24.12.
17h
Kad bi sve znali o drugim ljudima, lako bi praštali. I rado.
Iako mi narav nije laka, nijesam prezirao činjenje drugih.
Ali sam ga ismijavao.
Ništa ne znam o ministru Šaranoviću.
Osim da je ministar.
Koji zna da sam morao tašnu da praznim policajcu u zgradi, u koju sam ulazio kao sudija i javni tužilac.
Godinama.
Stoga ne zaboravljam odvratnost, neprofesionalnost.
Zlu volju.
A najprije - sumnju u moju dostojnost.
Je li tako, Petre?
E, sada.
Pitam Šaranovića - da li će unutrašnja kontrola da ispita ponašanje policajaca koji su sprečavali da ne izvršim atentat na komšiju i pita nekog, makar na nivou elementarnog profesionalizma, zbog čega preostale dvije advokatske torbe mojih kolega ostaše neispražnjene.
Po čemu je moja bila drugačija.
Ko je naložio baš takvu provjeru?
Koliko je sumnjiviji sadržaj moje torbe, od časnosti preostale dvije.
Misli li Šaranović da ću ovo da pustim tek tako.
Istina uvijek nadvlada bahatost, ako ih podržava jednaka odlučnost.
Imaj, ministre, na umu da nije bilo vremena u kome je sila, snabdjevena svim što treba, a lišena skrupula, mogla slobodnog pojedinca da se otarasi funkcionalnim i nepametnim ignorisanjem.
P.S.
Zato zatraži da ti odgovore:
Šta je razlog pražnjenja moje advokatske torbe, dok druge dvije mirno prolaze, pored smrtno ozbiljnih tvojih činovnika.
P.S. 1
Slobodan sam bio ovo da napišem.
P.S. 2
A inače, slobodan sam jer sam u savezu sa sobom.
P.S. 3
Ja ću u protivnom pokrenuti proceduru i neću po običaju nježan biti.
