Razmišljam kako da počnem tekst o protestu nazvanom „Ima nas“, a da ne zvuči patetično. Kako da opišem to „nešto“ što smo svi koji smo tamo bili osjetili među sobom, a da ne upadnem u zamku patriotske slabosti, pristrasnosti ili kiča... A nisam od onih koji padaju na dobru staru „stvar“ o Crnoj Gori, koreografiju zastava i baklji uz zapaljivi govor, pa bio on i jedan od onih istorijskih. Ma, ja ću pisati, pa kako zvuči da zvuči, tako vam je bilo. Baš tako, nikako drugačije.
Prvo, vjerujem da govorim u ime većine kad kažem da smo svi bili skeptični da ćemo u seriji upornog raspada moralnih standarda, neumoljivih poraza svake normalnosti, sve češće upitne odanosti svojoj državi kao opšteg mjesta, doći na taj neki skup i tako ubijeni u pojam, po povratku kući poći sa malo optimizma u džepu.
Posebno je ubijalo u pojam i što smo svi uoči skupa čuli od makar jedne osobe iz svog okruženja da iz dubokog razočarenja neće ići. Neće ići - posle decenija odlazaka na sve „borbe“.
U mnogima je galopirao animozitet zbog odluke političkih partija da uzmu stvar u svoje ruke i snagom svojih infrastruktura pomognu u realizaciji protesta. Bilo je mnogo onih koji su sumnjali u svaki koncept organizacije koji nije isključivo građansko-aktivistički.
Toliko je mnogo prepreka stajalo u slojevitoj konstrukciji naše svijesti. Onih u kojima se snažnim karakterima igraju različitost vizija, lični sukobi, pizme, isključivost, inat, zamor od neviđenog pritiska „od vani“ i „iznutra“ - SVEGA, samo ne onoga što nam je svo vrijeme neophodno da bismo preživjeli! SLOGA! Zavjerenička, pasionirana, harizmatična i neuništiva sloga!
Pogodite šta, cinici, nevjerne Tome, izvansituaši i igrači na sigurno - DOGODILA SE!
Skupljaćemo se opet i opet... I OPET!
Sasvim je nevjerovatno da takav čvor u kome se ne zna je li gori spoljnji neprijatelj ili sopstvena zabluda, jednim skupom bude sasječen kao mač. Onaj čvor Gordijev, koga je Aleksandar Makedonski mačem „razvezao“… Sinoć se razvezala energija one Crne Gore za kojom tragamo već neko vrijeme, kao da se negdje izgubila, kao da je nekud nestala...
Sjaj u očima, pogledi puni nade, dobri ljudi, zagrljaji sa neznancima - ali i zebnja, briga, čežnja za onim bez čega ne može jedna Crnogorka, naša majka, baba ili učiteljica, naši djedovi i očevi, naši učitelji života crnogorskih, kako prije 300 godina, tako i danas - bez slobode.
Hiljade ljudi je čežnjivo tražilo SLOBODU, a da pritom nikome nisu poželjeli zlo, niti su zeru mržnje pustili u to srce zajedničko, koje je kucalo u svima. „Samo nas ostavite na miru. Samo nas pustite da u svojoj zemlji budemo to što jesmo i evo vam širom otvorene ruke!“ Kao da je pisalo na čelu ovom miroljubivom, ali hrabrom narodu.
Odgovoriti na represiju, na omču oko vrata jednoj državi, na cijev uperenu u njeno srce -USTAV, porukama sa protesta „Ima nas“, to može samo ovaj narod. I posle svog poniženja, otimanja najsvetijeg, svih progona, mi ostajemo stava da u našoj zemlji ima mjesta za svakog časnog Srbina, Albanca, Bošnjaka, Hrvata, Roma i Crnogorca. Ako to nije tekovina esencije duha evropskog, onda ne znam što je!
Koliko me raduje to „otčepljeno“, na kurblu upaljeno zajedništvo, toliko me u perspektivi najgorih prognoza upozorava. A trebalo bi i sve činioce ovog društvenog problema - nema te cijene koju građani Crne Gore nisu spremni da plate kad su snažni koliko jesu snažni od utorka veče - da odbrane svoju kuću.
Ta će snaga samo rasti. Njena harizma grozničavo će se pronijeti zemljom. Skupljaćemo se opet i opet... I OPET! I svaku razliku među nama, pa i one naizgled nepremostive, stavićemo po strani dok ne riješimo osnovni izazov.
Za narod crnogorski „biti ili ne biti, pitanje je sad“ - očuvanje Ustava je ultimativno mjerilo te dileme. I dok nas prebrojavaju, neka ne zaborave da izmjere količinu časti, civilizacije i duha Evrope koje smo prosuli po cijeloj Crnoj Gori te večeri.
Vidimo se opet! Jedva čekam!
