Danima davim ljude kako sam među prvima, a opet dosta kasno, “otkrio” Raye, britansku pjevačicu, sada već dobitnicu 6 (šest) BRIT kipića. Ubjeđujem ih da je to nasljednica sada već kultne umjetnice, nažalost preminule, Amy Winehouse.
Zajedničko im je sve osim jedne stvari, a to je put do onoga što su obje zaslužile. Amy je kao pionir tog novog jazz pravca, njenom glasu prilagođenom miksu muzike pokupljenom sa ulica Londona i preko bare, “lakše” došla nego njena nasljednica.
Raye je, iz raznoraznih razloga, ne svojom voljom, završila na trnovitijem putu. Na kraju je uspjela. Sama. Sad uživa u onome što radi, ne propuštajući priliku da nam podigne svjest o nemilosrdnom svijetu muzičke industrije prema mladim umjetnicima/cama.
Nije tema ove kolumne Raye, ili jazz, ne brinite. Nisam umislio da i o muzici znam sve.
Iako je preduslov za lošu kolumnu to što autor odmah na početku mora da otkrije temu, jer u uvodu nije dao dobre naznake, ja ću upravo to da uradim. Svakako nisam kolumnista, a može mi se. A i računam na šok momenat.
85Tema je crkva. Nije Vjera. Step up institucija. Nešto bez čega se ne može. Vlada umjesto Vlade. Definitivno potreba u zemljama đe institucije nekako nedorečeno i nedopisano djeluju.
Mislim, da se razumijemo, mene čudi kako i druge zemlje, puno razvijenije od nas, nemaju jedan takav organ. Rekli bi da ne znamo bolje, da tamo institucije sve rade kako treba i da su premijeri tu samo pro forme. Smjernica radi. A svi znamo da nije tako. Ali eto im ga tamo. Trebali prepisat, ako ništa drugo. I rade odličan posao, moramo priznat. I vrlo zahtjevan.
Pomažu institucijama i ministrima oko brige o čovjeku, uvijek slogu ističući u prvi plan, jer poraz vragu. Tu se posebno brinu o najranjivijem sloju. Bolesnima od zavisnosti. Imaju baš dosta kampova, ne znamo puno o njima, ali vjerujemo da su naše institucije upoznate sa duhovnim preporodom napaćenih duša. Najavljuju i domove starih, tj. podršku države pri ostvarenju prava crkve na izgradnju istih državnim novcem. Opet teži dio.
Pa pomoć oko teme nacrta Zakona o prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja, đe su nešto što su naše institucije svojim nepoznavanjem materije previše usložile jednostavno rješili jednim sulidim pdf fajlom iz foldera Besmisleno. Paf paf, God Edition, DuhovniOS.
Džomić je priznajem, u ovom “malom uzorku” od svijeta, bio pametniji od bjelosvjetskih muzičkih kuća
Koliko još toga ima...Trebalo bi knjigu napisat. Što nije isključeno. Ako ičega imaju, imaju pisaca. Greške su toliko česte i velike, sve treba stizat prepravit. Posebno u istoriji. Puče im glava od posla, a naše institucije nikako ne pomažu.
I sve bi to oni oposlili s anđelima da im se s vremena na vrijeme ne nabaci gomila nepotrebnog posla. Odnekle im stiže mejl, subjekt HIMNA. Ljuti, ali šta će. Znaju da institucije tu ne mogu ništa. Poslije uobičajne korporativne gungule među departmentima, pripade Džomiću. Nerado prihvata. Ali nekad stvari ne idu tako lako, tehnologija tu ne pomaže. Mora se pješke.
Ajde, oko teksta i nije bilo previše problema, kao što rekoh, pisaca bar imaju. Narativno kompatibilno, mačji kašalj. Muzika, check. Lako se krade, teško dokazuje.
E, sad se moram vratit na Raye i njen put.
U jednom je momentu bila prepoznata od britanske muzičke industrije. Mislila je da je to to. Nije bilo. Iskorišćavana, utučena, depresivna, mlada, ali sigurna u ono što radi i voli, napušta sve i odlučuje da proba sama.
Napisala je i pjesmu Ice Cream Man, jednu od najemotivnijih na albumu, čisto da ostane kao podsjetnik na cijenu koju je morala da plati, bez obzira na talenat, volju i rad.
Uspjela je. Ujedinila je ljude. Sloga-vragu.
Džomić je priznajem, u ovom “malom uzorku” od svijeta, bio pametniji od bjelosvjetskih muzičkih kuća. Bez previše razmišljanja i bez project menagmenta, odmah je znao kako pomoći našim institucijama kod ovog problema.
Izvukao je jedinu koja bi se prihvatila tog posla. Bez razmišljanja. Bez nagovora. Bez brendinga, iz stada izvučena, uzorna i obučena, majka i tradicionalna žena, rođena je zvijezda. Bez razmišljanja i moralnih preispitivanja, rođena je zvijezda košarkaških tribina, sendvičara, pozajmljenih glasača, Noćnih Ćukova, guslarskih magova, parking prostora i vaskolikog sveštenstva.
Publika u Crnoj Gori još ni stihove nije dobila na partijskim sastancima, a već je u transu. Plješće, snima za Buntove i Berane Online. Vaskoliki pjevaju, u riječ, kao da je svako od njih napisao po strofu. Poruka iz sale je očita: I to smo vam riješili. Institucije nevera.
A što se tiče zvijezde Viber grupa mogao bih dosta toga da napišem. Neću. To kako kao “umjetnik” živi sama sa sobom, samo ona zna. Bar ta njena kreativna strana. Ljudska je OK, čini mi se.
Samo ću joj ostaviti ove stihove ođe:
I'm a very fucking brave strong woman
And I'll be damned if I let a man ruin
How I walk, how I talk, how I do it
Man, I've been broken for a moment, I've been through it no
It's even harder to be brave alone
Was a girl, now I'm grown, I'm a woman
A very fucking strong woman...
Institucijama poruke nema.
