U jednoj normalnoj zemlji, Dragoslav Bokan bi bio iza rešetaka. Ne na čelu jedne kuće kulture. Ne na čelu nečega što se zove beogradsko Narodno pozorište.
Jer u normalnoj zemlji, paravojni komandanti, ljudi koji su govorili da će „stvarno ruke da se odsecaju“, ne bi birali repertoar.
U normalnoj zemlji, čovjek koji je osnovao paravojne formacije koje su činile ratne zločine, ne bi dobijao platu od države. U normalnoj zemlji da – e, ali Srbija odavno nije normalna zemlja.
I zato je Dragoslav Bokan postavljen za predsjednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta u Beogradu, ne uprkos tome što je ratni huškač i ideolog fašizacije društva, nego baš zato što je to sve. I više od toga. Bokan nije omaška. Nije ni eksces. On je ogledalo režima. Precizno, čisto, jezivo ogledalo koje pokazuje pravo lice današnje Vučićeve Srbije. Lice u kojem su žrtve zaboravljene, a dželati nagrađeni.
‘Sad ćemo stvarno da ruke odsecamo!’
Da podsjetimo, ne da bi se tek podsjećalo, već da se nikada ne zaboravi: u dokumentarnom snimku iz devedesetih godina, tadašnji komandant paravojne formacije „Beli orlovi“, Dragoslav Bokan izgovara rečenicu koja bi u iole civilizovanom društvu bila za zatvor: „Više nema lažnog odsecanja ruke. Sad ćemo stvarno da ruke odsecamo!“
To nije metafora. Nije alegorija. To je krvavi poziv na klanje, izrečen uniformisano i s uživanjem. Ako to zvuči kao teatar apsurda, jeste – ali ne onaj Ionescov. Ovo je teatar krvavog uma, režiran od ljudi koji su izgubili i dušu i stid.
I sad, trideset godina kasnije, umjesto u Hagu, Dragoslav Bokan – “kulturni radnik”, kako ga zove srbijanska režimska propaganda – sjedi na čelu institucije koja bi trebala da njeguje umjetnost, istinu, estetski i etički dignitet naroda. Zar to nije najdublja moguća uvreda za umjetnost?
Vučićeva Srbija već godinama živi u inverziji vrijednosti. Tu se više ne zna ko je heroj, a ko zločinac. Tačnije – zna se. Heroj je onaj koji je bio spreman da kolje. Zločinac je onaj koji je svjedočio, plakao, pružao ruku. U tom obrnutom moralnom univerzumu, Dragoslav Bokan ne smeta – on se savršeno uklapa. On je personifikacija te ideje: da nije važno šta si radio, nego za koga si huškao.
Jer, ne zaboravimo – Bokan nije bio samo vojnik. On je bio i ideolog. Pisao je, govorio, projektovao. Bio je među najglasnijim zagovornicima koncepta velike Srbije, a danas „srpskog sveta“, koji razara Bosnu, Crnu Goru, pa i Srbiju i sam Beograd – tiho, podmuklo, kulturološki. To je čovjek koji je idejno i praktično oblikovao jedan od najnasilnijih i najretrogradnijih impulsa u savremenoj srpskoj historiji.
I sada je on predsjednik Upravnog odbora Narodnog pozorišta. Institucije koja nosi ime naroda, ali sve manje ima veze s narodom. Sve više je to institucija sistema. A sistem je – fašiziran.
Glumci protestuju, vlast se smije
U ovom teatru zločina, naravno, ima i otpora. Glumci Narodnog pozorišta, predstavnici zaposlenih, režiseri poput Nebojše Ljubešića, dižu svoj glas. Protestuju, pišu, oglašavaju se. Uzalud. Kao da viču u bunar. Kao da mole vuka da ne ulazi u tor. Jer Vučićeva vlast ne priznaje kulturu otpora. Ona priznaje samo kulturu poslušnosti.
Kad se glumci bune, kad studenti izađu na ulice, kad intelektualci napišu otvorena pisma – vlast ne reaguje ili reaguje blateći iste. Znate zašto? Zato što ta ista vlast zna da je već slomila kičmu narečenoj inteligenciji. Zna da većina šuti. Zna da je odavno režirala predstavu u kojoj pravda ima sporednu ulogu, a ubice su glavne zvijezde.
I zato je Bokanovo imenovanje više od kulturne sramote. To je politički manifest države Srbije. To je poruka regionu: “Evo vam! Ne samo da nećemo priznati zločine, nego ćemo vas natjerati da ih gledate kao pozorišne predstave”.
Kad Bokan sjedi u upravi pozorišta, to znači da će možda jednog dana raditi dramatizaciju kninske operacije ili “oslobađanje Srebrenice” u kojoj će četnici igrati žrtve, a žene Srebrenice biti statisti. To je kulturna revizija historije, korak po korak, scena po scena, kadar po kadar.
I to nije počelo juče. Sjetimo se samo promocije ratnih dnevnika Ratka Mladića, knjige monstruma Milana Lukića, veličanja Arkana u popularnoj kulturi, zvanične rehabilitacije Draže Mihailovića, pa sve do danas – do institucionalne integracije zločinaca u srž sistema.
Šta ćeš ti, Bokane, u pozorištu?
Čovjek koji je rekao da će „ruke stvarno da se odsecaju“ sada odlučuje o umjetničkom pravcu Narodnog pozorišta. Da nije tragično, bilo bi komično. Ne, zapravo – to jeste tragično zato što je komično. Ovo nije samo ironija. Ovo je apsurd metastazirao u realnost.
Ima li Bokan predstavu šta je Stanislavski? Zna li razliku između Brechta i Branka Ćopića? Razumije li dubinu Shakespearea ili samo veličinu i nijanse kamuflažnih uniformi? Ne, naravno da ne zna. Ali to nije ni važno. Jer on nije tu da razumije. On je tu da kontroliše. Da nadgleda. Da nadzire.
U njegovom pozorištu, loža se neće koristiti za aplauz, nego za nadzor. Umjetnici ne stvaraju, oni se prilagođavaju. Ili nestaju.
U Srbiji danas, žrtve se ne samo zaboravljaju – one se brišu. Kao što je brisana i istina o ratu, kao što su brisani logori, masovne grobnice – od Srebrenice do Batajnice, kao što se brišu imena civila sa spomen-ploča. A na njihovo mjesto dolaze bokani, kao grobari istine i kreatori nove, lažne, krvlju utemeljene mitologije.
I što je najgore – ta mitologija ima publiku. Ljude koji sjede u prvim redovima i klimaju glavom dok ideolog tame drži govor o “srpskom viteštvu”, dok se iza kulisa briše sve što je humano, pristojno i kulturno. Ta mitologija ima državu koja joj piše scenario i partiju koja joj daje budžet.
E sad stvarno – ruke vam krvave!
Bokan je tih devedesetih rekao da će “stvarno da ruke odsecaju”. I znate šta? U pravu je Bokan. I jesu ih odsjekli.
Odsjekli su ruke novinarima, piscima, glumcima, profesorima, svima koji ne žele da igraju po pravilima njihove mračne igre. Amputirali su dušu jednom narodu, da bi mogli da ga oblikuju po mjeri nacionalizma.
Ali znajte: možete uzeti jedno pozorište, ali ne možete ukinuti istinu. Možete staviti svog jurišnika da bira predstave, ali ne možete ubiti pamćenje. Ne možete uništiti sjećanje na ruke koje su stvarale, dok su Bokanove riječi podsticale da se ruke sijeku.
I zato, nije pitanje zašto je Bokan postavljen. Pitanje je: dokle će Srbija gledati ovu krvavu predstavu – i još aplaudirati?
