvaka veoma je ozlijedilo crnogorski narod; i provala između njih i Srbije svakodnevno postaje veća». Potrebno je, i to veoma potrebno, da odmah i neodložno prestane mučenje i teroriziranje crnogorskog naroda od strane Srbije i da se ostavi na miru da sam riješi o sebi i svoj budućnosti».[5]
Ministar-predsjednik Jovan S. Palmenac u ime crnogorske Vlade u egzilu uputio je Memorandum Predsjedniku SAD Vudrou Vilsonu, iz Nejia na Seni kod Pariza 7/20. jula 1919. o crnogorskom pitanju sa zahtjevima za obnavljanjem Crne Gore.
Jovan S. Plamenac
U tome memorandumu Jovan S. Plamenac podvlači i sljedeće:
»U odbrani časti Crne Gore njenog prava na život i njenih legitimnih aspiracija, potpisani je, u ime Vlade Kraljevine, imao čast podnijeti Konferenciji mira u Parizu memorandum, kao i mnogobrojne protesne note čije rješenje mi nestrpljivo očekujemo.
Zvanična Srbija, međutim, i dalje se služi nedostojnim i najnemoralnijim sredstvima, samo da se na jedan ponižavajući način uništi individualnost crnogorske države. Njene klevete i intrige imale su, nažalost, velikog uspjeha kod predstavnika velikih sila, jer ona i dan danas vojnički posijeda crnogorsku državnu teritoriju, vrši u svakom pogledu suverenu vlast na našim sugrađanima, provodeći je sa najvećom zločinačkom brutalnošću, i to bez protesta od strane velikih sila, i na osnovu istih tih njenih obmana i kleveta, nema na Konferenciji mira crnogorskih delegata, te o sudbini Crne Gore izriču presudu na toj Konferenciji, što više, i dojučerašnji sluge i robovi turske i austro-ugarske monarhije.
Što ne mogaše silne Osmanlije vjekovima počiniti sa svojim armijama, zvanična Srbija uspje intrigama i drugim nedostojnim operacijama, a to je da zgazi slobodu i čast savezničke Crne Gore, blagodareći posebnim interesima i dekadenci, koja je nastupila kod izvjesnih moćnih političkih krugova i procjeni shvaćanja međunarodnog morala i plava«,[6] navodi, pored ostalog crnogorski premijer Jovan S. Plamenac u memorandumu američkom predsjedniku Vilsonu.
[1] Dr Dimitrije Dimo Vujović, „Ujedinjenje Crne Gore i Srbije“, Titograd, 1962, 387-388. Činjenicu koju su konstaovali Brus i Trije da je Crna Gora žrtva nasilne aneksije od strane Srbije notirao je na svojim stranicama i emigrantski „Glas Crnogorca“. Viđi o tome: „Glas Crnogorca“, godina 50, broj 96, 18. jun/1 jul 1922. On prenosi članak Rolanda Trpa iz „Njujork Tajmsa“ od 7. maja 1922. godine, koji piše o američkoj misiji Trije-Brus, koja je posjetila Crnu Goru 1919. godine. Emisari američke vlade Trije i Brus razgovarali su sa pripadnicima dvije sukobljene strane. Saslušali su i zabilježili mišljenje i crnogorskih ustanika koji su se nalazili u šumi.
[2] Dragutin Milutinović, pukovnik srpske vojske i general jugoslovenske vojske. Bio je komandant srpskih “Skadarskih”, pa potom “Jadranskih trupa”, koje su krajem 1918. godine zaposjele i okupirale Crnu Goru. Komandovao vojnim formacijama i bjelašima koje su ugušile crnogorski ustanak krajem početkom 1919. godine po gregorijanskom kalendaru. Kad je ukinuta Komanda Jadranskih trupa u Crnoj Gori Milutinović je postao delegat srpske Vlade za vojna pitanja u Crnoj Gori.
[3] O tome vidjeti: »Glas Crnogorca«, god. 50, Rim, br. 96, 18. VI/ 1. VII 1922. godine i dr Dimitrije-Dimo Vujović, »Ujedinjenje Crne Gore i Srbije«, Titograd, 1962, str. 387-388 . Izvještaj Džemsa Brjusa, vojnog atašea ambasade SAD u Rimu, o političkim, vojnim i ekonomskim prilikama u Crnoj Gori 20. II 1919. godine. Vidjeti: Hartije Edvarda M. Hausa, Biblioteka Sterling, Jelski univerzitet, Nju Hejven SAD i dr Dragoljub Živojinović, Crna Gora u borbi za opstanak 1914-1922, Beograd, 1996, str. 55-56.
[4] Memorandum Brjusa o prilikama u Crnoj Gori, Pariz, 10. III 1919. godine. Vidjeti i: dr Dragoljub Živojinović, “Crna Gora u borbi za opstanak”, Beograd, 1996, str. 454-455.
[5] Viđi o tome: “Glas Crnogorca” od 18. VI/1. VII 1922.
[6] O tome vidjeti: »Glas Crnogorca«, Nej kod Pariza, br. 76 od 19. VIII/1. IX 1919., str. 3.
