Hrvatska istorija, recimo, poznata je kao veliki zajebant: među svetskim istorijama još se prepričava onaj njen besmrtni skeč na slovo B, znaju ga svi, kad je u svega sto godina Hrvate izvela od ropstva pod Bečom i privela ravno pod Beograd, onda oslobodila iz beogradskog ropstva i privela ravno pod Berlin, pa oslobodila iz berlinskog ropstva i vratila ravno pod Beograd, zatim opet oslobodila iz beogradskog ropstva i privela ravno pod Brisel, pa im na kraju kao oslobodioca od briselskog ropstva pokazala – Budimpeštu.
A ako ne budu dobri, rekla istorija Hrvatima, pod slovom B ostali su joj još Bukurešt i Banja Luka.
Dobra je hrvatska istorija, baš onako smiješna, ali najveći živi zajebant ipak je istorija Srba, prava legenda među svjetskim istorijama.
Kad se tako evropske i svjetske istorije nađu u Klubu istoričara, kultnoj kafani „Kod Herodota“, svi čekaju samo da dođe istorija Srba. Ne kažem, bude i do tada veselo i zanimljivo: engleska istorija, na primjer, umije da bude duhovita, talijanska je hvalisava, ali lijepo priča, a američka baš voli da drži banku – „sva sreća da je kratka, smori me brate“, kaže onda istorija Kine, pa se cijela kafana smije.
Sve svjetske istorije, međutim, cijelo vrijeme krajičkom oka gledaju prema vratima i čekaju da se pojavi istorija Srba. Srpska istorija, to već svi znaju, docni za ostalima i do dvesta godina, ali čekanje, kažu, vrijedi svake decenije. Kad se tako konačno pojavi, cijela kafana živne, ostale istorije odmah prave mjesto za srpsku, svađaju se hrvatska i albanska istorija koja će da sjedi pored nje, a živa muzika sama se ugasi, poruči piće i naćuli ušesa.
''Gdje si do sad, mi se bogami već uplašili da se Srbima nije šta dogodilo!'' kaže onda poslovično neduhovita rumunska istorija.
''Gdje sam? Cio vijek potrošila na Hrvate, jebo me Ilija Garašanin!'' odgovori istorija Srba, pa cijela kafana udari u grohotan smijeh. '' Tuki, daj meni jednu moju, i ostalima ko šta pije''.
Umjesto Tukija, eto međutim starog gazde Herodota: razjurio on i Tukidida i Tacita i Plutarha i sve konobare, pa lično nosi šljivovicu i meze, jer želi i on da čuje nadaleko čuvene anegdote srpske istorije.
''Lako je vama da se zajebavate, vi imate posla dva-tri puta u vijeku, a Srbima svaki dan istorijski'' nastavi uto srpska istorija i strusi niz grlo dvije stare šljivovice, pa strese glavom.
''Da mi je jedan dan da budem istorija Islanda, pa da se odmorim ko čovjek. Toliko sam sluđena od posla, šta da vam kažem, da sam istorijski razgovor Aleksandra Vučića s Vladimirom Putinom, oko sankcija Rusiji i prodaje ruskog gasa Srbiji, namjestila juče, u srijedu, umjesto danas, u četvrtak''.
''A što danas?'' upita francuska istorija stidljivo.
''Kako što danas?!'' jedva dočeka da odgovori istorija Srba. ''Pa danas bila okrugla trideseta godišnjica da je Rusija devedeset druge uvela sankcije Srbiji''.
''Nemoj da sereš!'' zaurlaju ostale istorije u nevjerici, i cijela se kafana u opštem delirijumu razvali od smijeha. ''To je danas?''
I zaista, eno u arhivima Savjeta bezbjednosti UN-a ruski potpis na Rezoluciji broj 757 od 30. maja 1992., kojom se bratska Rusija sa ostalim državama potpisnicama obavezuje da će „spriječiti uvoz na sve robe porijeklom iz SR Jugoslavije“ i „bilo kom vazduhoplovu koji poleti sa teritorije SRJ uskratiti dozvolu da preleti njihovu teritoriju“…
''Lažeš!'' rida od smijeha gazda Herodot.
''…I još pride srpskim sportistima zabranili učestvovanje na evropskim i svjetskim takmičenjima! A Rusija potpisala brže nego sporazum sa Ribentropom!'' smije se i sama srpska istorija, sve pokazujući požuteli papir i udarajući šakom o sto, a u kafani lom i haos.
''I lako to, pazi sad: par mjeseci kasnije Rusi potpisali i rezoluciju UN-a kojom se izričito zabranjuje „izvoz, uvoz i pretovar sirove nafte, naftnih derivata, uglja i ostalih energenata u Srbiju i iz nje“!''
''Dosta! Umrijeću!'' plače od smijeha gazda Herodot, drži se za stomak i ozbiljno mu nije dobro.
''Najjača je srpska istorija'' zadivljeno je dole s kraja kafane gledaju slovenska, austrijska, češka i ostale mitelevropske istorije.
Niko se, kako vidite, ne zajebava kao istorija Srba.
„U ključnim istorijskim trenucima Rusija je uvijek bila uz nas“, mrtav ladan na Televiziji Hepi izjavi ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin, objašnjavajući zašto Srbija nema nikakvo istorijsko moralno pravo uvoditi sankcije braći Rusima, a svjetske novine sjutradan, uz detalje istorijskog razgovora Vučića s bratom Putinom, u rubrici „Dogodilo se na današnji dan“ objave sliku ruskog ambasadora Julija Vonorcova kako 30. maja 1992. veselo diže ruku za potpuno iste takve sankcije protiv Srbije. Sa sve zabranom izvoza nafte i ostalih energenata.
I još uz to priču o ukrajinskim nacistima u srpskoj vojsci na Kosovu.
''Čekaj, kakvi sad ukrajinski nacisti u srpskoj vojsci?'' obrišu ostale istorije suze, s mukom se boreći za vazduh.
''Šta, nisam vam pričala za Ukrajince na Kosovu? – odgovori onda istorija Srba sa šeretskim osmehom. ''ero, natoči još jednu. I daj ostalima, šta si se stiso?''
Da skratim, istog tog dana, kad je obilježena trideseta godišnjica ruskih sankcija Srbiji, a novine objavile vijest o razgovorima Vučića i Putina – u kojima je srpski predsjednik iskazao punu podršku braći Rusima u veličanstvenoj borbi protiv ukrajinskih nacista i ostatka svijeta – Balkanska bezbjednosna mreža objavila je, naime, priču o ukrajinskim borcima koji su se u sastavu Vojske SR Jugoslavije kao dio internacionalnog dobrovoljačkog odreda 1999. borili na Kosovu, štaviše u samoj mitskoj bitci na Košarama!
''Čekaj, čekaj, Rusija uvela sankcije Srbiji, a Ukrajinci se u srpskoj vojsci borili na Košarama?'' kroz smijeh se ohrabrila javiti i jedna mlada istorija, ubjedljivo najmlađa u kafani.
''Ko je ovo dijete?'' okrene se onda srpska istorija.
''Istorija Kosova'' kaže gazda.
''Pa jel smije ona da pije?'' nasmija se srpska istorija, pa joj naspe čokanj. ''Ali čekajte, to nije sve.''
''Ima još?'' kidaju se istorije u kafani i previjaju po patosu.
''Ima'' odgovori srpska istorija jedva se i sama suzdržavajući da ne implodira od smijeha. ''Za odlazak na Kosovo i pomoć braći Srbima prijavio se tada i sam Andrej Bilecki!''
''Sad stvarno sereš!'' javi se dole s patosa albanska istorija, sve kumeći srpsku da prestane jer se upiškila.
Srpska istorija, međutim, nikad ne sere. Možda zajebava, ali ne sere. Dok je bratska Rusija za reprogramiranje duga Amerikancima 1999. pustila Kosovo niz vodu, u jugoslovensku se ambasadu u Kijevu za odlazak na kosovski front i borbu na strani hrišćanske srpske braće protiv šiptarskih muslimana 1999. prijavio glavom i bradom mladi neonacista Andrej Bilecki, kasnije vođa ukrajinskog Nacionalnog korpusa i prvi komandant zloglasnog neonacističkog bataljona Azov!
Niko se, kažem vam, ne zajebava kao srpska istorija. A bogami niko ni ne plaća dok je ona u kafani.
''Bježi dijete, ti će da plaćaš?'' odgurne pred fajront golobradu kosovsku istoriju sa Ameriken Ekspresom u ruci, pa podvikne prema kuinji.'' Gazda, naplati!''
''Sad me sjeti: jesam li vam ja pričala'' entuzijastično se na kraju javi američka istorija – kad je ono Džimi Karter 1980. plaćao i obučavao mudžahedine u Afganistanu?
''Ćuti, ne blamiraj se '' poklopi je uto gazda Herodot.
