Zagleda li se pažljivije u evropsku povjesnicu, bilo zapadnu, bilo istočnu, ona bi se mogla promatrati pod svjetlom trajnih i opetovanih grešaka.
Od Rimskog carstva do srednjovjekovnih krvavih obračuna gradova država, od građanskih u krvi stvaranih revolucija i Inkvizicije do jezuitskih pogroma, od nastanka kapitalizma i socijalizma i njihove zastrašujuće povijesne instalacije do najstrašnijeg od svih stoljeća, XX, koje nesmiljenom žestinom živi produženo i u trećem mileniju, od pojave fašizma i nacizma do globalnih satiranja u Velikom i Drugom svjetskom ratu, od kukavičkih nasilno stvorenih fašističkih vlada do logora smrti, od proganjanja Židova od Spinozina do Einsteinovog vremena do građanskih i domovinskih ratova, sve bismo mogli promatrati u svjetlu inicijalne teze koja se sama nameće, nije li historija čovječanstva samo historija namjernih i slučajnih pogrešaka, poroda tmine, individualne i kolektivne ludosti?
Povijest isključivanja
Naša bi se kultura, ili čak naša civilizacija, mogla čitati i kao kultura izopćavanja, povijest isključivanja.
Neću ticati istok, premda ne mogu reći da me se ne tiče, kao što to svesrdno i neuvjerljivo hoće naši euroljupci. Reći, mi ne pripadamo tamo, znači upravo suprotno: mi smo i te kako tamošnji.
Upravo mjesto s kojeg pišem, njegove srednjoevropske koordinate, uporno odbijaju svoju balkansku krčmu. A onda dođe američki gazda i naplati račun. Masno i krvavo. Usput održi lekciju - svi ste vi ista bratja - i prospe kredite da se bolje pomirimo. Za pedeset godina, ili prije, stvar se ponovi. I tako dalje, u nedogled.
No antika u koju se kunemo kao u svoju maticu i svoju matricu, bila je i ona izopćavajuća: robovi, žene, hetere, inovjerci, barbari, Trojanci, Kartažani, Rimljani. Svaka je žena u Ateni bila isključena iz prava, dakle iz duha, filozofije, umjetnosti. Svedena na heteru, žena je u najboljem smislu morala biti Ksantipa. Okamenjena u Veneru ili Niku Samotraku, ili u literaturi u Antigonu ili Penelopu, ona je samo provodnik muške volje, muškog principa. Ne sjećam se da ijedan platonistički dijalog raspravlja o ženstvu. Na ženama je da šute o bitnome, to je njihova historijska zadaća.
Isključiti iz zajednice neistomišljenike ili prijestupnike, rano je načelo kršćanstva. Izopćenje započinje takoreći s pojavom kršćanstva, kad Posljednja večera markira izdajnika i s njim, čitavom jednom narodu priskrbljuje dvostruku i proturječnu ulogu: mučitelja i žrtve, izopćavanja i izabranosti. Na izopćenosti, povijest gradi njegovu tragediju, na poslanstvu o izabranosti, on sam, svoju vlastitu mitologiju.
Katalog bezumlja
Crkva dominira zapadnom poviješću već dvije tisuće godina: ustanova se, uz sve krize, nije umorila, niti iscrpila. I sad proklinje svoje heretike, i sad isključuje inovjerce, anatemizira ateiste i tzv. agnostike. Je li itko pokušao popisati historijske greške Crkve, Istočne i Zapadne, u podjednakoj mjeri? Koliki bi bio taj katalog bezumlja?
Naša bi se kultura, ili čak naša civilizacija, mogla čitati i kao kultura izopštavanja, povijest isključivanja
Ja nikad neću moći razumjeti kako se ipak dugo mogla održati jedna nazovi kršćanska civilizacija koja nije ništa drugo nego sustavno isključivanje svih drugačijih, njihova negacija ili čak zatiranje - vidi kršćanske misije u Aziji ili Africi, na primjer. S druge strane, ta je ista civilizacija sazdana na apologiji boli i apriornoj krivnji, koje tako duboko proturječe temeljima života. Praksa Crkve, a s njom i njene povijesti «uljuđivanja» u stvari je nekrofilna, destruktivna, nihilistična, i u krajnjoj instanciji mizantropska, jer ide protiv čovjeka i njegovih svojstava.
Dobro razumijem izopćenike, jer sam i sama bila mnogostruko izopćavana. Prvo, i možda najvažnije, nisam odrasla u duhu asimiliacije kako se možda očekivalo od mojih roditelja, došljaka u novoj sredini, desetljeće iza Drugog rata. Kad se jednom požalih Danilu Kišu, da moji roditelji nikad nisu činili ništa da bi se stopili ili srodili s novom sredinom, uzvratio mi je: A zašto bi se trebali asimilirati?
Moji su djedovi bili slabi ili nikakvi vjernici, srodniji s paganskim mnogoboštvom, koje im je namirivalo, makar utopijski, nikad namiren hedonizam. O roditeljima da i ne govorim, priznavali su samo kotač povijesti «koji sve valja, sve mrvi». Moj je otac gledao na kršćanstvo kao na kategoriju «koja će se morati nužno iscrpsti».
Proba za vlastitu vjeru
To nužno ne znači da ja nisam religiozna. Za pjesnika je poimanje divinskog načela jedno od krucijalnih: svatko tko proizvodi umjetnost i kaže da je ateist ili laže ili nije istinski umjetnik.
Neću zaboraviti osjećaj prikraćenosti kad su moji vršnjaci išli na Ponoćku a ja se pretvarala da spavam i ne čujem odjekivanja petardi i djevojački kikot. A onda s proljeća, kad se za Uskrs urede kao paunovi i nose jaja na blagoslov. Stezalo me u grudima od gnjeva što i ja nisam s njima.
Nisam mogla slutiti da su iskušenja kojima sam bila izložena bila neophodna proba za vlastitu vjeru: onu koja odbacuje zajedničku groznicu vjere i crkve, naroda i zajedništva, boga i kanona, onu kaotičnu nauku koju su stvorili i smislili neki mudroslovi, uvjereni da prenose poruke bogočovjeka.
Isključiti iz zajednice neistomišljenike ili prijestupnike, rano je načelo hrišćanstva. Izopštenje započinje takoreći s pojavom hrišćanstva
Ja se i sad, podjednako osjećam izopćena, kao u djetinjstvu, premda sam, priznajem i sama nešto radila na tome. Kad pokušam sagledati stvari hladne glave, dobro znam da sam i te kako izopćena i iz ove literature, ali u gotovo podjednakoj mjeri i iz onih drugih koje bi me mogle prigrliti.
Ja sam po definiciji inovjerka, ona koja je od drugačije kulture, tradicije, jezika, iskustva, prakse. Što da vam kažem, ljudi koji me znaju od djetinjstva, redovito me pitaju, premda smo išli u iste razrede: Di si ti ono rođena, dole?
A je li neka prednost biti rođen gore, pitam ih s onom jezom čovjeka koji jei rođen u najmasonskijoj bolnici u Zagrebu. A tko da takvima kao ja da pristupnicu u hram nacionalne fikcije? Ili im osigura status u malom i prenapučenom vrtu jednonarodne naše književnosti. I uostalom zašto, kad ima dovoljno dragovoljnih i rasno čistih pisaca himni i panegirika, čankoliza i gudača, romanoškrabala koji tretiraju svoje čitateljstvo kao da su se jučer opismenili, uvaljujući im modele svoje egzaltirane logoreične proze kao zadnju riječ beletristike.
Oni drugi pak, računaju, s obzirom da nisam rasla u okrilju slatkog pravoslavlja da ni tamo nisam ništa drugo no inovjerka, prozelitkinja, jer uostalom, ja pišem rimski a ne bizantski, ja sam latinska djeva, što hoću, ne mogu se povratiti u stado sve zalutale ovčice.
Zadaća književnika
Izopačeni izopćavaju. I to je pravilo. Da bi održali što dulje ideju o ovoj pervertiranoj kulturi. Da mi, bez svoje krivnje ili volje, izopćeni, ne bismo imali pozicije, dakle moć, da ju prikažemo u svoj njenoj direrovskoj nakaznosti.
Jer zadaća je književnika da kazuje bitno prikazujući njegovu pravu prirodu. Tu je on, i više od filozofa, jer mu stoji na raspolaganju više figura, tehnika, stilizacija, obilniji rječnik, a ne strog i zadan u svojim logičkim prosedeima, kao u filozofskom kazivanju.
Stoga je književnik i slobodniji od filozofa. Budući da je shvatio smisao umjetnosti koji nadmašuje i pojedinačno i kolektivno iskustvo, ne libi se kazati za društvo da je smetlište, za kulturu da je kontejner otpadaka, a za novu ikonu civilizacije, informatiku, da je samo besmislena i opasna igračka koja će sutra zavladati duhovima, izravno u funkciji tzv. novog poretka.
Jer, hiniti realnost a biti virtualist u času kad otkucalo je pet do dvanaest na svim časovnicima odgovornosti, znači ili biti fatalist pa reći bit će kako bude, ili spašavati novom modom vlastitu gu*icu, jer se to jedino isplati. Ali, kad sespase, i ako se spase tolike gu*ice, što će biti s nama koji ispod obrazina imamo i obraze? Ili, drugačije rečeno, lice koje misli i prihvaća, čak i onda kad je osporavano, anatemizirano. Ono, ako i voli svoju muku, ne izopačuje niti isključuje ništa i nikoga.
No, neka se ne zaboravi, zar nije izopćenik, u historiji, brzo postajao onaj koji izopćuje, onaj što, da bi sablaznio, postaje izopačivanje samo? I nije li skaska o globalizaciji koja se provodi informatikom, jedna od najfatalnijih historijskih grešaka koju je čovječanstvo smislilo protiv sebe? Koja vodi izravno u samouništenje naših kultura i naše civilizacije.
