U posljednje vrijeme u javnom govoru sve češće se koriste pojmovi poput „hibridnog djelovanja“, „hibridnih prijetnji“ i „hibridnog rata“. Iako je riječ o legitimnim terminima, prvenstveno iz oblasti bezbjednosnih i vojnih studija, njihova sve šira i često neprecizna upotreba otvara pitanje da li se ponekad koriste kao zamjena za jasne pravne i institucionalne kategorije.
U stručnoj literaturi, hibridno djelovanje podrazumijeva koordinisanu upotrebu različitih instrumenata: političkih, informativnih, obavještajnih, ekonomskih, sajber i drugih, a radi ostvarivanja šireg strateškog cilja. Organizovani kriminal sam po sebi nije hibridno djelovanje, kao što ni korupcija, zloupotreba službenog položaja ili medijske kampanje same po sebi ne predstavljaju hibridni rat. Takve pojave mogu biti dio hibridnih aktivnosti samo ukoliko su povezane sa širim planom destabilizacije institucija ili ostvarivanja određenih političkih i geopolitičkih ciljeva.
Zbog toga je neophodno razlikovati tri nivoa: krivičnopravni, bezbjednosni i politički.
Na krivičnopravnom nivou nalaze se krivična djela organizovanog kriminala, korupcije, pranja novca, krijumčarenja i dr. Njihovo otkrivanje i procesuiranje je zadatak policije i tužilaštva. Na bezbjednosnom nivou nalaze se prijetnje koje mogu ugroziti nacionalnu bezbjednost, uključujući strane uticaje, obavještajno djelovanje i koordinisane kampanje destabilizacije. Na političkom nivou nalaze se javna saopštenja, uglavnom političara i funkcionera sektora bezbjednosti.
Problem nastaje kada se ove tri sfere počnu miješati. Tada se kriminalne aktivnosti predstavljaju kao dio šireg hibridnog djelovanja, dok se pitanja institucionalne odgovornosti potiskuju u drugi plan. Umjesto odgovora na konkretna pitanja o (ne)radu institucija, javnosti se nude široke i teško provjerljive bezbjednosne kvalifikacije.
Takav pristup posebno dolazi do izražaja u slučajevima koji izazivaju veliko interesovanje javnosti. Kada se objavljivanje kompromitujućih materijala ili ozbiljnih optužbi automatski predstavlja kao dio „hibridnog djelovanja“, fokus se sa sadržaja navoda prebacuje na navodne motive njihovog objavljivanja. Međutim, čak i ako postoje elementi koordinisanih kampanja uticaja, to ne oslobađa institucije obaveze da provjere iznesene tvrdnje i javnosti saopšte rezultate tih provjera.
U tom kontekstu posebno je problematično kada se terminologija hibridnih prijetnji koristi u situacijama u kojima postoje ozbiljna pitanja o efikasnosti samog bezbjednosnog sektora. Ukoliko je Miloš Medenica uspio da izbjegne postupanje nadležnih organa, a zatim i da duži vremenski period ostane nedostupan institucijama, legitimno je očekivati odgovore o odgovornosti, propustima i preduzetim mjerama. Jednako je legitimno očekivati da se ozbiljne optužbe koje takvo lice iznosi na račun nosilaca visokih funkcija u bezbjednosnom sektoru provjere i da javnost bude obaviještena o rezultatima tih provjera.
Profesionalne institucije svoj integritet ne grade pozivanjem na neodređene bezbjednosne prijetnje, već transparentnošću, činjenicama i spremnošću da odgovore na neprijatna pitanja. Ukoliko izostanu provjere, demanti ili uvjerljiva objašnjenja, a kao odgovor se nudi samo pozivanje na „hibridne aktivnosti“, stvara se utisak da se bezbjednosna terminologija koristi kao komunikacioni štit iza kojeg se izbjegava institucionalna odgovornost.
Najveća opasnost takvog pristupa nije samo terminološka nepreciznost. Ćutanje institucija i skrivanje iza opštih tvrdnji o hibridnom djelovanju postepeno urušavaju povjerenje javnosti u bezbjednosni sektor. Istovremeno, umjesto da otklone sumnje, takve reakcije često ih dodatno produbljuju, podstičući pitanja ne samo o sposobnosti institucija da izvršavaju svoje zadatke, već i o namjerama onih koji tim institucijama rukovode.
Na kraju, vrijedi podsjetiti da pojam „hibrid“ potiče od latinske riječi hybrida i označava spoj različitih elemenata ili komponenti. Ukoliko se nastavi praksa da se svaki kriminalni, politički ili institucionalni problem proglašava hibridnim djelovanjem, javnost bi mogla doći do zaključka da se pravi hibrid ne nalazi među prijetnjama o kojima slušamo, već u samom vrhu bezbjednosnog sektora. Tako bi vrh bezbjednosnog sektora mogao da se opiše kao neobičan spoj različitih komponenti – funkcija, ovlašćenja, saopštenja, konferencija, velikih riječi, u kojem, međutim, upadljivo nedostaju one najvažnije: profesionalizam, znanje i integritet.
A bez te tri komponente u rukovođenju bezbjednosni sektor ne može biti uspješan sistem. Može biti samo komplikovan hibridni pokušaj da se objasni zašto rezultati izostaju.
